Znam, znam ; ovaj post toliko sliči na jedno poglavlje iz Sumraka, no nisam si mogla pomoći. Zapravo, cijeli će početak malo ličiti na Sumrak. Prije nekoliko sam dana pogledala film, još sam pod dojmom i nikako si ne mogu pomoći. Što se tiče Tristana, on nije vampir. Njegovu ćete ulogu saznati nešto kasnije.
Sretna Nova godina ! :)
Miris svježe boje na zidovima sudarao se o moje nosnice. Blago sam spustila kovčeg na pod sobe. Rachel je stajala tik do mene, u svojim ljubičastim Prada cipelama.
Prstima je blago prošla kroz šiške svoje plave kose i o njih zataknula sunčane naočale koje su malo prije ležale na pjegavom nosu. Produžila sam korak i sjela na jedan od kreveta koji se nalazio nedaleko od prozora. Rachel je elegantnim korakom prišla prozoru i razmakla zastore. Kiša je lagano sipila nad ulicama Charlestona, gradića koji je trebao biti naš novi doma. Četvrt u koju smo doselili nije se razlikovala od bilo koje druge pošto su sve kuće bile novo izgrađene i lijepo uređeni. Travnjaci ispred kuća bili su posebno njegovani, a cvijeće koje je visjelo sa balkona pažljivo uzgajano.
Svaki komadić zemlje, svaki list, latica, stablo ili pak poštanski sandučić bili su savršeni što je djelovalo pomalo bolesno. Dohvatila sam ruksak koji se nalazio u podnožju mog kreveta i iz njega izvadila dnevnik. Osjetila sam potrebu da zabilježim nekoliko smislenih rečenica koje su mi se motale po glavi. Osjećala sam umor, što zbog leta, što zbog vremenske razlike od pet sati. Rachel se bacila na svoj krevet, raširivši ruke i noge poput malog djeteta dok radi anđele u snijegu. Duboko je uzdahnula i zatvorila oči. Na trenutak sam zastala s pisanjem i još jednom promotrila prostoriju ; zidovi su imali boju zrelih trešanja, a dva je kreveta odvajao samo veliki prozor. Radni stolovi su se nalazili u kutovima sobe, za svaku posebno, a do njih su stajale prazne police za knjige. Na sredini su se nalazile dvije fotelje, prugastog uzorka i stolić za čaj. Tik uz vrata je stajao televizor i DVD, a pokraj veliki zvučnici.
"Još ne mogu vjerovati da moramo dijeliti sobu.", izustila je Rachel okrenuvši lice tako da me je mogla pogledati u oči. Djelovala je veoma razočarano.
"Preživjet ćemo, dijelile smo je kao djeca. Iako mi to nije najdraže razdoblje u životu.", zataknula sam penkalo o početnu stranicu dnevnika.
"Vjeruj mi, ja sam još manje oduševljena tom činjenicom. Da odmah raščistimo stvari; ti ne diraš moj ormar, niti ja tvoj. Svoje stvari ostavljaj na svome djelu sobe i molim te što dalje s onim debelim, beskorisnim knjižurinama koje čitaš.", zločesto se podsmjehnula i upalila lampicu na noćnom ormariću. "Također, ne želim da diraš bilo koji od mojih časopisa, jasno?", konačno je završila.
"Kristalno jasno.", klimnula sam glavom. Na sasvim drugoj strani prostorije koji je djelovao tako usamljeno, nalazila su se dva ormara, poprilično prostrana. Rachel je uveseljavala činjenica da će sva njezina odjeća konačno biti na jednom mjestu. Uzela je ručnik te se zaputila prema kupaonici. Odložila sam laptop na radni stol te se priključila na Internet. U e-mail spremniku nalazila se poruka moje majke . Željela je provjeriti da li sam stigla i smjestila se u novu kuću. Iako je bila nekoliko tisuća kilometara daleko, osjećala sam kao da je sasvim blizu, kao da sjedi do mene i prati svaki moj korak. Toliko mi je nedostajala.
