Nisam očekivala da će rušenje mog osobnog svemira doći tako brzo. Na filmovima obično znate kad dolazi promjena – uvijek je neki predznak najavi. Bilo da se radi o čudnoj muzici koja iznenada zasvira ili o otvaranju škripavih vrata kojima se zapravo nitko nije ni približio ili o jatu vrana koje počne oblijetati sivo uskovitlalo nebo. Promjena je tu i osjećate je.
I zato je ovog puta moj vječni optimizam bio najveća glupost koja mi se mogla dogoditi. Čvrsto uvjerena da će sve biti dobro, namjeravala sam se sa svime suočiti sa smješkom kao i obično. Umjesto toga, osmjeh se pretvorio u grimasu. Ne, nisam plakala. Istina, duboko u sebi lijala sam suze, ali one prave nisu željele poteći. I bolje. Barem nitko nije vidio što osjećam – mogli su samo nagađati.
Sve se zbilo kasno uvečer te kobne srijede kad smo se Matt i ja došuljali u gryffindorsku društvenu prostoriju k Seamusu i Dori. Nijedno od njih nije bilo oduševljeno što vidi Matta iako se Seamus već polako navikavao na njega pošto smo u zadnje vrijeme stalno bili zajedno, ruku pod ruku, k'o Stanio i Olio. Misty je, kao i obično, glumila uvrijeđenost što mora udisati isti zrak kao i onaj mali balavac, kako je nazivala Matta u njegovoj odsutnosti.
Vidjevši da nijedno od njih dvoje nije raspoloženo za brbljanje, nagovorila sam Seamusa za partiju šaha. Mist mu je sa strane morala asistirati jer, kad je u pitanju šah, Seamus je gori čak i od mene. Matt se na cijelu situaciju samo slatko smješkao i jeo Mars čokoladicu koju sam jutros ukrala Malfoyju.
Baš kad sam se spremala povući sudbonosni potez kojim bi završila igru i izreći šah – mat, Mist je pokazala na prozor na kojem je sjedila siva sova i kljunom kuckala po staklu. Matt se ustao da pusti sovu unutra i, začudo, ona je doletjela k meni. Pruživši mi desnu nogicu za koju je bio svezan komadić izgužvanog pergamenta, tresla je svoje perje od snijega koji ju je hladio.
„Od Bradina je!“ iznenađeno sam izustila, nasmješivši se.
„Što kaže?“ odmah upita Seamus, pokazujući očito zanimanje za svog osobnog heroja.
Tmurno sam podigla pogled. „Kaže da će me sutra dočekati na King's Crossu i da me mora odvesti na jedno mjesto.“
„I to je sve?“ razočarano će Seamus, vireći mi preko ramena kako bi sam pročitao poruku.
Prožeo me čudan osjećaj i sledila sam se. Trnci su mi kliznuli niz kralježnicu i podigli dlake na šiji. „Ti ideš sa mnom.“
Matt iznenađeno razrogači oči. „Misliš k Bradinu?“
„Da“, odgovorila sam glasom za koji nisam ni bila sigurna da mi pripada. „Ne mislim se sama suočiti s njim.“
„Suočiti s čim? O čemu pričaš?“ Seamus je znatiželjno podigao obrvu.
„Ne znam što se dogodilo, ali očito je nešto veliko“, sanjivo sam kimala glavom. „Inače me ne bi dočekao na kolodvoru. Sumnjam da žudi za tim da s njih provedem božićne praznike.“
„Rekao je da te negdje želi odvesti. Možda ti želi predati uranjeni božićni poklon“, reče Matt i slegne ramenima.
Frknula sam nosom. „Golvorimo o Bradinu. Švorc je, oženjen i ima dijete na putu. Sumnjam da si može priuštiti koricu kruha, a kamoli da meni kupuje božićne poklone.“ Opet sam pogledala Matta. „Ideš sa mnom.“
„Alexis, tvoj brat me ne trpi“, posprdnim tonom je rekao. „Žudi za tim da mi zavrne vratom.“
„Ja ću te braniti“, obećala sam, iako posve nesvjesna njegovih riječi. Druge su mi misli strujile kroz glavu.
