Pregled posta

Tarik Haverić: Muke s liberalizmom i konsocijacijom (II)

Muke s liberalizmom i konsocijacijom (I)

Kod naših autora prikaz liberalizma neodvojiv je od njegove kritike; ta jednodimenzionalna kritika, opet, kao nedvosmislena osuda, nosivi je element u odbacivanju jednog određenog koncepta ustavnog preustrojstva Bosne i Hercegovine dosta neprecizno nazvanog „građanska država“ — odbacivanju korelativnom sa zagovaranjem „konsocijacijske demokratije“. U spisima Mirjane Kasapović (i, u nešto manjoj mjeri, M. Ančića i I. Vukoje) računa se na efekt obrnute srazmjernosti kao na sâm ključ argumentacije: što se liberalna demokratija učini manje privlačnom, konsocijacijska demokratija postat će prihvatljivija.

U prvom nastavku potrudio sam se da pokažem kako je model konsocijacijske demokratije prevaziđen i u političkoj teoriji napušten nezavisno od eventualnih slabosti „građanske države“. Time, naravno, nije automatski dokazana teorijska nadmoć liberalne demokratije, niti je potvrđena njezina privlačnost kao rješenja za bosanski pravno-politički Gordijev čvor. To izlaganje tek predstoji: no, u tom poslu ne može se zaobići prikaz načina na koji naši autori, htijući ostvariti vlastiti program, pogrešno predstavljaju liberalno-demokratski model.

Recimo odmah da to pogrešno predstavljanje nije nikakva njihova posebnost: ono je rezultat raširene balkanske pojave koju možemo nazvati nevaljanim uopštavanjem, i čiji poseban slučaj predstavljaju svakojake neodgovarajuće analogije. Uopštavanje je sama bit spoznajnog procesa: „Spoznaja da se do vatre može doći ako se jedan komad drveta na određen način tare o drugi izvedena je iz pojedinačnih iskustava putem uopštavanja; ta tvrdnja znači da će se takvim trljanjem uvijek doći do vatre1“ . Umijeće otkrivanja je, dakle, umijeće ispravnog uopštavanja. Ispravnog zato što iz uopštavanja treba isključiti sve ono što je irelevantno, na primjer poseban oblik ili veličinu upotrijebljenih komada drveta, a uključiti ono što je relevantno, na primjer suhoću drveta. Značenje izraza relevantno može se definirati na sljedeći način: „Relevantno je ono što se mora spomenuti da bi uopštavanje bilo valjano2“. Stoga se početak svake spoznaje sastoji u odvajanju relevantnih činilaca od irelevantnih.

Uopštavanje u prirodnim naukama, nazvanima još i nomotetske jer formuliraju zakone koji omogućuju egzaktna predviđanja događaja, razlikuje se barem u dvije bitne dimenzije od uopštavanja u naukama o kulturi. Najprije, ove potonje bave se pojedinačnim pojavama koje se ne mogu ponoviti u laboratorijskim uvjetima (zbog čega se još zovu idiografske), pa u njima ni najuspješnije uopštavanje ne omogućuje predviđanje: sociološki ili politološki „zakoni“ u najboljem slučaju tematiziraju pravilnosti društvenog svijeta, i operiraju s vjerovatnoćom a ne s izvjesnošću. A zatim, za razliku od objašnjenja (prirode), iz razumijevanja (čovjekovih duhovnih tvorevina) nije moguće isključiti subjektivne činioce3. Drugim riječima, na rezultate istraživanja utječu predodžbe, proživljeno iskustvo i vrijednosni horizont kako pojedinačnog istraživača tako i društvene zajednice u kojoj se istraživanje vrši.

