Marketing
Danijela Gašpar: Moj stric fra Anđelko
Kod nećakinje Danijele u Velikoj Gorici, svraćao je uvijek pri povratku s odmora u Promini...
Slijedeći tekst objavljen je u božićnom izdanju prominjskog časopisa "Promina" kao još jedna topla uspomena na nedavno preminulog svećenika fra Anđelka Slavu Validžića
Iz ranog djetinjstva izranjaju sjećanja na prve dane u školskoj klupi, a na njoj prekrasna maslinastozelena pernica s likom Paje Patka. Tada, 80-te godine, nije bilo mnogo takvih. Ja sam bila ponosna prvašica, a pernica je bila dar moga strike Slave, fra Anđelka Validžića.
Razmišljajući o svim našim susretima, prisjećam se bitnih trenutaka njegova života. O nekima sam čula, neke pronašla na starim fotografijama, a neke zanimljive priče čula od pokojne bake.
Prilikom posjeta rado je poklanjao "svete stvari", slike, videokazete, knjige...
Rođen je kao četvrto od sedmero djece mojih bake i dida, Kaje i Mate zvanog Maćilo. Rano djetinjstvo nije dalo naslutiti životni put moga strica. Naime, baka mi je pričala kako je umjesto pomaganja roditeljima odabrao plivanje u seoskoj lokvi pa je dobio preslicom po leđima. Ipak izrasta u dobrog dječaka. Stupa u sjemenište te završava u Sinju Franjevačku klasičnu gimnaziju, a zaređuje na Visovcu. Studij teologije započinje u Makarskoj, a završava u Rimu gdje je i magistrirao. U Rimu je zaređen i slavi mladu misu gdje su uz njega bili i ponosni roditelji.
Slijedi dušobrižništvo u Njemačkoj, uglavnom za naše Hrvate.
Temeljit i uporan u svemu što je radio, izvrsno je naučio njemački pa je pastoralno djelovao i u njemačkim župama. U Berlinu osniva Hrvatsku katoličku misiju, slijede Wuppertal, Bonn, Dűsseldorf, Oberlahr, Frankfurt, Műnchen, Ludwigsburg i Bietigheim.
Svaki posjet i sam je bilježio svojim fotoaparatom, a od negativa pravio foto slideove za "kino"...
Razdoblja župnikovanja na njemačkoj župi u Oberlahru najviše pamtim, iz strikinih priča, ali i svog boravka tamo. Naime, 1992. bila je jedna od ratnih godina u našoj domovini. Kiklop je opet digao glavu i nadvio sjenom i nad našu Prominu, a baka, did, tata, mama, brat i ja , kao i većina naših Prominjaca, dospjeli smo u prognaništvo u hotel u Trogiru. Tamo sam maturirala, a brat završio osnovnu školu. Kako bi ublažio našu tugu i strah i nakratko nas izbavio iz ratne zbilje, striko Slave je brata i mene pozvao u Njemačku na par tjedana. S radošću se sjećam ekumenskog vjenčanja kojem smo prisustvovali (mladoženja je bio katolik, a mladenka protestantkinja) pa su obred vjenčanja zajedno predvodili striko i protestantski svećenik. Kako sam ponosna bila kad sam čula njegovu propovijed na njemačkom jeziku! Mladoženjina obitelj nas je pozvala na večeru, no striko nas je poveo samo da ih pozdravimo te je mladencima poklonio kazetu s priprema za njihovo vjenčanje i Bibliju kao temelj njihova budućeg zajedničkog života. Skroman i nenametljiv zaželio im je sreću i blagoslov pa smo potom otišli. Sa strikom, njegovim stricem i strinom (koji su također dugo jeli gorki kruh tuđine) tada smo išli i u hrvatsko veleposlanstvo u Bonnu. Striko je vozio i želeći nas vratiti drugim putem, kako bi nama djeci putovanje bilo zanimljivo, zalutao. Svi smo se smijali (osim, naravno, strine kojoj je zbog toga ručak kasnio dva sata), a on je govorio kako nas je poveo na „studijsko“ putovanje.
Rat je i na striku djelovao. Još češće je zvao brižno pitajući za sve, posebno za roditelje koji su u starosti morali napustiti rodno ognjište. Iako i baka i did umiru u progonstvu (baka u hotelu u Trogiru, a did u Splitu u bolnici) u svega tri mjeseca, uspjeli su doći u oslobođenu Prominu, a nažalost vidjeti i zapaljeni dom. Pokopani su na svom groblju Sv. Mihovila za što su Boga uvijek molili. Striko je bio i potresen i žalostan, ali je u habitu na sprovodu roditelja fotografirao. Onda sam mu to malo i zamjerila, ali poslije i razumjela. Promatrao je ispraćaj s tugom, ali i vjerom da tu nije kraj.
