Zimski dan, bez snijega. Jučer je bio zadnji dan ove godine. Kratko je trajala ova godina iliti brzo je prošla. Prosinac je trajao beskrajno dugo... Hladnoća se zavlačila duboko... Do kosti. Odavno je prošlo moje vrijeme. Odavno je prošla prekrasna jesen, prekrasno umiranje prirode koja će se za koji mjesec iznova roditi. Život će biti vidljiv posvuda. Neće biti magle, snijega, hladnih sivih dana i onog vjetra koji grize kao krvožedna životinja. Biti će toplo. I sada osjećam nekakvu toplinu... Ah... Prosinac...
Buđenje oko 13h... Cimericin pas me pogledao s kreveta pogledom punim čuđenja, a ja sam bio slomljen. Kroz glavu mi je prolazio prošli dan... Tvoj drugi dolazak u moj stan. Tvoje riječi... koje su me gotovo potakle na plač... Kada ti je cigareta pala na stolnjak i propalila ga... Kada si rekao da ti je žao... A rekao sam da je sve OK... Kada si rekao da upropastiš sve čega se dotakneš... Kada si rekao da će mi u početku to biti OK... Kada si rekao da će me kasnije to živcirati... Kada si rekao da ćeš reći kako ćeš doći, a na kraju uopće ne dođeš... Kako ću na kraju poludjeti i kako ću te tada ostaviti... Rekao sam da je sve OK gledajući u te tvoje oči posebne boje... Pametne oči... koje su zapele na putu. Uzimam si za pravo biti ti podrška dok prođeš to sve što prolaziš, biti uz tebe... Želim biti uz tebe... sada i ne razmišljati što će biti sutra. I taj prvi put kada si me primio za ruku i pogledao me... I taj prvi poljubac... Tekst... Nedorečen... Ustajem se sa stolice i tada se zagrlimo...
Dan sam poveo pijući jednu kavu satima, a popušio sam gotovo kutiju cigareta. Surfao netom bezciljno. Zurio u ekran i gledao tebe, a bilo je prikazano nešto sasvim drugo... Proganjalo me što će biti večeras... na dočeku. Hoćemo li se uspjeti kontrolirati da nitko ništa ne skuži. Poziv oko 17h i dogovor da ću doći oko 18h... Došao sam sat vremena kasnije... Nisam ti rekao, ali često kasnim. Sada znaš. Otišli smo zajedno po sarmu kod tvoje frendice na sedmi kat. Sedmi! Eh, ti brojevi i kada si još rekao da si i ti na sedmom katu... Dvije sedmice u jednoj večeri. Prejebeno! Poljubac u dizalu... Došlo mi je da zaustavim vrijeme. I jesam! ...na trenutak u svojoj glavi dok je trajao poljubac. Drag si...
Otvaraju se vrata stana. Upoznavanje sa do tada nepoznatom osobom. Na prvi pogled učinila se OK. Isprva je sve bilo OK dok ju nisi poljubio. Plavušo, postao sam ljubomoran! ...a ipak rado ću te dijeliti, samo da te imam, pa makar malo... Zadovoljiti se nekim ostacima, mrvicama tebe... jer i te mrvice si ti. Ako je istina što si mi rekao sve za tu osobu, a vjerujem da si istinu govorio, onda je ovo za doček bila jebeno prejebena krinka. Želim tu osobu vidjeti u pravom svjetlu, samo... bojim se da to neću nikada. Shvaćam tvoju situaciju u kojoj jesi... da ti odgovara to cimerstvo, jer plaćaš jedva nešo malo režija. Svima je novac problem... Molim te, definiraj taj odnos. Biti će ti lakše ako znaš želiš li ju zapravo ili ne. Najradije bih se odselio odavde gdje sam se prije pola mjeseca doselio... Našao drugi stan gdje bih tebe doveo... Odveo od te osobe, pored koje ćeš poludjeti. Barem ja ako mislim i čini mi se prema onome što mi pričaš u vezi nje. Nije neostvarivo, ali mi ju je žao. Tek je malo došla k sebi i sada da odeš... Mislim da bi pala još niže nego što je bila, a znaš gdje bi ju to odvelo. Nju ne može spasiti ni njezina diploma s Harvarda koja joj visi u WC-u, u koju gledaš dok pišaš. Teško je, ali možda bi ipak trebao odlučiti koga više želiš pored sebe. Iako ne poznajem tvoju majku, cijenim što zna da ja postojim u tvom životu, što si joj rekao za mene... A samo ona zna kako stvari zapravo stoje i bojim se da možda neće nešto reći toj osobi s kojom sada živiš. Koji trokut... Da smo se barem upoznali onda kada smo prvi put i planirali se naći ili barem tjedan dana prije nego si završio tamo... Siguran sam da bi neke stvari ispale drugačije.
Ponoć je stigla. Uplovili smo u još jednu godinu... Čvrst stisak ruke i poljubac u obraz... a htio sam više. I dva sata kasnije odlazim... Izlazim iz stana i ulazim u dizalo iz kojega ću izići na hladan pločnik jedne od zagrebačkih ulica. Laganim korakom do tramvajske stanice i sa tobom u mislima... kako ćete sada leći u isti krevet. Koliko ću moći to izdržati? Jesam li zaista spreman te dijeliti? Ti si mi u mislima i bojim se da se nešto ne dogodi s vama, jer ako se to dogodi... tada će biti kraj... Možda samo prijateljstvo među nama? Ne znam... Teško je to sve i prekomplicirano. Jesam li se trebao uopće u to upuštati? ...možda se sada već kasno to pitam, a odgovor već znam, ali nije izrečen. Hladan krevet u hladnoj sobi... To je realnost u koju ulazim i liježem u istu sa mislima o tebi i slijedećem susretu za nekoliko sati, ali u njenom prisustvu. Kako da te otmem iz tog stana, od te osobe? Gle, pao je snijeg... Prvi dan ove godine...
Post je objavljen 01.01.2009. u 12:22 sati.