„A što ću ti ja?“ zanimalo ga je. „Bradin je rekao da se želi vidjeti s tobom, a ne sa mnom.“
Ošinula sam ga pogledom. „Bradin ne mari za moje želje. Zašto bi ja morala mariti za njegove?“
„O čemu pričaš?“ zbunjeno upita Matt. „Sad te više ništa ne razumijem.“
Uzdahnula sam. „Gle, želim da ideš sa mnom. I onako si mislio ostati preko praznika tu u Hogwartsu. Dogodit će se neko sranje – osjećam to, a ja to ne želim proživljavati sama. Prošli put je bilo jako gadno i ne želim ponavljati to iskustvo. Treba mi neki oslonac.“
Matt zatrepće očima. „Dramatiziraš. Napravila si strku oko najobičnijeg pisma.“
Skupila sam noge kao pingvin, nagnula glavu na stranu i pogledala ga pogledom tužnog šteneta. „Hoću da ideš sa mnom.“
Još se malo nećkao, no naposljetku uzdahnuo. „U redu.“
„Pička“, Mist je podrugljivo promrmljala. „Cura te obrađivala, a ti si tako brzo popustio. Pičko!“
Ošinula sam je hladnim pogledlom i povela Matta iz društvene prostorije. Zbilja mu je bilo nelagodno što se mješa u nešto što je zapravo obiteljska situacija, ali trebao mi je. Moje šesto čulo govorilo mi je da ću se uskoro raspasti u komadiće, kao brod kad se sudari sa stijenom, ako ne pronađem neki svjetionik da me spasi.
Cijelim putem do Londona u Hogwarts expressu bila sam šutljiva. Prilično netipično za mene. Robin je opet dovukla Diggoryja k nama u kupe, ali sam bila posve nesvjesna njegove prisutnosti. Samo sam zurila kroz prozor i gledala kako se krajolici oko nas pune snijegom.
„Zašto si njega dovukla?“ zarežao je Bradin, dočekavši me na kolodvoru.
„Pa bok i tebi“, mrzovoljno ga pozdravih. Propela sam se na prste i poljubila ga u obraz. On je pak i dalje piljio u Matta. Uzdahnula sam. „Tu je jer sam ga ja pozvala. Htjela sam s njim provesti praznike koji počinju od ovog trenutka pa te molim da mi ih ne upropaštavaš svojim glupim izjavama na račun mog dečka.“
Bradin je frknuo nosom na posljednje dvije riječi. „Bok Matt!“
Matt je kimnuo glavom i prihvatio Bradinovu ispruženu ruku. Kladim se da mu je Bradin pokušao polomiti sve kosti u šaci prilikom stiska, ali Matt nije izustio ni riječi. Šutio je i smješkao se, kao da je očekivao nešto ovakvo.
Bradin je duboko uzdahnuo i još jednom frknuo nosom. Potom nam je nijemo dao do znanja da ga slijedimo. Pomogao mi je s prtljagom, tako da sam za razliku od Matta, teglila samo ruksak na leđima. Na parkiralištu ispred King's Crossa nas je dočekala Bailee. Široko se osmjehnula vidjevši nas, a potom uputila značajan pogled Bradinu koji joj je uzvratio frktanjem. To ju je još više nasmijalo.
„Ej Parkerice!“ namignula mi je kad smo joj se približili. „Dovela si gosta?“
„Bok Boi“, nasmješila sam joj se. „Ovo je Matt.“
Bailee mu je kimnula glavom i Matt je odzdravio. „Onda, kamo ćemo B.?“ upitala je Bradina.
„Izvest ćemo dvojnu aparaciju“, naredio joj je, vidno loše raspoložen. „Ja ću s Alexis, a ti povedi malog pizd... Matta.“
Ispravio se u zadnji čas, susretnuvši se s mojim ogorčenim pogledom. Nedužno je slegnuo ramenima i pružio mi ruku. Nevoljko sam ga primila pod lakat i duboko udahnula.
„Jesi dobro?“ zabrinuto me upitao, vidjevši kako pohlepno hvatam zrak nakon što smo uspješno izveli aparaciju.
„Ma odlično!“ sarkastično sam mu odbrusila, uspravivši se. „Gdje smo to?“
Bradin se nasmijao, a potom otvorio škripava vrata. Svjetlost koja je dopiraala izvana osvjetlila je prostorijicu u kojoj smo se nalazili i zaključila sam da smo usred skladišta za metle. Slijedila sam Bradina i izašla van, a potom zgroženo uzdahnula.