Kratko se radovao svom novom autu koji je ovom prigodom pokazivao "vučićima", nazivajući ga zbog bijele boje "papamobilom". Oni su ga na to pitali, da li mu ga je papa poklonio kad se tako zove...
Fotografija je bila njegov hobi. Rado je bilježio susrete s braćom svećenicima, časnim sestrama, župljanima, svim suradnicima, susjedima kao i svoje radove na kamenim zidovima u Čitluku, ali i obnovi groblja, crkava i vrtića u Njemačkoj. Sve sličice za „kino“ bile su uredno i kronološkim slijedom poredane. Želio je s braćom, sestrama i njihovim obiteljima podijeliti radosti svog dušobrižništva kao i, kako sam čula na strikinom ispraćaju, radosti druženja s rodbinom i rada u zavičaju, pokazati najbližima daleko od domovine.
Za svaku sliku i susret imao je zgodan i duhovit komentar ili anegdotu. Radosno je zvao „u kino kod Ope“. Njegova radost bila je ogromna kad je Promina bila slobodna, a Hrvatska samostalna. Umjesto godišnjih odmora na moru, uvijek je birao rodnu Prominu. Odmarao se, ne srameći se rada, trseći rodne njive i zidajući porušene i dotrajale kamene zidove. Radni dan u Čitluku započinjao bi ranom svetom misom s našom Milkom. Zadnjih godina prošao bi selom pomalo umornim i već otežalim korakom do našeg Sv. Roka. Usput bi sa svakim zastao i uputio lijepu riječ.
Odmor je za njega značio i susret s braćom svećenicima, ali i s braćom, sestrama, nećacima… Tako bi na povratku iz drage nam Promine, svratio i do moje obitelji u Veliku Goricu. Smijao se mojima Filipu i Dominiku i fotografirao „vučiće“, kako ih je od milja zvao zbog njihove borbene prirode. Tako je bilo i u rujnu prošle godine kad je on nas fotografirao ispod stare jabuke u dvorištu, a mi njega s njegovim novim, bijelim automobilom. Kao veseli dječačić nam je pokazivao električne podizače stakala i centralno zaključavanje.
Dogovorili smo zajedničko kino kad sljedeći put dođe ni ne sluteći da ovozemaljskog susreta više neće biti.
Od Velike Gorice do Gračana u Zagrebu gdje ga je željno iščekivala sestra Pera, rado ga je vozio nećak Domagoj...
U veljači sam dugo tražila vrijeme za odabrati i poslati striki što ljepšu rođendansku čestitku. Na kraju, baš ove godine, nakon petnaestak zaredom poslanih, moja čestitka nije otišla. A pokojna baka, kojoj rođendani u životu nisu mnogo značili, uvijek bi pitala jesmo li Slavi uputili čestitku. Zbog svega toga, ali i strikina primjera jednostavnosti i skromnosti življenja, a u isto vrijeme životne radosti, teško sam primila vijest o njegovoj smrti na Tijelovo ove godine.
Od tate sam čula kako se striko sprema za važnu, zajedničku misu Hrvata, Talijana i Nijemaca i očekivala sam sljedeće vijesti o tom kako je sve proteklo. No, naš Stvoritelj želio je drugačije. Rano ujutro 22. svibnja, za pisaćim stolom, udubljena u priprave za misno slavlje, pozvao ga je sebi.
Tužna vijest o strikinoj smrti zatekla je i brata i njegovu obitelj na putu u zavičaj. Tri godine ranije striko se rado odazvao bratovu pozivu da ga vjenča, a razdragan je bio godinu poslije krsteći malog Šimu kojem se neizmjerno radovao. Još prošle godine znao nas je nasmijati komentirajući jednoipolgodišnjeg Šimu:“Vidi njega, već i on ima svoju glavicu!“
Striko Slave je krstio malenog Domagojeva sina Šimu, ali ne znamo da li ga je on uspio zapamtiti...
Nama na zemlji za utjehu su ostala krasopisom ispisana obiteljska stabla Validžić-Grgetić, župne kronike u mnogim župama, mnoge fotografije, ali i sjećanje na veliko, radosno Božje dijete.
Znam da nas striko, naš fra Anđelko u nebeskoj slavi čeka za „kino“ u Onaj dan!
Post je objavljen 01.01.2009. u 18:20 sati.