Presavršeno vrijeme za pisanje posta. Ovo bi vrijeme mogla nazvati i svojim vremenom. Vrijeme kada sam sama s novim tatinim laptopom u narjučju, kojega sam brat i ja već prisvojili. Vrijeme, kada sama samcata sa svim svojim skupljenim mislima, koje su skupljene u jednu užarenu loptu koja se stalno vrti u neshvatljivo velikoj snazi i brzini. Tu bih loptu mogla opisati kao neku užarenu masu, ali ne radi se o Suncu. Sunce je preklasičan i beskoristan prikaz nečijih uzbrkanih i užarenih misli. Tu bih loptu mogla usporediti recimo s zviježđima. Znam da zviježđa nisu ni prilično onoliko velika kao što Sunce zrači svojom golemošću i užarenom toplinom. Svako se zviježđe sastoji od milijardi i milijardi zvijezda. Moje su zvijezde moje misli koje imau dušu. Čudno, zar ne?
U posljednje vrijeme shvatila sam da imam i više nego previše inspiracije. Umijesto da se prihvatim čitanja lektire i ponavljanja gradiva, ja u ruke uzimam svoj mali zeleni spomenar i svoju crvenu Rotringovu tehničku olovku kojoj se čudim, jer je proživjela moje nervozno griženje prije testa. Volim kada tehnička olovka zaškriputa na bijelom i novom papiru. Možete li si zamisliti taj prizor, zapravo, možete li si predočiti taj zvuk? Ja mogu. Savršeno si mogu predočiti taj zvuk jer je on dio moje svakodnevice.
Nova godina je prošla, kao što je i došla. Usprkos bolesti, izvukla sam se iz kreveta i otišla do grada da i ja doživim, zapravo osjetim to uzbuđenje jer sam dočekala nešto novo, nešto fantastično. Da budem iskrena, čista glupost. Samo sam nailazila na bivše školske kolege koji su bili i više nego pijani. Nova godina je isto kao i novi dan. Nova godina je doček novog dana. Ima li nešto posebno u tome? Mislim da nema. Znam i vjerujem da je puno ljudi oduševljeno kada znaju da su svjedoci nečega novoga kada iz profinjenh visokih čaša ispijaju i posljednje kapi skupih francuskih šampanjaca i kada uz zvukove poznatih Straussovih valcera na nekom plesnom podiju plešu do mile volje. Ja ne znam ništa od toga. Valceri i ples su za mene potpuno nepoznata stvar jer ja imam dvije lijeve noge, pa ništa ne znam. Kao što napisadoh, dan je nešto novo. Dan je novi početak, nova nada, ali i novi završetak.
Jeste li ikada gledali zalazak sunca?
Jeste li ikada na moru gledali zalazak sunca i promatrali kako se njegove užarene zrake stapaju s morem i horizontom na sveopće divljenje?
Jeste li promatrajući pomislili što sam danas napravo? Jesam li nekoga usrećio? Jesam li nekoga povrijedio? Da li se zbog toga kajem?
Jeste li pomislili zašto dan traje samo 24 sata?...
Mogla bih nabrajati u nedogled, jer su ovo sve stereotipi.
Ja često mislim o tome. Možda nekada i nesvjesno.
Novi dan je i nova prilika. Uz ovu bi činjenicu bilo lijepo povezati i novu godinu.
Zaista je lijepo znati da sve prilike nisu iskorištene. Svaki dan, svaka godina je neka nova prilika.
Zašto onda to ne iskoristimo?
Zašto smo tako zli?
Prije tjedan dana bila sam na praznicima u Zagrebu kod sestrične koja ima jednogodišnju bebu. Zaista sam uživala jer mi je bilo presuper. Jedan sam dan sama sebi postavila pitanja. Kako se iz dviju stanica može nešto postići?
Kako se je postigao savršeni sklad i stvorilo se to malo razigrano biće koje te svojom razigranošću i smijehom mami na igru s njim i na lagodan i slobodan smijeh?
Lijepo je nekoga voljeti, a još ljepše biti voljen i znati da netko na tebe misli svaki dan, da se svakoga trenutka pita gdje si, što radiš i s kim si. Zar baš moramo biti okrutni i to sve zanemariti? Zar moramo biti tako glupi i bezosjećajni?
Znate li kada je Edward Belli rekao da je on lav, a da je ona janje i da je zaljubljen u nju?
Želim vam sve najbolje u novoj godini. Zaboravite staru. Zaboravite sve ružno i krenite sami. Krenite ispočetka i budite svoji. Neka i ova nova prilika bude blagosovljena.
I na kraju, želim vam da se barem ponovno zaljubite!
... i tako se lav zaljubi u janje.
Edward Cullen
Sve vas ljubi i voli
Lucija
Post je objavljen 02.01.2009. u 13:16 sati.