Politolozi su uglavnom svjesni tih interferencija i, kada ih već nije moguće sasvim otkloniti, nastoje da ih barem umanje — osim na Balkanu, gdje je politologija u najvećoj mjeri političko sredstvo, te kao ancilla politicae ne služi otkrivanju „istine“ već ostvarenju odabranog političkog cilja. Tu svako uopštavanje polazi od zainteresiranog odabira činilaca, zbog čega nema valjanost, ali ima dnevnopolitičku korisnost. Upečatljiv primjer nevaljanog uopštavanja nalazimo u lavini „stručnih mišljenja“ koja u nedavnom priznavanju nezavisnosti Kosova vide međunarodnopravni presedan, kao i u pratećim rasuđivanjima po analogiji na kojima se temelje manje-više neprikriveni zahtjevi da se, nakon „izražavanja narodne volje“ putem referenduma, i kao nekakva kompenzacija, omogući izdvajanje Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine i njezino prisajedinjenje Srbiji.

Uvrstimo li u uopštavanje, kao relevantan činilac, „narodnu volju“, jedan ishod za koji se čini da je konačan, a to je današnja samostalnost Crne Gore, ostaje neobjašnjiv: jer, na referendumu 1990. godine ubjedljiva većina stanovnika bila se izjasnila za „ostanak u Jugoslaviji“! No, ako se sada prisjetimo da je, po proglašenju rezultata crnogorskog referenduma iz 1990, glasnogovornica američkog State Departmenta Margaret Tutwiler kratko izjavila da Sjedinjene Američke Države te rezultate ne priznaju, postaje jasno da je „volja liberalnih demokratija“ onaj relevantni činilac koji može objasniti taj ishod, iako ne figurira niti u jednoj ponuđenoj shemi rasuđivanja.

I za prosuđivanje o presedanu kakav priznanje Kosova navodno predstavlja, obrazloženja State Departmenta relevantnija su nego razmišljanja stručnjaka za međunarodno pravo ili srbijanskih političara. A američka vlada upravo ističe da se, zbog neuobičajene kombinacije činilaca u kosovskoj situaciji, „na Kosovo ne može gledati kao na presedan za bilo koju drugu situaciju danas u svijetu“ (Kosovo cannot be seen as a precedent for any other situation in the world today4) .

„Danas u svijetu“  je li to samo uobičajena formula birokratskog govora, ili bitno određenje koje daje naslutiti da je jučer u svijetu možda bilo sličnih situacija, koje su same precedentne u odnosu na današnju kosovsku? U svakom slučaju, na osnovu iste građe ali drukčijeg odbira činilaca koje smatramo relevantnima, moguće je izvesti politološko uopštavanje koje se bolje drži pred empirijskom provjerom.

Ako prihvatimo da je, u našoj hemisferi, u poslovima priznavanja državâ najrelevantniji činilac volja jedine supersile i njenih liberalno-demokratskih saveznica, moramo biti pažljiviji prema iskazima koji tu volju izražavaju. Šta je, prema mišljenju američkih zvaničnika, ta neuobičajena kombinacija elemenata koja se ne nalazi drugdje i zbog koje je Kosovo poseban slučaj? U najkraćem: kontekst raspada Jugoslavije, etničko čišćenje i zločini protiv civilnog stanovništva („the context of Yugoslavia’s breakup, the history of ethnic cleansing and crimes against civilians in Kosovo“).

Stoga analogije američkih zvaničnika dovode Republiku Srpsku u vezu s nacističkom Njemačkom, a ne s Kosovom: “Dva genocida su se dogodila na tlu Evrope u proteklih 70 godina, jedan je od njih počinjen u ime Republike Srpske. To je činjenica i neće se promijeniti5“ .

Znamo li da je Njemačka po završetku Drugog svjetskog rata (tj. „jučer u svijetu“) ostala bez njemačkih krajeva istočno od Odre, možemo uopštavanjem doći do sljedećeg politološkog zaključka: zemlje koje u zapadnoj hemisferi počine genocid, ostaju bez dijela državnog teritorija, i to bez kompenzacije. (Uvijek je moguće, čineći tzv. „analitičku grešku6“ , smatrati američki stav o posebnosti kosovskog slučaja irelevantnim i tumačiti istu političku zbilju isključivo u kategorijama međunarodnog prava7, no tada prijeti opasnost od trajnih frustracija — svijet će se tvrdoglavo ponašati protivno našim očekivanjima.)

