Marketing
DVIJETISUĆEOSMA (po Majci BeatNochi)
Kako bi Rorschach rekao - …your hands, my perspective.
Albumi godine
10. Hercules & Love Affair – Hercules & Love Affair
(DFA, 2008)
Emisija bila: nikad
Ovo je glazba od tipa koji je svojevremeno imao klub u kojem je radila hostesa zvana Chocolate Thunder Pussy. Od tipa koji je na faksu radio plesne predstave sa kanadskim disko hitovima u Kraftwerk aranžmanima. Ovdje pjeva Anthony Hegarty, producira Tim Goldsworthy, izdaje James Murphy. Ovo je disko za vrijeme u kojem živimo. Sa svim klišejima densflora a bez ijednog klišeja. Ovo je super.
Ključni trenutak: Kad krene „Blind“. I sve dok traje.
9. She & Him – Volume One
(Doublesix, 2008)
Emisija: 31.07.08.
Ona je Zooey Deschanel. Ona je prekrasna. Ona je divna. On je Matt Ward. Znate njega? Oke. Zajedno pišu razglednice iz vremena nevinih '50-tih i američke filmske mitologije dejtanja, držanja za ruke i prvih poljubaca. Prava romantična eskapada, nešto kao zalazak sunca ili bujica adrenalina ili koji-endokrinolog-zna-kojih-hormona pri prvom susretanju usana sa nekim do koga vam je, i u to ste u tom trenutku najsigurniji na svijetu, jako stalo.
Ključni trenutak: kad u „Change Is Hard“ prestane bit slatkasta i pusti glas.
8. The Racounters – Consolers Of The Lonely
(Warner, 2008)
Emisija: 17.04.08.
Pulsirajuća utrka bizarnog bluza, rustikalnog američkog prog-rocka, krcata toliko dobrim rifovima da vam nije jasno otkud ih još uvijek, nakon svih dekada koliko postoji sviranje na električnoj gitari, vade. Jack White je i dalje nadahnut Pageom i folkom, Brendan Benson je i dalje odlična vokalna protuteža Whiteu a Little Jack Lawrence i Patrick Keeler i dalje drže stvari na okupu svojom preciznom ritmikom koja The Raconteurse čini jedno sedamdesetšest puta čvrščim i glazbeno uvjerljivijim bendom od Jackovog matičnog ali i, s obzirom da cijeli album zaudara do ovamo na '60-te i '70-te, donekle modernim.
Ključni trenutak – ima ih nekoliko (i svi su povezani sa rifovima), ali, evo recimo.. klavirski solo i outro u "You Don't Understand Me". Ah, taj klavir u "You Don't Understand Me"...
7. Elbow – Seldom Seen Kid
(Fiction, 2008)
Emisija: 27.03.08.
Četvrti album tajnih majstora pjesme, posvečen pokojnom manchesterskom bardu i frendu Bryanu Glancyju. Još jedan u nizu njihovih kolača od grupnog pjevanja, lijepih stihova, flamenco brejkova, akustičnih balada i klavirskih snoviđenja s mnogo orkestracija. Guy Garveya za predsjednika države!!!
Ključni trenutak – kad Garvey ko pijani mornar zaurla „I've been working on a cocktail called Grounds For Divorce!“ ili kad u duetu sa Richardom Hawleyjem sanjari o lagodnom životu u Francuskoj gdje će zbrisati nakon velike kladioničarske prevare (cijela „The Fix“)
6. Fleet Foxes – Fleet Foxes
(Bella Union, 2008)
Emisija: 18.09.08.
Barokno harmonično pop muziciranje. Tako to Robin Pecknold i njegov bend zovu. Štogod da ta glazba jest, pa makar je lijeno nazvali samo folkom, teško je odoljeti njenoj ruralnoj, američkogruntovčanskoj atmosferi, hipijanderskim pjevanjima, kanonima, višeglasjima i svim onim drugim elemenatima od kojih vam se čini da nije 2008. nego 1708. pa onda malo 1968. pa opet 1308. pa 1938. itd. Ma jedan pravi slatki folk De Lorean!
Ključni trenutak – Oliver James, washed in the rain… NO LONGER!
5. Tv On The Radio – Dear Science
(Interscope, 2008)
Emisija: 02.10.08.
Ovogodišnji album jednog od najboljih bendova današnjeg svijeta je album s kojim su dosadašnji fanovi svakako morali izači na nekoliko dejtova prije nego su bilo šta dobili. No, kad su dobili – mmmmmmmmmm. Mekši, no svejedno gust. Plesan, no svejedno mračan. Kulturarlni art-rock pun soula i afričkog jazza u svom najpop izdanju. Hrana za mozak i za noge.
