Pregled posta

Dijete sjene

Prepisujem ovdje dijelove iz knjige: Dijete sjene - P. F. Thomése
Želim da ostanu tu na tvom spomenaru....malena djevojčice..




Pjesma nad pjesmama

Njezino rođenje iskusili smo kao zaljubljenost, sve se naelektriziralo, začarano čudom njezine prisutnosti. Svijet, u kojem sam se tako dugo kretao bez smjera, odjednom je upoznao sjajnu jezgru. Šteta što je iz našeg jezika nestao visoki C, taj poput tornja visoki ton kojim se razdragani kličući uspinje dok oni ostali u prizemlju zure u čudu. “Što je ljiljan među trnjem”, rekao sam nakon što sam u grudima otpjevao, “to je ona među kćerima. Okrijepite me bocama, osvježite jabukama, jer bolan sam od ljubavi.”
Ona je sve što nam je nedostajalo, rekli smo jedno drugome. No nismo ni znali tko je ona, to živo biće koje su u petak navečer u osam i dvadeset, sluzavo i ritajuće, izvukli iz tebe.
Zaljubljenost je stanje koje prethodi identitetu. Baš onako kao što čovjek sam za sebe ne treba ime (“zna” tko je), tako ni najdražoj nije potrebno ime. Ime bi je nepotrebno ograničilo, ona je jednostavno previše za samo jedno ime. Čežnja više voli tepanje, isprobavanje zvukova, koje zamjenjujemo čim postanu nedostatni. Ništa nije određeno, sve je moguće. Čim na trenutak odvratiš pogled, već izgleda drugačije. Zaljubljeni mora toliko toga zapamtiti, da mu to nikad ne uspije. Čitati lice vršcima prstiju poput slijepca. U strahu da nešto ne propustiš, nešto ne preskočiš, nešto ne zaboraviš.
Prve noći, ona između nas. Svjetlost punog Mjeseca kroz tavanski prozor, jastuci, deke, zavjese, sve plavo i srebrno. Kao onda, prve noći kad si ostala kod mene, i nisam mogao shvatiti svoju sreću. I onda je bio puni Mjesec: iskonska začarana svjetlost koja je već spasila tolike brodove zalutale na moru. I sada ležimo ovdje s ovim čudnovatim stvorenjem između nas. Unaprijed smo sredili kuću, očistili, razmjestili. Kupili stvari. Kad dođe naše najdraže, treba biti spreman. No sad leži ovdje, na svojoj prvoj mjesečini, prvom krevetu, prvom svijetu, više ništa nije važno. Sva brižno izgrađena značenja srušila su se u jednom udarcu, kao babilonski tornjići na pretrpanom stolu. Posljednja riječ uvijek će biti prva.

To je, dakle, to

Teško je vratiti trenutak u kojem sam shvatio da je nepovratno izgubljena. Ili bolje: kad sam se usudio priznati da to znam. Jer određena vrsta uvida prvo neko vrijeme kao slijepi putnik putuje s mislima, tiho, ne upadajući u oči, taman lik sakriven u jednom od čamaca za spašavanje na drugoj palubi. Znaš, sa svim sumnjama koje su ti na raspolaganju znaš, samo još ne želiš sigurno znati, kao pismo koje se nisi usudio otvoriti. I ne želiš da znamo jedno za drugo, ne želiš to drugome učiniti.
Još je nešto drugačije. To je pitanje jezika, pitanje objave. Znaš, ali ne znaš kako bi to trebao reći. Uzalud jezik dodiruje nepce. Sve riječi koje sretneš doimaju se posuđenima, neprikladnima. Nema nečeg “usporedivog” pri ruci. Nema primjera koje bi mogao oponašati.
U međuvremenu misli i dalje jednostavno rade na anegdoti koju će ona poslije čuti: kako su tata i mama čitavu noć zabrinuti stajali kraj njezina bolesničkoga kreveta.
Na našoj djevojčici ništa se nije nije primjećivalo. Negdje duboko zabarikadirala se u sebe, negdje u svom tijelu tražila je uporište.
Vrijeme posjeta odavno je prošlo, između uspavane djece ostali smo jedini roditelji. Noć se uvukla na odjel, zvukovi su zamrli, svjetla se prigušila. Nečuvani monitori pokorno su proizvodili nizove brojki, kao tonući brod zračne balončiće.
Stojim iza velikog prozora. Lik koji bulji van. Na nebu nema Mjeseca, samo neon uličnih svjetiljki i osvijetljene uredske zgrade. Oblaci su osvijetljeni samo odozdol. Iza je tama do kraja vremena. Iza mene, znam, po ne znam koji put sagibaš se nad nju, namještaš joj pelene, premještaš cijev, kabel, žicu, koja izlazi iz nje ili mora u nju, sklanjaš nevidljivu kosu s njezina lica. Pritišćem čelo na hladno prozorsko staklo. U dubini mrmori promet i poput krvi teče gradom, asfaltne ceste i ulice, mreža arterija, vena i krvnih žila da bi grad do najzabitijega kuta opskrbila živućim čovjekom.