„Konsocijacionistička“ argumentacija protiv liberalnog modela ne samo da se nevaljanim uopštavanjem služi, ona na njemu počiva. Njezini zagovornici u svom izlaganju ne dolaze do nekog zaključka već polaze od jednog određenog zaključka, i u svojoj orijentaciji na gusto ispisanoj mapi opisa i (samo)opravdanja liberalizma brižljivo biraju, kao relevantne činioce, one putokaze koji će ih do tog zaključka opet dovesti. Naravno, svaki argument je konstrukcija, ali nije svaka konstrukcija argument. Kada ovi autori preuzimaju deskriptivne i normativne elemente od pisaca različitih profila i iz različitih epoha, ali samo onoliko koliko ti elementi opslužuju njihovu ideološku pred-rasudu, to opasno liči na intelektualnu verziju „komunističke samoposluge“.

Na drugom mjestu8 razrađujem ovu figuru, koja se odnosi na sklonost balkanskih subjekata — individualnih i kolektivnih — da zapadnoevropsku civilizaciju sa svim njezinim vrijednostima, dostignućima, praksom i ustanovama posmatraju kao samoposlugu u koju po želji ulaze u bilo koje doba, u kojoj mogu da kupuju ili samo razgledaju, gdje uzimaju samo ono što im se sviđa, dok kraj onoga što im se ne sviđa nezainteresirano prolaze ili ga eventualno šutnu s prezirom i izlaze s punim kolicima ništa ne plativši („komunizam“!). No, iz panoplije argumenata koje je liberalna tradicija stoljećima izgrađivala samo naizgled može se bez naknade uzimati sve što čovjek poželi (i samo ono što poželi!), što je vidljivo, na primjer, iz načina na koji Mirjana Kasapović „stavlja u funkciju“ Johna Stuarta Milla prenoseći navod iz njegovih Razmatranja o predstavničkoj vladavini:

Slobodne institucije su gotovo nemoguće u zemlji sastavljenoj od različitih nacija. Među ljudima koji nemaju osjećaj međusobne povezanosti, pogotovo ako čitaju i govore različite jezike, ne može postojati jedinstveno javno mnijenje nužno za djelovanje predstavničke vladavine. Utjecaji što oblikuju stavove i odlučuju o političkim akcijama, razlikuju se u različitim dijelovima zemlje. Posve različite skupine vođa imaju povjerenje u različitim dijelovima zemlje (Mill, 1989, II, 162)9.

Recimo još da se Mill nije zadovoljio pukom dijagnozom, već je prepisao i terapiju. Kako liberali svemu nadređuju slobodne institucije i predstavničku vladavinu, ne dolazi u obzir da ustuknu pred preprekom kulturne heterogenosti, i stoga je „Mill … sklon poduprijeti 'utapljanje' jedne nacije u drugu, 'inferiornijega i zaostalijeg naroda' u superiorniji i napredniji narod10“.

Prisjetimo se sada glavnog metodološkog zahtjeva Mirjane Kasapović, naime da se tekstovi političkih mislilaca razumijevaju i tumače iz „povijesnoga, političkoga i intelektualnog konteksta u kojemu su nastali11“.

Ona sama sasvim korektno smješta Millovo shvatanje u povijesni kontekst, primjećujući, s Ericom Hobsbawmom, da je ono predstavljalo „izraz 'konsenzusa razumnih promatrača' toga doba12“; u nastavku daje i pregled evolucije u liberalnom mišljenju, sve do 'novog liberalizma' koji političke zajednice promišlja uvažavajući pluralnost društava, i iz njega nastalog komunitarizma koji uživa njezine nepodijeljene simpatije, o čemu ćemo govoriti u nastavku.

