Ako išta mrzim raditi onda je to pisanje i pričanje o godišnjim rezimeima, sabiranje postignuća i promašaja. Vjerojatno zato što bih, barem za prošlu godinu, na mojem popisu bilo daleko više promašaja nego postignuća.
Koka kaže da je to zato što imam visoka očekivanja od sebe i drugih a to u kombinaciji s mojom nezrelošću nije baš naj.
Ne znam je li to istina ali ovako dok kafenišem sama sa sobom i trkeljam nešto po netu, vrtim prošlu godinu u glavi i jedino što mogu uistinu ustvrditi je to da mi je trajala jako dugo, predugo, kao neke tri prosječne godine. Sinoć brbljam s prijateljicom, prisjetile smo se jednog događaja s početka godine i obje smo trebale dobrih petnaestak minuta da shvatimo da se to nešto uistinu dogodilo prije godinu dana a ne prije dvije ili više godina. Strašno kako vrijeme leti.
Strašno kako ja stojim u mjestu. Nekad mi se čak čini da mi život prolazi a ja gledam, vidim sebe kao statisticu u nekom (lošem) filmu. Nije baš da sam bila posve beskorisna ove godine, ali nisam postigla ništa spektakularno, ne mislim na otkrivanje lijeka protiv raka ili osiguravanje mira u svijetu, nego na nešto obično, nešto što sam sama od sebe očekivala, baš ništa.
Najgore mi što sam se razočarala u sebe nekako, ne vjerujem samoj sebi, pa nije ni čudo što ne vjerujem drugima.
Meni je ova godina bila odvratna, zbilja, znam da se ponavljam već ali reći ću još jednom, jebi se 2008., bolje da se nisi dogodila.
Molim više sile da 2009. bude bolja.
Ne samo meni nego svima. Nekako sam optimistična, baš neobičan osjećaj.
Svima želim samo lijepa iskustva i događaje, puno zdravlja, zadovoljstva i veselja!
Post je objavljen 31.12.2008. u 12:51 sati.