Marketing
Hida, dio deveti: najbolji muzeji Takayame
Šećer dolazi na kraju, a kod Takayame to je Takayama Matsuri Yatai Kaikan, muzej festivala Takayame, i bratski muzeji. Kao i onaj u Furukawi, festival je sredinom travnja i u njemu sudjeluju golema ukrašena kola/pokretna svetišta zvana yatai. Kola su spektakularno ukrašena, iznimno detaljno, čak i iznutra iako to ne može vidjeti nitko osim posade kola. Veličina (visoka su nekoliko katova) i ukrašenost kola posljedica je nadmetanja među četvrtima Takayame, od kojih je svaka htjela imati najljepša kola... Baš kao i Fukuyami, yatai (osim onih koja su izložena u muzeju) skladište se u posebnim visokim skladištima rasutima starim središtem grada i prepoznatljivim po veelikim vratima.
Yatai su zanimljivi i iz čisto tehničkog gledišta. Kola mogu imati tri ili četiri kotača. Ona s četiri su stabilnija, ali slabije manevriraju od onih s tri. Stoga neki yatai imaju ekstra kotač, pa se mehanizmom podignu prednja dva kotača i spusti taj dodatni kad dođu do zavoja, da bolje uđu u zavoj.
Muzej je u sklopu Sakurayama Hachimangu hrama (ipak su festivali prvenstveno šintoističke svečanosti) pa čak miko (nešto između svećenica i hramskih službenica... đakonice?) prodaju ulaznice i vode grupe posjetitelja. Kao stranac bez grupe dobila sam šarmantan audio vodič - stari walkman u kojemu je kazeta sa snimljenim objašnjenima!
Uz tri yatai, u muzeju je smješten mikoshi, raskošno ukrašeno prijenosno svetište, navodno jedno od najvrjednijih u Japanu.
Zbog svog tog zlata i ukrasa, mikoshi teži oko 2 i po tone, pa treba do osamdeset nosača. Nakon rata zbog smanjenja broja stanovnika u brdskim krajevima više ne uspijevaju naći dovoljno stasitih dobrovoljaca podjednake visine, pa se umjesto ovoga nosi manja i lakša replika. Tužno i smiješno...
Jedna yatai kola.
Da bolje cijenite trud potrošen u ukrašavanje, detalji...
I ovdje kao u Furukawi pojedina kola imaju karakuri lutke koje izvode svoju točku tijekom festivala...
Ulaznica ovoga muzeja vrijedi i za ulaz u Nikko-kan, Nikko dvoranu, u kojemu je izložena maketa Nikko svetišta napravljena u omjeru 1:10. Nikko je vjerojatno najraskošnija hrpa budističkih i šintoističkih hramova u Japanu, u brdima sjeverno od Tokya. Kako mi je bio predaleko za posjetu (dva sata od Tokya), ova maketa mi je taman dobro došla. Djelo slavnih lokalnih drvorezaca i ponos Hide, maketu su radila 33 majstora godinama (1912-1925),
Osvjetljenje se mijenja ciklički, da dočara promjenu sunčeve svjetlosti na pravom Nikkou tijekom dana...
Detalji su iznimni, i vjerno ocrtavaju svu raskoš originala!
Glavna zgrada svetište je prvom Tokugawi, ali to ne smeta da u kompleksu budu i prijenosno svetište njegovom konkurentu za položaj šoguna, Toyotomiju.
Da dobijete osjećaj veličine...
Nikko kompleks mješavina je budističkih i šintoističkih hramova, i elementi obje vrste hramske arhitekture su izmiješani. To nije ništa neobično za Japan, gdje su šintoistička svetišta i budistički hramovi bili u sretnom suživotu većinu vremena od uvođenja budizma. Iznimka su bili prvo stoljeće "pokrštavanja" Japana kad je budizam uvođen silom zakona i autoritetom cara, pa su lokalna svetišta znala biti spaljivana, te doba Meiji restauracije (a kad drugdje) kad je car pak odlučio učvrstiti svoj novostečeni autoritet uzdizanjem statusa "državnog" šintoizma. Tada su iz nekih šintoističkih kompleksa silom iščupani tragovi budističkog bogoštovlja... Jedna od pločica koja objašnjava zgrade u maketi Nikko to vrlo egzaktno naziva "rastavom bogova i Bude" ("separation of gods and Buddha"). Mora biti da je podjela imovine stečene u braku bila stresna... ;)
Nedaleko od Festivalskog muzeja je i Shishi kaikan, muzej lavljih maski (koje se koriste za ples lavova, kakve ste mogli vidjeti u gotovo svakom filmu koji se događa u Chinatownu). U jednoj prostoriji skupljene su raznolike lavlje maske, neke iznimno čudne, neke klasične.
U kutu je i divovska tengu maska.
Ali glavna atrakcija ovog obiteljskog muzeja su demonstracije karakuri lutaka. Kći prodaje ulaznice, majka objašnjava o čemu je u demonstraciji riječ (na japanskom, naravno, ali dobije se letak na engleskom) i navija neke od manjih, automatskih karakuri lutaka, a otac (uz pomoć majke) izvodi demonstracije. Tempo je nemilosrdan - demonstracije su svakih pola sata, a pojedina demonstracija traje oko 20 minuta.
Karakuri automati (možete kupiti primjerke u suvenirnici) prodavali su se kao igračke imućnijim građanima, a dvije najčešće verzije su strijelac (ovdje bez kimona da mu se vidi mehanizam):
...i dečko (na kotačićima) koji servira čaj. Dečko se pokrene kad mu se na pladanj stavi šalica sa čajem i onda se uputi kružnom putanjom. Na pola puta gost uzme šalicu, odterećena lutkica stane, a kad se prazna šalica vrati na pladanj lutkica nastavi svoj krug natrag do domaćina.
Dok su automati zgodni, demonstracije koje zahtijevaju lutkara su spektakularne. Pisar koji piše natpis po želji publike (otac iznutra upravlja rukama s kistom) je bio OK, ali mali kineski akrobat koji se vrti na trapezu i skače s njega, stoji na rukama i prevrće se po stepenicama je spektakularan! Na vašu žalost, toliko sam se uživjela u predstavu da se nisam sjetila snimati... Vrhunac predstave bio je prikaz legendarne (pretpostavljam) borbe Ushiwakamarua i Benkeia na Kyoto mostu, uključujući mačevanje i skakanje na potporanj mosta... treba to uživo vidjeti da biste cijenili vještinu izvođača.
Inspiracija za prve karakuri automate došla je od urara koji je šogunu popravljao sat uvezen iz Europe. Automati i upravljane lutke zatim su bili intermezzo kazališnih predstava, a onda postale standardni dio festivalskih parada. Tek tu je počela izrada što složenijih i spektakularnijih lutki i izvedbi, kad je jedan grad htio nadmašiti drugi...
Ovim završava obilazak Hide, a još fotografija možete naći na Photobucketu.
Post je objavljen 08.01.2009. u 15:57 sati.