Odlazim u posjet prijateljima..jednoj obitelji...nakon vremena provedenog kod njih zajedno s jednom prijateljicom s kojom ih posjetio...produžujem dalje na Misu..maleni Josip(1.razred) i Barbara(3.razred) navalili ići s nama..Zakasnili smo dok smo cekali da Barbara ne obuče čizme a još više dok Josip ne navuče tenisice..Stižemo u Crkvu..Misa tek Počela..Josip i Barbara zagledani u oltar...pokraj oltara..veliko raspelo..Josip se okreće i dobacuje mi..dominik, meni je žao Boga...Kasnije Josip i Barbara ispituju sto zasto kako..radosno se uključuju pokušati otpjevati neku pjesmu iako nijednu neznaju..Oče Naš..bore se izmoliti molitvu koju neznaju...Dolazi dio kada pružamo mir..Pružih mir Barbari..zatim Mariji( svojoj prijateljici)..u to vrijeme Barbara pruža mir Josipu...moji maleni prijatelji s velikim ushićenjem odlaze pružiti mir svima oko sebe i onima koji su malo dalje..radosno poskačujući do njih...vide da svi ljude idu prema oltaru..tamo se nešto dobije..pitaju što to..odgovaram kruh..znatiželjna srca pitaju novo pitanje..a kakav kuh?jel smijemo i mi dobit? odgovaram samo veliki smiju...zatim ugledaju jednog djecaka njihovih godina( koji je valjda nedavno bio na Prvoj Pričesti) i priupitaju a zašto on može..a mi ne..tu malo ostajem bez teksta...moram objasnjavati na nacin velikih...vise nemogu na nacin malih..a to mi se nedopada...govorim im kako su morali doći u Crkvu jednom da im svećenik da damogu primiti kruh( Prva Pričest)..Ipak ih zadovoljava to ˝tako neobično˝ objašnjenje..vraćam se sa Pričesti..sjećam dana koji sam proveo..zajedno sa svojom prijateljicom Marijom čineći dobro...i iskazujući ljubav toj obitelji..njenom ocu i majci..i petero djece...a napose ovima dvoje malenima koji su otisli s nama...oči mi se malo navlažiše suzama..bio sam radostan..osjetih radost i zahvalnost..jer imam prilike..jer imam ruke i noge i srce..koje se može dati za druge..noge koje mogu ići drugima...onima koji čekaju nekoga ko će staviti ruke na njihove rane..i (makar ih malo) ublažiti...ako ne i zacijeliti..usta koja mogu hrabriti...usne koje mogu dati poljubac...te srce koje može ljubiti...i boriti se činiiti druge sretnima...
Nakon Mise..morao sam poslati hitno jednu poruku da odgovorim prijatelju sto mi je poslao poruku netom prije Mise... U međuvremenu Marija i moji maleni prijatelji posjećuju jaslice..stoje zagledani u tišini..minutu..dvije..deset..ak minuta...pridružujem im se..Josip kaže ugledavši mjesto gdje se stavlja novac... a ja bi nešto dao..a nismo imali sitnog...
Nakon Mise rastanak od mojih malih prijatelja..Marija i nas prijatelj jedan koji je također bio na Misi ih vraćaju kući...djecu koja su za mnoge profesore i učitelje..bilo problematična..bilo manje inteligetna,..bilo ovakva ili onakva..
djecu koja pate i trpe..djecu koja imaju veliko srce...
On dozove dijete, postavi ga posred njih 3 i reče: "Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko.
Pomozi mi Bože da postanem poput njih..onakav kakvim mnogi ne bi htjeli biti...daj da budem mogao..reći meni je žao Tebe jel trpiš...daj da budem takvom radoznalošću koju oni posjeduju mogao se oduševljavati za sve tvoje male darove kojima me svakim danom darivaš...daj mi molim te da veličinom njihova osmijeha budem drugima pružao i davao mir...daj da njihovom čistoćom budem gledao tebe...daj da se njihovom radošću budem radovao svakom prijatelju..
daj mi još molim te samo jedno...
zahvalno srce...
:)
Post je objavljen 03.01.2009. u 01:17 sati.