To je, dakle, to, pomislilo je u meni. To je najgore što mi se moglo dogoditi i događa se sada. Tamo iza mene umire naše dijete. Još malo i zauvijek će nestati. Znao sam, ali nisam osjećao. Više ništa nisam osjećao. Postao sam kamen, mogao sam se još samo razbiti.

Ili je stvar u prijevodu?

Život nam se zaklopio kao knjiga iz koje smo čitali. Sad kad smo je ponovo uzeli u ruke, ne možemo više pronaći stranicu na kojoj smo stali.
Intuitivno pokušavamo pročitati dio, ali ne, ništa ne prepoznajemo, kao da smo se našli u nekom ruskom romanu gdje svi neprestano mijenjaju imena. Zapleti nam više ništa ne govore, ne, tako daleko još nismo stigli. No i kad listamo unatrag, ne pronalazimo mjesto gdje bismo mogli reći: da, ovo mi je opet poznato.
Možda smo uzeli pogrešnu knjigu, pa se prvo treba sjetiti što smo to zapravo čitali. Ili je promatramo drugim očima i čitava nam priča više ne izgleda uvjerljivo?

Identična vrata

No najviše od svega nedostaje nam svijet u koji bez nje ne možemo ući: izgubljena beskonačnost gdje sve još posjeduje svoju božanstvenost i ništa još nije poprimilo čvrst oblik. Trebala nam je kako bismo vjerovali, kako bismo mogli vjerovati da život ima samo početak: otvaraju se prozori, vrata, uranjaš u sunčanu svjetlost, oko tebe nastaje ulica kojom počinju voziti automobili , kud god prođeš, procvate cvijeće, ljudi pozdravljaju. Kamo god pokažeš iza vršaka prstiju, oblikuju se oblici, tako predivni da potpuno zaboravljaš otkriti njihova imena. A iza tebe sve se pažljivo zamata i pakira i posprema, da bi i sljedeći put bilo kao da je novo.
Djevojčice, što će sada biti sa svijetom kad tebe više nema? Ništa se više neće probuditi, jer ti više ne prolaziš. Stvari ponovo drijemaju, kao nekoć drijemaju okrenute same u sebe, oprezno ih zaobilazimo da ih ne ometamo.
Ipak, još uvijek točno znam gdje si. Još te mogu osjetiti, tvoju toplu glavicu na svome dlanu, tvoje drhtavo tjelešce na podlaktici, šačicu zakvačenu za moj palac. Lutkice, još uvijek točno znam kako ti prići. I kako brzo! Zalijećem se uza stube, posljednji dio kroz hodnik do spavaće sobe tiho, u čarapama, da vas grubo ne probudim.
Samo što, kad provirim glavom iza ugla, ništa više ne štima. Svaki put kad uđem u spavaću sobu, upadnem u pogrešnu. Prošli sam put, čini se, ne razmišljajući zalupio vrata za sobom i sada više ne mogu, zalutao među identičnim vratima, pronaći prava. Zato što ga poznajem samo iznutra. Sve sobe u koje ulazim postale su neke druge, premda nevjerojatno slične našoj. No svjetlo je drugačije, kad bolje pogledaš. Prigušenije, sivlje. Dodatni sloj preko svega. Naša kuća postala je tuđa, a i mi sami stranci smo u vlastitom životu.
Sreća je tako blizu, gotovo da je mogu uhvatiti rukama. Kad se sagnem da je dotaknem, udarim glavom o debelo staklo, tako blizu, znači.
Sve je još ovdje. Odjeća, vrtić, kolijevka. Za slučaj da. Za slučaj da sve počiva na zabludi.
Mrtvoga uvijek treba primiti, to je poznato. Moj se otac na primjer jako dugo nije obazirao na svoju smrt. Nakon svoga sprovoda jednostavno se vraćao kući. Za njega se postavljao stol, primao je poštu na staroj adresi. Auto je (bio je jedini kod nas koji je znao voziti) parkirao na uobičajeno mjesto. Njegova kabanica visjela je na vješalici, šešir mu je bio na polici za šešire. Uredno su odzvanjali njegovi koraci na stubama, na parketu, na šljunku ispred kuće, uredno je – gore, vani – iza sebe zatvarao vrata. I kad bi ustao da pogledaš gdje je zaostao, u hodniku si mogao namirisati duhan: ili je na trenutak izašao, pa će se vratiti. S vremena na vrijeme morao sam pogledati u osmrtnicu kako bih se uvjerio da je umro.
U međuvremenu su se u našu staru kuću uselili drugi ljudi, dakle tamo ga se više nije očekivalo. Svi su ušli u nove kuće, započeli nove živote, ostavljajući mog oca u prošlom, zastarjelom, proteklom. Dan za danom više se za njega nije postavljao stol, pošta za njega više nije stizala, njegovi kaputi i šeširi nestali su s vješalica, koraci mu se više nisu čuli i nitko više nije ustajao pitajući se gdje je zaostao.
Tada je, čini se, bio mrtav, a da nitko nije mogao reći kad se to točno dogodilo.
Vrijeme liječi, kažu. No trebalo bi biti: vrijeme ponavlja. Ovo je vježba ponavljanja. Ponavljaš isto sve dok ne zaboraviš kako je bilo na početku.
Zato se Orfej nije smio okrenuti. Ponovo je vidjevši, ponovio ju je. I tako ju je izbrisao.


