Isaacu von Sinclairu
Usred tamna bršljana sjedah, na samim
vratima šume, upravo kad se zlatno podne
obići vrelo spustilo
s obronaka Alpa,
koje nazivljem božanski sazdanim
dvorcem nebesnika
prema drevnu mnijenju, ali odakle
u potaji još štošta odlučeno
do ljudi prispijeva: otuda
ne očekujući razabrah
sudbu jednu, jer samo što mi
u toploj sjeni samozboreći
duša k Italiji bijaše odlutala
i dalje tamo na obale Moreje.
Al sada, u njedrima gorja,
duboko pod srebrnim vrhuncima
i pod zelenilom veselim,
gdje šume s jezom gledaju
na nju i na kupe stjenovite,
nadvišene, danima, ondje
u najhladnijem ponoru čuh
djevicu kako vapi
za izbavljenjem, i slušahu kako bjesni
i optužuje majku Zemlju
i gromovnika što je rodi,
slušahu je ganuto
roditelji, ali smrtnici
pobjegoše s tog mjesta,
jer strahotno je, dok se bez svjetlosti
ona valjala u okovima,
bilo mahnitanje polubožanstva.
Bijaše to glas najplemenitije rijeke,
slobodno rođene Rajne,
i drugome se nadala kad se gore
rastala od brata Ticina
i sestre Rone i pošla na put
i nestrpljivo prema Aziji
zastremila kraljevskom dušom.
Ali ne razabire se
žudnja pred sudbom.
No božji su sinovi slijepi
ponajviše. Jer pozna čovjek
svoj dom, i životinji je
u neiskusnu dušu dano
znati gdje log graditi,
njima pak dana je mana
ne znati kamo će.
Što čisto ponikne zagonetno je. Pa ni
pjevanje jedva to smije otkriti. Jer
kako si započeo, takav ćeš i ostati,
ma koliko pritisnula nevolja
i odgoj strog; najviše su,
naime, kadri rođenje
i zrak svjetlosti što
susretne novorođenče.
A gdje je netko
što tako slobodan će ostati
cijeloga života, i sam srca želju
ispunjavati, s tako
povoljnih visina, kao Rajna,
i tako sretno rođen
iz svete utrobe kao ona?
Stoga je kliktaj njezina riječ.
Ne voli ona, kao druga djeca,
plakati u povojima;
jer ondje gdje joj se obale najprije
uz bokove šuljaju, savijaju,
i žedno je privijajući,
nepromišljenu, žude je
vuči i lijepo čuvati
u vlastitu zubu – tu ona
smijući se kida zmije i ruši se
s plijenom, i ako joj netko veći
ne ukroti hitnju i ne pusti je
rasti, ona kao munja mora
cijepati zemlju, a kao opčinjene jure
šume za njom i gore stropoštane.
No neki bog želi sinove poštedjeti
žurna života i osmjehuje se
kad se neuzdržano, ali
zapriječene svetim Alpama,
na njega u dubini
srde rijeke, kao ona.
U takvu se vignju tada
kuje i sve što je čisto
i lijepo je kako ona potom,
napustivši gore,
tiho tekući kroz njemačku zemlju
zadovoljiv se čežnju taži
dobrim djelima, kad zemlju obrađuje
mati Rajna i milu djecu hranu
u gradovima koje zasnova.
Ali nikad, nikad ona ne zaboravlja.
Jer prije će morati stan nestati
i zakon, u nesreću se pretvoriti
ljudski dani, no što bi takvo čedo
smjelo zaboraviti podrijetlo
i mladosti čisti glas.
Tko bijaše onaj koji je najprije
ljubavne veze pokvario
i konope načinio?
Tad su se pravu vlastitom,
a zacijelo i nebeskoj vatri,
narugali prkosnici, tad su tek
prezirući smrtne staze
drsku smjelost izabrali
i htjeli postati bogovima ravni.