Kao kontrast, Mirjana Kasapović će u svom polemičkom odgovoru još istaći reakcije S. Huntingtona, „liberalnog kritičara multikulturalizma“, na jezičku hispanizaciju pojedinih dijelova SAD, „nerijetko onih dijelova koji su u povijesti najprije dehispanizirani da bi mogli biti anglikanizirani (treba: anglicizirani ili anglizirani, T. H.) državnom politikom SAD-a“, uz osobni komentar: „Čovjeka zbilja prestraši takav liberalizam“. Sve u svemu, u Bosni i Hercegovini… i Metodološkim problemima… donesen je širok izbor citata koji treba da nas uvjere da je „kratak korak od liberalne do imperijalne pozicije13“.

Da je to uopštavanje nevaljano, tj. da Mirjana Kasapović, predstavljajući liberalnu poziciju koju će potom osporiti, nije odvojila relevantne činioce od irelevantnih, uvjeravamo se ako kroz našu intelektualnu samoposlugu pođemo njezinim stopama, i uzmemo s jedne police primjer za koji M. Kasapović nije pokazala veliko zanimanje: Evropsku uniju, djelo liberalnih demokratija, (još nedovršenu) političku tvorevinu sastavljenu od različitih nacija, u kojoj ljudi govore različitim jezicima a ipak imaju zajedničko političko predstavništvo.

Štaviše, dvije glavne (i empirijski potvrđene!) smetnje za uspješnije funkcioniranje Evropske unije čine dva konsocijacijska dispozitiva preostala iz vremena njezinog osnivanja: a) odlučivanje nacionalnih elita, tj. vlada država članica („demokratski deficit“), zbog čega razmatrane institucionalne reforme teže da ojačaju ulogu Evropskog parlamenta kao političkog predstavništva građana Evrope, i b) zahtijevana jednoglasnost u odlučivanju (de facto nacionalni veto), koja treba da bude napuštena u korist kvalificirane većine.

Nažalost, ne postoji konačan i matematički izvjestan dokaz da je, u predstavljanju liberalno-demokratskog modela, današnja praksa Evropske unije relevantna, a jučerašnje pisanje J. S. Milla irelevantno. Ako ostaje sumnja, moramo se osloniti na intuiciju; no uvijek će se naći subjekata za koje je svaki razgovor o uređenju Bosne i Hercegovine kao čiste liberalne demokratije bez konsocijacijskih primjesa zagovaranje imperijalizma: oni će imati svu slobodu da se pozovu na zastrašujući stav „liberalnog kritičara komunitarizma“ S. Huntingtona o potrebi ograničavanja upotrebe španjolskog u Americi — i da prešute nama mnogo bližu Evropsku povelju o regionalnim ili manjinskim jezicima, dispozitiv koji je postao moguć tek kada je preuređenje Evrope na liberalno-demokratskim osnovima najvećim dijelom izvedeno.

Uvjeravat će nas da se „građanski univerzalizam“ u bosanskom kontekstu izjednačava s „bošnjačkim, dakle etničkim, majoritarizmom14“, ne osjećajući obavezu (jer u tome i jest bit komunističke samoposluge!) da argument dovedu do kraja i otkriju s kojim se etničkim majoritarizmom (njemačkim? italijanskim? poljskim?) u evropskom kontekstu izjednačava istovrsna pojava, naime opetovano zazivanje evropskog građanstva i evropske građanske svijesti koje dolazi od liberalne inteligencije sa svih strana kontinenta. (Grotesknost argumenta Mirjane Kasapović ukazuje se u punom sjaju tek kada Millovu panaceju, tj. 'utapljanje' jedne nacije u drugu, kontekstualno dešifriramo: „bošnjački majoritarizam“ zapravo znači da se Bošnjacima — doduše, samo za potrebe ove polemike! — priznaje status superiornijeg i naprednijeg naroda, status koji oni sami već neko vrijeme ne potražuju.)