Ključni trenutak – kad zasopu trumpetaljke u „Red Dress“. Ili bilo koji drugi.
4. Goldfrapp – Seventh Tree
(Mute, 2008)
Emisija: 14.02.08.
Bez blještavog glamura, bez schaffela, bez eksplicitnog seksa i nešto malo manje otvorenih aluzija na ljubavničke aktivnosti i bez glasnih sirena, ove nove pjesme tete Alison i stričeka Willa su mnogo više od udžbeničkog primjera glazbene i lirične intimnosti i njenom lakši-od-zraka glasu rade puno više pravde od minule disko-faze. Striček Will nije bacio svoje Rolande, Korgove i softvere kroz prozor pa otišao u dućan i kupio lutnju i teta Alison nije prodala preko Burze svoj portabl theremin sa joystickom ili ga trampala za kolekciju ploča Carole King; i dalje su to njih dvoje, praktički na istom umjetničkom putu, no kompanija s kojom putujete više ne toči bacardi breezere, red bull votke i štok kole, već služi Earl Grey čaj, vruć. Najfiniji komad glazbe još od „Moon Safarija“.
Ključni trenutak – kad nakon mccartneyevskog staccato vodvilja „Happiness“ krene u marširanje animiranih robota u instrumentalnom kvazirefrenu.
3. Flying Lotus – Los Angeles
(Warp, 2008)
Emisija: 25.09.08.
Prvi dugosvirac Stevena Ellisona, stažiste na losanđeleskoj underground dj sceni, skuhan po Warp receptu: krckanje zgužvane statike, slomljeni gruvovi koji kao da imitiraju ljudske osobine svojim mušićavim obrascima ponašanja i hrpa ugodnog šuma. Njegov Leteći Lotus vozi nas glavnom sirupastom avenijom po zabluranom Los Angelesu, ako ćemo poetski. Ako ćemo činjenice, jazz, funk, glitch psihodelija, zvukovi 8-bitnog svijeta starih kompjuterskih igara te semplovi stvarnog svijeta kombinacijama stvaraju jednostavne ali bogate melodije, melodije koje zamuckuju morem prljavštine nakupljene na gramofonsku iglu. Njammi!
Ključni trenutak – iako je djelo za slušanje u komadu teško je odoljeti trenutku kad „Sleepy Dinosaur“ zapegla sa disko kravljim zvoncima.
2. Bon Iver – For Emma, Forever Ago
(4AD, 2008)
Emisija: 18.06.08.
Krajem '06-te Justin Vernon, wisconsinški mladac otišao je u očevu šumsku kućicu, na nekih 70 milja od svog rodnog grada Eau Clairea, odsjekao se od svijeta na tri mjeseca, rušio je stabla za ogrijev, jeo je jelene koje je sam ubio i odrao, a usput je i snimio, pomoću moderne prijenosne tehnologije, jedan od najhvaljenijih amerikana albuma ove godine. Romantiziranu western situaciju na stranu, Justin Vernon je iz ove avanture iscijedio zaokruženi, intiman, tih, akustičan i da, odličan album sa devet jednostavno prekrasnih pjesama.
John Mulvey iz "Uncuta" sumirao je to nekako najbolje: "...ova ploča je toliko sigurna i intenzivna u svom svijetu, svijetu snijega, tišine i osobnih sjećanja, da je njeno slušanje praktički intruzivni čin."
Matej Zec iz "Morsa" i moj svidovski kolega rekao je: "...super mi je album za zaspat."
Enver Krivac iz "Kraljevskog Pudinga", moj najveći prirodni nemesis, rekao je: "...moram naučit svirat "Skinny Love" na gitari prije nego što umrem."
I jesam. Jednostavno je. Ima samo Am, C i D. Di ćeš lakše!?
Ključni trenutak – kad nacvrcani pleh mužikanti ulete radit brasseriju u naslovnoj pjesmi. Brrr.
1. Portishead - Third
(Island, 2008)
Emisija: 15.05.08.
esteja alerta para as regras dos 3
o que vocę dá, retornará para vocę
essa liçăo vocę tem que aprender
vocę só ganha o que vocę merece
"Third"… što reći?
Grčevit, zamazan i samodostatan grubi i oštri grumen jazza, lo-fi krautrock koji ne mari za to što se raspada kao da je nagrižen kakvom kiselinom. Elektroničarski sajam ideja i soundtrackovskih atmosfera. Disonanca skoro pa kao instrument. Distorzirani i zamaščeni osjećaji. Mašinske koračnice koje se svojim house ritmom s ratišta pretvaraju da su plesne a u biti su garažni rock na najodvratnijem tripu koji je ikad skuhan u nekom podzemnom laboratoriju. Beskompromisne glazbene pljuske. Bljuvačnice Hellboyevih metaka, više first-person-shooter kanonade nego pjesme. Agresivni i neugodni sonični rat. Tenzija iz koje svjetlo tako rijetko promalja, a stara Gibbonsica radi sve da ga bude čim manje i manje. Teško, tužno, samodopadno, čemerno i naporno za popizdit!