„O ne! Što se dogodilo?“ Nalazili smo se usred iste one bolnice u koju sam odvela Evan na ultrazvuk. Opet je sve vrvilo od doktora u bijelim kutama. „Tko je nastradao?“
„Sve će biti dobro“, smireno i samouvjereno je rekao Bradin, kao da stvarno vjeruje u to. „Samo nemoj paničariti. Idem vidjeti je li budna. Tu pričekaj.“
Evan. Radilo se o Evan. Nešto joj se dogodilo. Opet sam osjetila onaj čudan osjećaj u dnu želudca. Opet su mi trnci kliznuli niz leđa. Progutala sam knedlu. Znala sam da se nisam smjela vratiti u Hogwarts. To se ne bi dogodilo da sam ostala. Ona i Bradin su tako neozbiljni, nespremni za samostalan život, a ja glupača nisam ostala s njima.
Lecnula sam se čuvši prasak iz onog skladišta u koje smo se aparatirati. Sekundu poslije, iz njega su izašli Bailee i Matt. Ona se više nije onako široko smješkala, ali je djelovala opušteno. S druge strane, Matt je bio jednako ukočen kao i ja.
Čula sam Bradinov glas iz sobe u koju je ušao. „Ej, kako si?“
„U kurac, Bradine! Nemoj me više tako plašiti!“ zarežala je glasno. „Mislila sam da si jedna od sestara. Te me guske drže ovdje kao zatvorenicu! Ni pušiti ne smijem!“
Bradin se zacerekao. „Vidim da te to ipak ne sprječava.“
„Ma nek se jebu!“ otresito je rekla. „Jesi je doveo?“
„Čeka pred vratima“, glasio je Bradinov odgovor.
Evan je uzdahnula. „Dovedi je pa da i to prebrodimo.“
„Znaš da će šiznuti“, opet se zacerekao Bradin i poljubio Evan u čelo. Potom je viknuo: „Alexis!“
Smrzla sam se. Zaboravila sam kako pokrenuti noge. Ščepala sam Matta za rukav, ali on je polako odmaknuo moju ruku sa svoje i odmahnuo glavom.
„Ja ne idem unutra, Alexis.“
„Oh da ideš!“ brzo sam se naljutila. „Zato sam te i dovela. Da mi budeš podrška.“
„I jesam, stvarno jesam!“ nastojao me uvjeriti. „Ali ovo je između vas. To moraš sama s njima riješiti. Ja te čekam tu vani.“
Vidjela sam mu odlučnost u očima, onu koje nije bilo kad sam ga morala nagovoriti da dođe sa mnom. Uzdahnula sam i kimnula glavom, a potom ušla u bolesnički sobu.
Evan je ležala na krevetu u crnoj čipkastoj spavaćici, jednoj od onih kakvu stavljaju na naslovnicu Victoria's Secreta. Bradin je sjedio na stolici pored nje i izgledao kao da se dosađuje – bilo je očito da on jedva čeka da ovo završi.
„Evan, kako si?“ pažljivo sam je upitala, najsporijim mogućim koracima joj se približavajući.
„Odlično sam Alexis“, Evan se posprdno nasmijala. „Ne moraš se držati kao da si progutala metlu!“
„Ako si dobro, zašto si onda ovdje?“ sumnjičavo upitah, prešutjevši njezinu sarkastičnu opasku.
Evan je uzdahnula. „Ja sam dobro Alexis, ali fetus nije.“
Razrogačila sam oči. „Beba?! Što joj je?“
„Nema je više“, smireno odgovori Evan.
„Pobacila si?!“ zarežala sam srdito.
„Tako nekako“, Evan slegne ramenima. „Sjedi da ti objasnim.“
„Stajat ću“, odbrusila sam joj nadureno, prekriživši ruke na prsima. „Hajde, pričaj! Hoću čuti razlog zašto si ubila svoje dijete!“
„Alexis!“ opomenuo me Bradin kao što to čine očevi kad im sin uradi nešto loše.