Čak i ako ostavimo postrani nevaljana uopštavanja o liberalizmu stricto sensu, zaključci Mirjane Kasapović neodrživi su zbog sistemske greške u mišljenju koju britanski zoolog Carl F. A. Pantin naziva „analitičkom“ (analytic fallacy); a istu grešku nalazimo u spominjanim rasuđivanjima o Kosovu i Republici Srpskoj, u kojima učesnici u raspravi (ne nužno svjesno!) pribjegavaju nevaljanim analogijama. Pokušajmo to pojasniti izvodeći jedan misaoni eksperiment. Zamislimo da se domaći akteri nađu oko pregovaračkog stola i da neki od njih predlože da se Bosna i Hercegovina preuredi na konsocijacijskim osnovima. Drugi će se odmah usprotiviti, i jedino će se moći složiti oko zaključka da o „konsocijacijskoj Bosni“ ne postoji saglasnost. Pretpostavimo sada da neki od aktera iznesu prijedlog da Bosna i Hercegovina u 2009. godini ostvari bruto nacionalni dohodak od 20 hiljada eura per capita, i da se oko te zamamne perspektive svi slože. No, hoće li iko povjerovati da bi sama jednoglasnost svih aktera bosanskohercegovačke politike bila dovoljna da se taj zaključak i ostvari?

Zagovornici „konsocijacijske Bosne i Hercegovine“ naprosto su pošli od uvjerenja da je unutrašnje uređenje ove političke zajednice na raspolaganju, te da njegovo uobličenje zavisi samo od tendencijski svjesnog djelovanja domaćih političkih subjekata. Ništa nije manje tačno. Postoji jedan uzak (i, srećom, svakog dana sve uži) segment u donošenju opšteobavezujućih pravila i izgradnji institucionalnih struktura na koji domaći politički subjekti još mogu utjecati; za sve drugo, odlučujući su politički i ekonomski sklopovi nedostupni njihovoj volji (i, najčešće, svijesti). Analitička greška Mirjane Kasapović sastoji se u tome što je svoja istraživanja suzila na razmatranje onih činilaca koji se odnose na pojavu koju proučava, tj. Bosnu i Hercegovinu kao političku zajednicu, izgubivši pritom iz vida da „strukture višeg reda mogu imati svojstva koja treba izučavati sama za sebe15“. Tako je ona u svojoj studiji cijeli Uvod posvetila dokazivanju da Bosna i Hercegovina nije suverena država16 — kao da svijet još živi u vestfalskom sistemu. Na drugom mjestu pokušao sam da objasnim pojavu koja se može ukazati kao svojevrstan paradoks — naime, da BiH nije država utoliko što nije suverena, ali da ona, iako nije suverena, funkcionira kao država — upućujući upravo na strukture višeg reda u kojima se taj paradoks rastače. Kako primjećuje K. Waltz komentirajući razmatranja o suverenosti Michaela Garfielda Smitha: „Mogli bismo reći da tvrdnja da su države suverene znači da su one segmenti pluralne zajednice17“ — a svojstva te pluralne zajednice su se promijenila od vremena kada je formulirana većina današnjih učenja o suverenosti. U međunarodnoj politici, multipolarni vestfalski sistem zamijenjen je, nakon Drugog svjetskog rata, bipolarnim, a od početka devedesetih godina XX. stoljeća unipolarnim.

Udruga zapadnih liberalnih demokratija upravo se samouspostavlja kao suveren novoga tipa18 koji (zasad samo u našoj hemisferi) kvalitativno određuje kakvo pozitivno pravo, i u kojoj mjeri, mogu stvarati segmenti (tj. pojedine države).

Drugim riječima,pravne norme koje važe na teritoriju Bosne i Hercegovine formalno su djelo njezinih zakonodavnih tijela, kojima je dopušteno da ih donesu samo zato što sadržinski ne odstupaju od normi na snazi u referentnom okruženju (tj. liberalno-demokratskim zemljama zapadne Evrope). „Suverena vlast“ Bosne i Hercegovine ne bi mogla da ih ne donese, u tom smislu što bi njihovo nedonošenje, ili donošenje normi drukčijeg sadržaja, izazvalo povlačenje zaštite koja jedina neutralizira partikularne volje koje teže da Bosnu i Hercegovinu kao državnu organizaciju demontiraju. Ali je, istovremeno, donošenje „pod pritiskom“ takvih normi, radilo se o reformi policije ili visokog obrazovanja, najbolje jamstvo da će ona opstati kao država, makar i nesuverena19.