Pa opet… njegova tamna svjetlost je, kao i kod jednog od najboljih albuma '90-tih, albuma "Mezzanine", hipnotizirajuća i sjaji primamljivije od kakvog uplifting komada glazbe.
Anksioznost, depresija i agresija nikad nisu bile muzikalnije. Kakav povratak!
Ključni trenutak – kad Utley krene twangat u „We Carry On“. Ili ruke-u-zrak-ovo-je-pljačka ritam u „Machine Gun“. Ili kako se saksofonski njok-solo završi u „Magic Doors“ pa se prelije natrag u refren i tek onda dobije smisao. Ili štagod.
Singl godine
MGMT – Time To Pretend
(Oracular Spectacular, Columbia, 2008)
Emisija: 05.06.08.
U konkurenciji su bili „This Boy's In Love“ (Presets), „Sex On Fire“ (Kings Of Leon“), „Blind“ (Hercules & Love Affair), „Happiness“ (Goldfrapp), „Have You Made Up Your Mind“ (Paul Weller), „Grounds For Divorce“ (Elbow), „Warwick Avenue“ (Duffy) i „Black And Gold“ (Sam Sparrow).
Hrvatski album godine
Morso – Izlog
(Dallas, 2008)
Emisija: 03.07.08.
„Morso svoje kolege iz Države jednostavno šiju, ali ne frizurama i preseravanjem ili pomodnošću preko tevea ili pomoću kojih bogtepitaj izvanglazbenih metoda, već onim što se broji – sigurnim songcraftom i refrenskim kukama koje i nama koji inače volimo puno puno neradiofoničniju glazbu čak i na sunčan dan, teško izlaze iz glave.“
Riječki album godine
Razni izvođači – Riječki novi val (Antologija)
(Dallas, 2008)
Emisija: 21.02.08.
„Iako ne potpuno slobodna od uredničkih i nekih drugih propusta, ovo je ipak prigodna bombonijera, puna bombi i bombona, koju će svatko protumačiti na svoj način i iz koje će svatko izabrati svoj omiljeni marcipan. (…) Zaključuje jedno bogato glazbeno poglavlje jednog grada, gravitacijskog centra ili sredine, poglavlje toliko izmitizirano i, kao i sve velike Priče, distorzirano nostalgijom, a sad konkretizirano podvlačenjem diskografske crte, već služi i kao ostavština mlađim generacijama, nešto kao audio udžbenik iz povijesti.“
Najveće razočaranje godine (a da sadrži jednu stvar koja je, ruku na srce, apsolutno genijalna)
Beck – Modern Guilt
(XL, 2008.)
Emisija: 17.07.08.
Ta stvar je „Chemtrails“.
Filmovi godine
5. Le scaphandre et le papillon
(r: Julian Schnabel, 2007)
Mathieu Amalric, najzanimljiviji francuski glumac još od Belmonda, u arti farti istinitoj priči o tipu kojeg je moždani reducirao na kapak. To ga nije spriječilo odtreptati knjigu. Trijumf ljudskog duha i filmskog pričanja.
4. Into The Wild
(r: Sean Penn, 2007)
Još jedna istinita priča, ovaj put o tipu koji je ostavio sve i postao Alexandar Supertramp. Film u kojem su uspjeli briljirati i redatelj Penn i glavni glumac Emile Hirsch i soundtrekaš Eddie Vedder i hrpa sporednih glumaca, a najviše nekako Aljaska. Zaista i istinski lijepo filmsko iskustvo.
3. Knocked Up
(r: Judd Appatow, 2008)
Nova škola američke komedije profesora Appatowa u svom punom sjaju. Nikad nije tako banalna tema (seks za jednu noć koji urodi plodom) bila tako topla i jebeno smiješna odjednom. Ujedno i konačna potvrda novog genijalca Setha Rogena kao Bill Murraya za nove generacije.
„I'm pregnant.“
„Pregnant... with emotion?“
Ma daaaj.
2. Once
(r: John Carney, 2006)
Folk mjuzikl? Na sami spomen svako razumno biće bi pobjeglo! No, ova dublinska glazbena stvarnoživotna bajka o irskom buskeru i češkoj imigrantici je savršena ljubavna priča sa jednostavno savršenim pjesmama, snimljena tako da se čini kao dokumentarac. Čista magija! I to na nekoliko razina!