* * *
Tata i Allison konačno su nam dopustili da pohađamo državnu školu iako Rachel nije bila presretna zbog toga. Voljela se družiti sa ljudina koji su dijelili njezino mišljenje, voljeli isti stil odijevanja kao i ona ili pak obožavali istog glumca. Prema njezinom mišljenju u državne škole idu samo oni koji nemaju novaca da plate bolje škole, a ona s takvima ne želi biti u bilo kakvom kontaktu. Na putu do škole nervozno je držala tamno plavi kišobran u ruci. Marširala je poput kakvog vojnika po pješačkoj stazi , a ja sam je jedvice uspjela pratiti.
"Možeš li malo usporiti? Krenule smo na vrijeme, stoga nema šanse da ćemo zakasniti", zamolila sam je najprijatnije što sam mogla iako sam znala da njezina reakcija neće biti blaga.
"Ne želim. Uzrujana sam i to jako. Zašto nas nisu poslali u još jednu od privatnih škola gdje se nose uniforme i gdje se školuju ljudi poput mene. Da sam znala da ću ovako završiti, ostala bih u Londonu.", podigla je nos do neba oglušivši se na moju molbu. Iako je djelovala kao veoma površna i plitka osoba, uvijek sam u njoj pokušavala gledati dobre stvari, no budimo realni, nisam ih mogla pronaći mnogo.
"Moraš znati da na svijetu postoje ljudi koji si ne mogu priuštiti najbolja sveučilišta i kupiti najbolje knjige ili odjeću. Mnogo njih zapravo nema ni za hranu, a kamoli za išta više. Možda tvoj život jest med i mlijeko, no svijet nije ružičast."
"Bla, bla, bla. Javila se svetica Rebecca. Nemaš pojima koliko tvoji filozofski govori znaju ići na živce. Nisam im ja kriva što im je sreća okrenula leđa. Ja sam rođena pod sretnom zvijezdom i tu nitko ništa ne može promijeniti, nasreću.", radila je razne grimase prilikom svog monologa. Naglo je zastala i zatvorila kišobran. Pogledala sam na raspored sati koji nam je bio dostavljen na kućnu adresu ne bih li provjerila ulicu u kojoj se nalazi škola. Podigla sam pogled i ugledala istu zgradu kao i na pečatu koji je bio priložen uz pismo. Školsko dvorište su od ceste dijelila dva kamena stupa i velika željezna vrata. Ulaz u školu čuvala su dvije skulpture lava, koji je očito bio zaštitna životinja škole. Put do ulaza bio je popločen kamenjem, a zidove škole obrastao je bršljan. Da nisam znala što se nalazi u ovoj zgradi rekla bih da je to muzej ili nekakva knjižnica, no ne i škola.
"Zar misliš ovdje dovijeka stajati? Hajde idem unutra, ne želim zakasniti", Rachel je histerično mahala kišobranom što je kod mene izazvalo smijeh. Hodala je nekoliko metara ispred mene, blago uzdignute glave. Kosa joj je bila savršeno počešljana i veoma je pazila na svoje držanje. Potpetice njezinih cipela tiho su udarale o stazu dok je pazila da ne zagazi u lokvu vode. Ljutito je uhvatila kvaku ulaznih vrata i ušla u hodnik koji je vrvio učenicima. Osjećala sam se veoma čudno, kao da su sve oči uprte u nas. Vjerojatno su se svi poznavali te su s lakoćom uočili pridošlice. Nije mi bilo nimalo ugodno prolaziti hodnikom s mišlju da se svi okreću za nama. Na trenutak sam zatvorila oči s nadom da ćemo uskoro pronaći učionicu Geografije. Rachel je naglo skrenula lijevo. Za nastavničkom katedrom je sjedio mladi profesor koji je posve podsjećao na Petera Parkera iz Spidermana. Obije smo mu predale naše rasporede, a on nam je rekao neka sam izaberemo između slobodnih mjesta. Rachel je odmah pohitala u zadnju klupu gdje je sjela do djevojke gustih , plavih uvojaka.
