Bizantska umjetnost
Umjetnost u bizantskom carstvu i područja pod njegovim izravnim ili neizravnim utjecajem ( Makedonija, Srbija Bugarska, Rusija, Moldavija, Sicilija, Venecija).
Glavni čimbenici koji su izdvojili ovaj tip umjetnosti su pravoslavlje te politika.
• Rano razdoblje- doba ikonoklastičkih borbi( od 527. do 726)
• Srednje razdoblje-Vrijeme makedonske dinastije (od 867. do 1057.)
• Klasično razdoblje- Komnenska renesansa, razdoblje krize metropole (od 1057. do1224.)
• Paleološka renesansa-pad carigrada pod Turke (kraj 13. st do 1453.)
Carigrad ( prijestolnica od 330.)
-Pokazuje kontinuitet antičke prostorne organizacije ( forum), te izdvajanje pojedinih masivnih volumena na krajevima grada, kao Aja Sofija koja se diže na jednom kraju, na drugom Carska palača sa vrtovima, na jugozapadu je veliki hipodrom, od foruma vodi glavna ulica do monumentalnih Zlatnih vrata u Teodozijevom zidu.
-Inače u prvom ranom razdoblju pratimo dva osnovna tipa građevina: longitudinalni i centralni.
Aja Sofija
-Ostvarena je sinteza ta dva osnovna tipa, izvana volumen je zatvoren ravnim, plastički neraščlanjenim plohama koje ostavljaju vidljivom, čak naglašavaju strogu geometričnost građevine, u unutrašnjosti obrada je plošna (mramorna oplata i mozaici) što dematerijalizira masu zida 8 daje mu slikarski karakter.
Sv. Sergija i Baka ( Carigrad, 527. g.)
-Centralna građevina, središnji prostor je kvadratnog oblika ( on je narteksom i poligonalnom apsidom produžen te poligonalno usmjeren), ta centralnost je ostvarena kružnom postavom masivnih stupova što nose veliku kupolu.
-Bočni prostor- donji ophod i galerija, masivni stupovi su razvedeni, njihov presjek poligonalan, prostor je dinamiziran naizmjeničnim uvlačenjem stupova.
U kasnijim razdobljima javljaju se stilovi što sjedinjuju longitudinalni i centralni tlocrt, nema više velikih jedinstvenih prostora, volumen dobiva na važnosti, posebno u vanjskoj obradi, javljaju se češće mozaici i freske ( Sv. Luke u Fokidi, Grčka; sv. Pantelejmona kod Skopja)
Nema više koncentriranja samo na volumen već i na plošno ( što je početo u kasnoj antici, a razvijeno u bizantskoj umjetnosti), to je prisutno i u skulpturalnom oblikovanju, dominira reljef vezan za arhitekturu, te male pokretne predmete ( za ilustriranje knjiga).
• Sv Sergija i Baka > kapiteli i dio gređa oblikovani su na sličan način kao u Aja Sofiji, stilizirani biljni ornamenti, između pune jezgre i otvorene površine je šupljina ( koja se vidi kao tamna pozadina), ti ornamenti su ostvareni bušenjem svrdlom, površina je čipkasta, naborana, kapiteli nose grede.
Antički oblici kontinuiraju međutim možemo primijetiti njihovu modifikaciju, ljudski lik ostaje glavna tema iako je lišen prostornosti i plastičnosti, samo u razdoblju ikonoklasizma se ne izrađuju slike s nabožnom tematikom.
Kršćanske religije se inače nadahnjuju dvorskim ceremonijama, crkva ( kao građevina se shvaća kao svemir a svaki njen dio ima simboličko značenje.
Krist s anđelima i prorocima se smješta u kupoli, Bogorodica s Kristom u apsidi, Kristov život na zidovima naosa ( 11. stoljeće).
Dvije su osnovne težnje u načinu slikanja: Ekspresionistička, te antikna, a obje se javljaju naizmjenično ili čak istovremeno.
Mozaik na podu peristila u Velikoj palači ( Carigrad, rano 6. st)
-pozadina je sačinjena od bijelih plastično oblikovanih kamenčića koji su lepezasto složeni, tu su likovi orla i zmije ( nisu smješteni u neki prostor, nema prostorne odrednice), redovi kamenčića su stupnjevani od najtamnijih ka najsvjetlijima tako da je postignuta plastičnost, pokret je intenzivan, pozadina pokrenuta, te to zajedno čini jednu dinamičnu scenu.
Minijatura Anina molitva (Pariški Psaltir, 9. st)
-Prostor je određen uskim pojasom tla te na njemu stoji lik plastično oblikovan. Posebnost ove minijature je to što su arhitektonski oblici prikazani s perspektivnim skraćenjima, gledani su iz dva različita ugla.
-Prostor se ostvaruje tim skraćenjima te bojama i svjetlosnim efektima nastalih miješanjem sjena sa plohama crvene, plave i žute boje sa bijelim crtežom.
Sv. Pantelejmona ( Nerezi, 1164. g.)
-Tehnika a seko;
-Prikaz oplakivanja Krista pokazuje mnoge karakteristike bizantskog slikarstva kao: snažan grafizam, stereotipan način oslikavanja lica, kose, akta i odjeće, međutim primjećujemo i novo opažanje fizičke ali i psihičke realnosti( što iz temelja obnavlja, mijenja bizantsku umjetnost).
-Bol je prije prikazivana izvijanjem obrva ( shematski) na ovom primjeru ona dobiva strastven, nesputan izraz u pokretu čitavoga tijela;
Razlomljeno krilo Marije njeno obujmljivanje Krista, silovito povinuti veliki, tanki lik Ivana . Ta ekspresivnost izraza je još više naglašena tim što je duga krivulja Ivanova tijela zaustavljena krugom aureole ( u njoj su zaustavljeni monumentaliziraniji sitniji tematski važni elementi( Kristova ruka-Ivanovo lice, Marijina i Kristova aureola).
Mozaik Josipov san i bijeg u Egiptu ( lunet narteksa sv. Spasitelja u Chori, Carigrad, 1300. g.)
-Danas džamija;
-Donji pojas lunete je ornamentalno oblikovan, pozadina je zlatna, iz koje se niže nekoliko planova horizontalno se izdižući jedan iznad drugog..
-Tlo-označeno ne samo zelenom bojom već i postavom stabala>jedno bliže drugo dalje, to uravnotežuje kompoziciju, određuje početak i kraj horizontalnog kretanja.
-Iza prvog plana se nižu planovi označeni pejzažom, arhitekturom i postavom likova.. To kretanje likova određeno je obrisnom linijom brda( usmjereno kretanje likova);
-Kompozicija osim određivanja prostora unesen je novi element: vrijeme kao element kretanja u prostoru, ona se otvara udubinu i u širinu;
Prostornost i plastičnost likova je relativna, ostvarena postavom ploha jedna iza druge ( čiji je položaj označen bojom).
Post je objavljen 01.01.2009. u 22:53 sati.