„Začepi Bradine!“ odbrusila sam mu ogorčeno. „Ovo je između Evan i mene!“
„Alexis, nisam ga namjerno pobacila“, glasno reče Evan da nadglasa moje deranje. „Bila je to nesreća!“
„Kakva?“ odmah upitah.
Evan uzdahne. „Pala sam s motora.“
Progutala sam knedlu i oštro se okrenula prema Bradinu. „Dao si joj da vozi?! Dao si joj da vozi u ovom stanju?“
„Odjebi Alexis“, zijevnuo je Bradin i dalje izgledajući kao da mu je dosadno. „Isto tako joj se mogla dogoditi nesreća i da sam ja vozio.“
„Ne krivi njega“, mračno reče Evan. „On nije ni znao da sam otišla na vožnju. Gle, trebala sam se malo opustiti. Trudnoća mi ne stoji dobro. Stalno mi je mučno, gležnjevi su mi natečeni, pušim što je moguće minimalno cigareta... Trebala sam nešto da me barem nakratko oslobodi cijelog tog pritiska!“
„Pa si se otišla provoziti na motoru?!“ i dalje sam urlala.
„Ne baš“, Evan frkne nosom, a potom se zločesto osmjehne. „Otišla sam se utrkivati. Prošlo je tako mnogo vremena odkako sam zadnji put dala potpuni gas na motoru!“
Sad sam stvarno morala sjesti. Držala sam se za srce, koje je luđački udaralo, kako mi ne bi ispalo iz prsa. „Išla si se utrkivati na motoru? Jesi ti normalna?!“
„Alexis, radila sam to dok nisam bila trudna, a kanim i nastaviti s tim“, Evan ravnodušno slegne ramenima. „To je nešto u čemu uživam i to je jedini užitak koji mi ta jebena trudnoća još nije uzela!“
„Istina, umjesto toga uzela je život tvome dijetetu!“ zarežala sam frustrirano.
„Prestati govoriti o njemu kao o dijetetu!“ sad je i Evan počela vikati. „To je bio fetus!“
Naglo sam ustala. „Ubila si svoje dijete, Evan. Ubila si ga.“
„Začepi Alexis!“ naredio mi je Bradin, zvučeći ogorčen mojim ponašanjem prema Evan.
„Ne Bradine, ti začepi!“ smirenim tonom, ali bijesnog izraza lica, mu se obratih. „Sad ću vam nešto reći, a tiče vas se oboje. Neozbiljni ste i neodgovorni. Prvo dopustite da vam se dogodi trudnoća, a zatim niste dovoljno pazili da je očuvate.
Ti se, Bradine, ponašaš kao najveća bitanga na cijelome svijetu. Ne daj Bože da pronađeš neki pravi posao i uradiš nešto sa svojim životom!
A ti Evan...svojim ponašanjem ne samo da si ugrozila svoj život i ubila drugi, već si ugrožavala i živote ostalih sudionika tog natjecanja.
Nikad ne razmišljate o posljedicama i boli vas za čitav svijet. Ja sam cijelo vrijeme mislila da je to jako cool, ali zapravo tek sad shvaćam koliki ste propaliteti. Za vas nema nade ako se ne sredite i to odmah!“
Suze su mi potekle niz lice, a šake sam čvrsto stisnula u džepovima jakne. „No unatoč svim tim vašim sranjima, ja vas volim. Za oboje bi se bacila pod vlak i prošla kroz svih devet krugova pakla. No vama to očito nije dovoljno. Jer ne činite ništa čime bi mi uzvratili svu tu ljubav i dokazali da vam je barem upola stalo do mene. Što je najgore, nije vam stalo do ikoga osim do vas samih. Pretpostavljam da bi vi bili najsretniji kad bi cijelo čovječanstvo pocrkalo, a vas dvoje jedini preživjeli. I zato vam želim reći samo jedno...GONITE SE I SRETAN BOŽIĆ!“
Okrenula sam se na peti i odmarširala iz sobe. U hodu sam rukavom brisala suze. Zaletjela sam se u Matta i zagrlila ga. Potom sam se okrenula prema Bailee.
„Možeš nas aparatirati k meni doma?“
Bailee kimne glavom. „Dublin, Irska?“
Uzdahula sam i potvrdila. Bailee nam je dala znak da je slijedimo te smo se opet svi troje nagurali u majušno skladište melta.