Znala sam da će odabrati to mjesto pošto je imala mogućnost neometano ne pratiti nastavu, slušati iPod ili pak listati Cosmoplitain. Osvrnuvši se po učionici uvidjela sam da je samo jedno mjesto slobodno, u trećoj klupi do prozora. Za drvenom je klupom sjedio mladić mojih godina, razbarušene kose boje karamele i smeđih očiju koje su svjetlucale. Rukavi plave košulje bili su uvinuti do laktova dok je on užurbano pisao po svojoj bilježnici. Pažljivo sam prišla klupi i nečujno odložila knjige na stol. Sjela sam i objesila jaknu o naslonjač stolca. Ruke sam postavila ravno na stol, nervozno se igrajući prstima. Primijetila sam kako je mladić do mene nakratko prestao s pisanjem. Podigao je pogled, posve me odmjerio, a zatim nastavio pisati. Osjećala sam se kao najnoviji par traperica u izlogu trgovine s odjećom.
"Razrede, ovo su nam se godine pridružile dvoje nove učenice, Rachel i Rebecca Gerard, sestre koje su…", predstavio nas je profesor ostalim učenicima.
"Polusestre…", znakovito se nakašljala Rachel dajući do znanja kako je osobno vrijeđa da je netko stavlja u isti koš sa mnom.
"Da, ovaj, polusestre iz Londona. Nadam se da će te im pomoći da se što bolje uklope u našu malu sredinu. Mislim da bi bilo vrijeme da krenemo s gradivom. Današnja tema će biti gospodarstvo Sjedinjenih Američkih država.", zadovoljno je pljesnuo rukama prije nego li je počeo kredom pisati po ploči. Uzela sam olovku u ruke kako bih uhvatila sve potrebne bilješke. Nisam bila štreberica, niti mi je učenje bilo omiljeni hobi, jednostavno sam bila ambiciozna što se tiče moje budućnosti, za razliku od Rachel koja je vjerovala da novac otvara sva vrata. Profesor Adams je na ploči crtao razne tablice, dijagrame, proračune dok su svi žurno prepisivali, osim Rachel koja je u zadnjoj klupi rašpala nokte. Jedan školski sat prošao je kao u sekundi. Brže sam utrpala stvari u torbu ne bih li se što prije izgubila iz ove učionice. Moja je polusestra već pronašla novo društvo, dvije djevojke slične njoj. Zajedno su izgledale poput kompleta Barbie lutaka koje sam kao mala dobila za Božić iako se nikada nisam njima igrala. Čim sam ustala, prišla mi je nasmijana djevojke, duge kose i krupnih očiju. Djelovala je veoma ljubazno.
"Bok. Moje ime je Noah. Znam da će zvučati glupo, no osjetila sam potrebu da ti pomognem. Vjerujem da ti je teško boraviti u novo školi, među toliko nepoznatih lica. Bit će mi veoma drago, ako ti mogu bilo kako pomoći.", pružila mi je ruku.
"Ja sam Rebecca, drago mi je. Hvala ti na ljubaznosti, nisam očekivala da će mi itko prići ovaj tjedan a kamoli odmah prvi dan.", uzvratila sam joj stiskom ruke prilikom izlaska iz učionice.
"Ako želiš mogu ti pokazati školu i bilo bi mi drago kada bi sjela u kantini za ručkom zajedno sa mnom i ostalim društvom. Vjerujem da im ne bi smetala.", široko se osmjehnula otkrivši dva reda blještavo bijelih zubi.
"Hvala. Ovaj…gdje se nalazi učionica njemačkog? Ne snalazim se baš najbolje, pošto mi je ovo tek prvi dan.", upitala sam je psećim pogledom nadajući se da će pomoći.
