U posljednjih desetak mjeseci hrvatska čitalačka publika dobila je prijevode čak triju romana šezdesetogodišnje francuske spisateljice Lydie Salvayre, što je posljedovalo i nedavnim autoričinim gostovanjem u Hrvatskoj. Toliki nakladnički trud ne može ne izazvati zanimanje, ali se iščitavanjem tih romana – 'Moć muha' u izdanju Aore te 'Običan život' i 'U društvu sablasti' u izdanju SysPrinta – takvi izdavački potezi pokazuju posve opravdanima, osobito u očima publike sklone zahtjevnijem štivu.
Riječ je naime o vrlo zanimljivoj književnici, koja se nakon diplomiranja književnosti posvetila medicini te je specijalizirala psihijatriju, a upravo iskustva stečena u psihijatrijskoj praksi uvelike obilježavaju njezin opus (sastavljen od dvanaest romana), jer i sama priznaje da mnogo toga što od svojih pacijenata čuje u ordinaciji, književno prerađeno, završi u njezinim prozama. U sva tri na hrvatski prevedena djela Lydie Salvayre duboko ponire u psihe likova, koji su svi odreda obilježeni traumama, paranoični, psihotični i psihički vrlo nestabilni. Sve su to osobe na rubu, ili čak i onkraj živčanoga sloma, katalizator čega su nepravde nanesene im od strane društvene zajednice i ustanova, ili pak od bliskih im osoba, a autorica redovito staje na stranu svojih viktimiziranih protagonista. Uzroke društvenih nepravdi pritom ona locira u profitu okrenutu, hiperkomercijaliziranom društvu, gdje se za bližnjega ili nema vremena ili se i ne haje, a što se ne odnosi samo na međuljudske odnose jer je dehumanizacija doživjela već i svoju institucionalizaciju. No, iako vrlo razvidna, društvena kritika u autoričinim djelima nije eksplicitna, nego proizlazi iz stanja i ponašanja likova te iz njihovih iskustava koja zrcale patologiju stanja i odnosa u suvremenom društvu; Lydie Salvayre zazire od didaktičnosti i ne upire Zolinom J’accuse manirom izravno prstom u oskvrnitelje ravnoteže društvene stvarnosti, nego osuda kojom je prožeto njezino pisanje izvire iz vrlo minuciozno konstruirane zbilje njezinih protagonista, i to ponajprije fokusiranjem na njihova duševna stanja. Prema autoričinim riječima, »uloga književnosti je da nas uznemiri, potrese, da nas na neki način izglobi, ali i da propituje svijet«, što u svojim djelima ona bez iznimke s uspjehom postiže.
Svi autoričini romani ispripovijedani su iz pozicije prvoga lica jednine; vrtložnim monološkim bujicama riječi akteri njezinih priča egzaltirano eruptiraju svoje nezadovoljstvo, gradaciju kojega autorica provodi rabeći vulgarnostima garniran svakodnevni razgovorni jezik, u svrhu potenciranja uvjerljivosti. No, dok u romanima 'Moć muha' i 'Obični život' neprestano pratimo monološke iskaze jednoga lika, roman 'U društvu sablasti' konstruiran je dvoglasno i ispripovijedan iz perspektive dviju protagonistica, majke Rose i kćeri Louisiane. Rose je tipična salverovska junakinja pomaknute svijesti; njezina je psiha traumatizirana događajima iz 1943. godine, kad joj je kolaboracionistička višijevska policija ubila brata, a otad – već više od pedeset godina – ona ne razlikuje prošlost od sadašnjosti, dan od noći, ni žive ljude od mrtvih. Kćer Louisiane je pritom neprestana žrtva majčinih evokacija potresnih događaja iz prošlosti, koje vrhunac doživljavaju pri dolasku sudskog ovrhovoditelja koji zbog naplate dugova popisuje njihovu oskudnu imovinu. U sudskom službeniku Rose pak vidi višijevskog policajca, što do vrhunca dovodi njezinu paranoju, a što je književnim putem vrlo dojmljivo posredovano. Rose živi u mentalnom tunelu staklenih stijenaka koje labavo dijele sadašnjost od prošlosti, a njezina je osamnaestogodišnja kći spužva koja danonoćno u sebe upija majčinu nesreću. To znatno obilježava njihov odnos, ali ima i neizostavne implikacije na arhitektoniku kćerina duševnog ustroja, čije je urušavanje također neizbježno, a čemu na kraju romana i svjedočimo.
Osim vrlo dojmljive gradacije Rosina rastrojstva i slikovita dočaravanja Louisianine požrtvovnosti, ali i njezina posljedičnog klizanja u psihozu, autorica čitatelja, putem Rosinih reminiscencija, također upozorava i na brojne zločinačke događaje iz francuske kolaboracionističke prošlosti, događaje pred kojima ljudi, boreći se s vlastitom nečistom savjesti, kukavički zatvaraju oči, te uporni u samozavaravanju ne dopuštaju stvarnosti da ih okrzne u njihovim na trivijalnostima i komercijalizaciji zasnovanim svakodnevicama. Proza Lydie Salvayre tako se ispostavlja literaturom sa stavom, čvrstim moralnim stajalištem orijentiranim angažmanu spram ljudi potlačenih i viktimiziranih događajima na koje nisu mogli utjecati, a na čiju se nesreću društvo, u svojoj nezajažljivosti, oglušuje i okreće glavu. No, iako bijesan, ogorčen i prepun strasti, autoričin izričaj nije lišen humora, redovito obojena crnom bojom, kojim pak autorica tmurnoj stvarnosti pokazuje prst srednjak, istovremeno svoje nesretne protagoniste nagrađujući kratkotrajnim katarzičnim oduškom. Tražimo li joj domaće srodnice, naći ćemo ih u Daši Drndić i Ivani Sajko, jer je u sva tri slučaja riječ o autoricama mračne, jetke i beskompromisne književnosti koja postavlja pitanja i uznemiruje te snažno udara u pleksus, prekidajući nas u tako nam dragoj navadi samozavaravanja te nas barem na trenutak budeći iz na kratku pamćenju, iluzijama i potrošačkom mentalitetu temeljenih moralnih nesvjestica.
napisao Božidar Alajbegović
objavljneo u 'Vijencu', broj 386-387, prosinac 2008.