Prošli životi

Koliko sam često počinjao ispočetka? Otkriće temeljne pogreške, nakon čega čitav projekt valja prilagoditi. Svaki put pokazalo se da se život koji sam stvorio temelji na sada nevažećim polazištima, vjeru (u vlastite mogućnosti, u dobar svršetak, et cetera) uvijek valja iznova pronaći. Gdje ću je naći? Gdje sam je, gdje su je oni koji sam do sad bio pronalazili?
Početi ispočetka. Iznova pronaći život. Iskustvo što mi stalno izmiče iznova uhvatiti u mrežu značenja. Povezati stvari jednu s drugom dok ne nastane mreža, sklad.
Svi moji prijašnji životi, što sam učinio s njima? Neke uredno pospremio, druge bijesno poderao u komadiće, pa neke negdje ostavio, i većinu nakon godina za vrijeme velikog čišćenja u praktičnim paketićima odnio u smeće. (Danas koji put vidim kako netko drugi hoda s tim, s odsluženim životom.)
Zasigurno sam bio čovjek, mladić, dečko koji nikad u životu ne bi poželio djecu, koji je obitelj smatrao zatvorom i nije shvaćao kako netko može dijeliti svoj život (s dvije osobe, s tri, s četiri, sve dok na kraju ne preostane malo). To je bila neka vrsta cinizma, koji trči pred iskustvom, raskošan negativizam kojemu je potrebna vlastita negacija da bi se mogao protiviti bujici izbora. Kako sam mogao znati kako je imati dijete? Koliko sam se dugo čvrsto držao za svoju takozvanu slobodu, koja je značila u svakoj situaciji ostati stajati na početku i zadržati osjećaj da još uvijek mogu na bilo koju stranu.
Takva razmišljanja postala su mi potpuno strana. Imao sam život u rukama, no sad je on dobio mene u ruke. Negirao sam smrt, a sad sam je usvojio. Još malo pa ću znati gdje moram biti: tu sam već bio.

A sada?

Da, što sada?


Salomonov pečat


Ako još nešto postoji, drži se u sjeni, na mjestima kamo svjetlo ne može prodrijeti (pa tako ni oko).
Nema neba, samo zemlja. Nema anđelčića, samo dijete u sjeni. Ljiljan među cvijećem.




Post je objavljen 01.01.2009. u 16:57 sati.