"Oh i ja imam njemački sljedeći sat, dođi pokazat ću ti gdje se nalazi učionica.", laganim je korakom krenula uza stepenice, a ja sam je slijedila.
* * *
Red u kantini je bio poprilično dugačak. Prstima sam lupala po bijeloj tacni čekajući u redu za hranu. Na kraju sam uzela samo šalicu kave i lisnato s višnjama.
"Zašto si uzela tako malo hrane, a tako smo dugo čekale u redu?", upitala me Noah.
"Nisam gladna. Inače ne jedem puno.", slegnula sam ramenima dok me Noah pažljivo promotrila. " Vidi se.", tiho se zahihotala. Slijedila sam je u stopu, pošto bih se sama vjerojatno izgubila među toliko nepoznatih lica. Noah je zastala za jedinim u nizu stolova i odložila pladanj s hranom. Rukom mi je pokazala na prazno mjesto dajući mi do znanja neka se opustim i da će sve biti u redu.
"Ti si zasigurno Rebecca, ona nova učenica koja je došla iz Londona zar ne? Ja sam Matt, a ovo su Julie, David i Emma.", sa druge strane stola se nagnuo jedan od dečkiju iz Noinog društva.
"Hajde Matthew, pusti novu curu na miru, ne moraš odmah svoju glupost prenositi na njezin mladi, neiskvareni mozak.", u trbuh ga je rukom probo mladić, za kojeg sam pretpostavila da je David.
"Drago mi je.", promrmljala sam rečenicu koju sam izgovorila barem stotinjak puta toga dana. Julie i Emma su me radoznalo ispitivale o mojoj obitelji, Engleskoj i prijašnjoj školi. Željele su znati sve.
"Ti uvijek govoriš tim čudnim britanskim naglaskom?", upitao je David, podbočivši glavu na lijevu ruku grickajući čips od paprike.
"Zašto ti uvijek postavljaš tako glupa pitanja? Cura će pomisliti da smo svi ovdje umno poremećeni.", po glavi ga je udarila Emma.
"Pusti ga, on je kreten.", šapnula mi je Julie, a ja sam slučajno zahihotala.
"Vidiš, ova škola je sve samo ne normalna. Kantina je pravi odraz njezinog društvenog stanja. Tamo, tik uz kuhinju sjede štreberi, odvojeni od ostatka svijeta. Kraj ulaza nalazi se stol za kojim sjede učenici sa razmjene. Uz prozor su se smjestili rockeri i punkeri koji se dosta dobro i podnose. Za onim stolom na sredini kantine, a ujedno i jedinim okruglim stolom sjede navijačice i članovi školske nogometne ekipe.", u detalje mi je pojasnila Julie. Pronašla sam Rachel kako sjedi za okruglim stolom razgovarajući sa navijačicama. Na trenutak sam ostala udubljena u vlastite misli ne razmišljajući o onome što sam danas saznala. Pokraj našeg stola je prošao dečko s kojim sam sjedila na geografiji. Djelovao je veoma tajanstveno i nikako nisam mogla pročitati osjećaje sa njegova lica. Ovoga je puta bio u društvu prijatelja.
"Tko je on? Znaš, onaj dečko s kojim sam sjedila na geografiji?", upitala sam Nou.
"To je Tristan Averill, sin najbogatijeg čovjeka u gradu. On i njegovi prijatelji spadaju u privilegirane klince, barem tako kažu. Nikada nisam imala prilike razgovarati s njime, no kažu da je nadaren. Ima odlične ocjene, svira nekoliko instrumenata i dobar je sportaš. Ipak, iako se čini savršen ima jednu veliku manu ; nedodirljiv je u svakom pogledu te riječi.", dovršila je i otpila gutljaj Coca-Cole.
Bila je upravu, jedna strana njega je bila toliko strašna i jeziva da me u isto vrijeme jednako privlačila i odbijala.