1.There Will Be Blood
(r: Paul Thomas Anderson, 2008)
Apsolutno remek djelo, američki gotički western klasik, monumentalni bildungsfilm o životu Daniela Plainviewa, poster-manijaka za simboliku kapitalizma, okrutnog, surovog i hladnog na ljudske odnose. Film koji je potvrdio već odavno znani genij i Andersona i suludog Day-Lewisa, zacementiravši ih zauvijek na nebo filmskih klasika. Uz malu pomoć milkšejka.
„…I am a false prophet and god is a superstition. If that's what you believe, then I will say it.“
„Say it like you mean it.“
AND WHERE… …IS THE BATMAN?!!!
Pere tajice! Ovaj odgovor je možda bio pravovaljan kad je Michael Keaton bio vitez tame, no Christian Bale ne skakuće okolo u spandeksu, tako da... Betmen nije na topu 5 filmova odgledanih ove godine jer zaslužuje izdvojeno mjesto, ne samo kao marketinško-ekonomski fenomen i obaratelj svih postojećih rekorda filmske industrije, bilo onih što se tiču milijarde dolara kino zarade, bilo onih što se tiču blue ray i dvd prodaje ("You oughtta know, YOU BOUGHT IT!"), već i kao neporecivi epitaf Heathu Ledgeru. I na kraju, kao fim za pet zvjezdica, ili u čemu god već mjerite.
Iako je tek još jedna superjunačka filmska verzija Kaneovog osvetnika, "Vitez Tame" nije samo film. Svatko tko imalo prati svijet pokretnih slika zna da je ovaj crnjak postao "poseban slučaj" zbog niza događaja. Od internetske viralne kampanje, toliko dobro razrađene i izvedene da bi je se trebalo učiti na marketinškim fakultetima, preko fanovskog hajpa do tragičnog odlaska jednog od najboljih mladih hollywoodskih talenata (a ne treba zaboraviti i Conwaya Wickliffea, tehničara posebnih efekata koji je poginuo na snimanju), "Vitez" je dobio svoj "život" kao rijetko koji drugi film, kao kakvo čudovište kojeg su slučajno (ili namjerno) stvorili i pustili u svijet.
Iako ima svojih mana (bespotrebno kompliciranje radnje sa previše podzapleta, Baleov betmen-glas, umetnite svoju omiljenu zamjerku) i iako je njegov prethodnik, "Batman Begins", ruku na srce, kompaktniji i funkcionalniji film, Nolanov "Vitez Tame" najbolji je film o superjunaku kojeg Hollywood može danas iznjedriti. Ko mu može parirati u svijetu strip-filmova? Ironman? Zabavno, da, ali – hej, o čemu ovdje pričamo? U budučnosti, i to skoroj, jedino adaptacija Moore-Gibbonsovih "Watchmena", ali kako će Zack Snyder prenijeti svijet Rorschacha, Nite Owla i dr. Manhattana na film ostaje tek za vidjeti. Do tog, još uvijek diskutabilnog trenutka (ne vjerujem dok ne vidim, Snyder je tip koji je snimio "300", a to i nije baš neki film sa saftom, jelda?), Jokerova pobjeda u sredini "Viteza Tame", kao i svaka grimasa, rečenica, liz, tik, smijeh i pokret Ledgerove kreacije ostaje najuzbudljiviji komad stripovskog filma ikad snimljen.
Nije snimio puno. Bio je odličan kao Jacob u ispodprosječnom "Brothers Grimm" Terryja Gilliama, bio je više nego solidan australski narodni blindirani junak Ned Kelly u istoimenom filmu Gregora Jordana, pun pogodak kao narkić Dan u "Candy" Neila Armfielda, na visini zadatka kao Robbie Clark, movie star inkarnacija Boba Dylana u dosadnom "I'm Not There" Todda Haynesa, legendaran kao šutljivi Ennis Del Mar u "Brokeback Mountain" Anga Leeja, sjajio je kao Skip Engblom, mecena i otac Z-Boysa u "Lords Of Dogtown" Catherine Hardwicke, simpatičan u "Knight's Tale" i ostalim studijskim bezvezarijama u koje su ga uvaljivali jer je, kao, bio zgodan. Kao Joker potpisao se na svijet. Da je ostao živ, Ledger bi, u to nema sumnje, u slijedećih par godina postao redatelj. Volim vjerovati da bi ga jednog dana tretirali kao Eastwooda. Ne znam za vas, al meni nedostaje.
It's not about money... it's about sending a message. Everything burns!
Ugodno gorenje u 2009. svima!
Hvala vam na čitanju i komentiranju.
Čitamo se skoro! Prva emisija u '09. je 22.01.
ek
Post je objavljen 02.01.2009. u 19:54 sati.