Ponovo moja boginja krvari,njezina slika jeca u mojim snovima,kao slika proklete djeve ona mi uzima zadnji dah,zadnju snagu i volju za životom.Tmurno i bezosjećajno je sve,bez nje,prokleta bila u vječnosti i tvoje sjeme u meni koje raste i truje mi svijest.Moje noći,suze na jastuku,tvoj dodir i nemir koji ostavljaš duboko u mojoj duši,u korijenu,boli,nepodnošljiva patnja tvoga pogleda.Nisam hrabar,gubim se u vrtlogu bezumlja,želim da osjetim tvoj dodir,početak onoga slatkoga nemira,tako si daleko od mene al uvijek prisutna u riznici moje podsvijesti.Čuvam te kao najsvetiju tajnu,skriveno od razuma,Ponekad osjetim tu prokletu potrebu prema tebi,tvoju nježnost koju sam zaboravio,tvoj nestvarni pogled koji me uvijek iznova očara.Kao hipnotiziran gubim osjećaj,slijedim tvoje poruke,tvoje latice koje si spustila na stazu,vode me do tebe,do tvoga hrama,moja boginjo.Želim stvorit svijet samo za nas,negdje gdje ne postoji ova glupa materija,ova prokleta laž,negdje gdje je ništa sve,tamo gdje se radjaju snovi,izvan stvarnosti,da,tamo bi bili sretni.Ako sreća uopće i postoji.Zaboraviti na sve,samo ti i ja i onaj osjećaj zbog kojega smo postali robovi svijesti,tamo daleko,u prozoru istinske stvarnosti.
Post je objavljen 05.01.2009. u 03:23 sati.