No bogovima je dovoljna
vlastita besmrtnost, pa ako
nebesnicima nešto treba,
to su heroji i ljudi
i drugi smrtnici. Jer dok
preblaženi ništa sami od sebe ne osjećaju,
mora – ako je dopušteno reći
tako nešto – u ime bogova netko drugi
sudjelujući osjećati, on je
potreban njima; ali njihov je sud
da takav vlastiti dom razori,
da što mu je najdraže vrijeđa
kao neprijatelja, i da oca i dijete
pokopa pod ruševinama,
hoće li kao oni biti i
ne trpjeti nejednakost, zanesenjak.
Stoga blago onom koji nađe
lijepo dosuđenu sudbu,
gdje još spomen na putovanja
i slatki spomen na patnje
šumori na pouzdanoj obali,
te da onamo rado
može dogledati granice
koje mu pri rođenju bog
za boravak ocrta.
Tad počiva, blaženo utoljen,
jer sve što je htio,
ono nebesko, samo od sebe grli,
nesvladano, osmjehujući se
sad, dok počiva, smjelog.
Polubogove sad zamišljam
i moram poznavati njih drage
jer mi je često život njihov
toliko komešao čeznutljive grudi.
Ali kome je kao tebi, Rousseau,
dana nesavladiva duša,
snažno ustrajna,
i pouzdan um
i sladak dar čuti,
govoriti tako da mu iz svete punoće,
kao bog vina, budalasto božanski
i bez zakona daju jezik najčistijih,
razumljiv dobrima, ali s pravom
sljepilom tuče one bez poštovanja,
sluge što skrnave,
kako da tog stranca nazovem?
Sinovi su zemlje, kao i majka,
puni sveobuhvatne ljubavi,
i zato primaju u sebe
nenaporno, sretnici, sve.
Stoga i iznenađuje
i straši smrtna čovjeka
kad se prisjeti neba, koje je
rukama s ljubavlju
navalio na pleća,
i bremena radosti;
tad mu se često najboljim čini
da gotovo posve zaboravljen,
ondje gdje ne peče zrak,
u šumskoj sjeni bude
kraj Bielskog jezera u svježu zelenilu
i da, bezbrižno siromašan zvucima,
kao početnik, uči od slavuja.
I divno je iz sveta tada sna
ustati i budeći se iz šumske
svježine uvečer
ići u susret blažoj svjetlosti,
kad onaj koji sazda gore
i ocrta putanje rijekama –
nakon što je osmjehujući se
i ljudi zaposlen život,
siromašan dahom, kao jedra
vodio svojim povjetarcima –
također počine, i kad se
potom kao učenici, više dobra
no zla nalazeći, oblikovatelj
dan se k današnjoj zemlji prikloni.
Tad svetkuju svadbu ljudi i bogovi,
svetkuju svi živi,
i na časak je
sudba uravnotežena.
I bjegunci konačište ištu,
i slatko snivanje oni hrabri,
a ljubavnici su
ono što bijahu; u svom su
domu, gdje se raduje cvijet
neškodljivoj pripeki, gdje oko mračna drveća
šumori duh, dok su nepomirljivi
preobraženi i hitaju
ruke jedni drugima pružiti
prije no što ljubazna svjetlost
ne zađe i ne stigne noć.
Ali nekima
brzo ovo promakne, drugi to
duže zadrže.
Vječni su bogovi
prepuni života svagda; no do u smrt
može i čovjek ipak
u spomenu zadržati
što bijaše najbolje,
i tad doživljava ono najviše.
Samo što svatko svoju mjeru ima.
Jer teško je podnositi
nesreću, ali teže sreću.
Ali mudrac je bio kadar
od podneva do ponoći,
i dok jutro nije zasjalo,
za gozbom bistar ostati.
Neka na vrelom puteljku pod jelama,
ili u tmini hrastika, odjeven
u čelik – Sinclairu moj! – bog ti se pojavi,
ili u oblacima, ti ćeš ga
poznati, jer ti poznaješ, mladićki,
dobra snagu, i nikad od tebe nije
skriven osmjeh vladara
po danu, kad se
grozničavo i ulančeno čini
sve živo, ili
i po noći, kad je sve prepleteno
bez poretka i kad se vraća
prastara zbrka.
preveo Mario Kopić