Pogrešno je vjerovati da se, u tom pogledu, Bosna i Hercegovina bitno razlikuje od svojih susjeda. Razlike, svakako, postoje, ali u kvantitetu a ne u kvalitetu. Hrvatska, na primjer, ima „suverenost“ koja Bosni i Hercegovini nedostaje — ali ju je ostvarila tek vojnom akcijom koju je novi suveren odobrio i pomogao. Njezine institucije mogu slobodno da donose pozitivno pravo, no ono ne može postati efektivno ako ne odgovara volji suverena (npr. uspostavljanje ZERP-a). I Srbija je „suverena“ na mnogo uvjerljiviji način nego Bosna i Hercegovina — ali se ta suverenost, jednostranom i besprizivnom odlukom zapadnih liberalnih demokratija, odnedavno više ne proteže na Kosovo.

Stoga treba poći od sljedeće izvjesnosti: svi glavni parametri unutar kojih će se u doglednoj budućnosti odvijati ukupan politički, društveni i ekonomski život Bosne i Hercegovine — od uzusa bankovnog poslovanja i osiguranja preko formi političkog predstavljanja do standarda u građevinarstvu i visokoškolskom obrazovanju — već su poznati, i ne zavise od njenih stanovnika i odluka njihovih političkih predstavnika. Od tih predstavnika, tj. od njihovog spontanog ili organiziranog otpora, zavisi samo — a i to do određene granice — koliko će se uvođenje tih parametara usporiti. Ovi potonji predstavljaju tekovine jedne određene historijske formacije koja se razvila u krilu zapadnoevropske civilizacije, a označava se kao liberalna demokratija. Dozvoljeno je osporavati univerzalnost liberalno-demokratskog političkog modela, i sumnjati da se on može nametnuti (naročito izvana, i oružanim putem) i drugim geocivilizacijskim cjelinama, ali naprosto nije pametno vjerovati da mu mi možemo izmaknuti, i da će se u ovom dijelu svijeta — dugoročno — za Bosnu načiniti izuzetak.

Jedan od ugaonih kamenova toga modela, i kamen spoticanja u raspravi o ustavnopravnom preobražaju Bosne i Hercegovine, jest načelo jedan čovjek-jedan glas; najrazložnije bi bilo prihvatiti ga društvenim konsenzusom, i ne trošiti energiju pokušavajući izmisliti sistem koji na njemu ne bi počivao. Tim prije što će ta energija biti potrebna da se, kada to načelo jednom bude usvojeno, osmisle korektivi, kočnice i protivteže koje, u skladu s praksom zapadnih demokratija, sprečavaju da ono dovede do „tiranije većine“ protiv koje je upozoravao francuski liberal Alexis de Tocqueville.

Kako god bilo, poznavanje liberalne demokratije od presudne je važnosti za ljude koji ovdje žive, upravo radi godina koje ovdje još namjeravaju da žive. Oni liberalizam mogu i ne voljeti, i osjećati simpatije prema drugim vrijednosnim sistemima, ali u vlastitom interesu moraju za upoznavanje s njegovim načelima, pravilima i institucijama pokazati barem onoliko zanimanja koliko i za presudno pitanje o karakteru Crkve bosanske.

________________________________________

1Hans REICHENBACH, The Rise of scientific philosophy. Nav. prema H. RAJHENBAH, Rađanje naučne filozofije, Nolit, Beograd, 1964, str. 35.
2Ibidem.
3O konstitutivnoj razlici objašnjenja i razumijevanja v. G. H. von WRIGHT, Objašnjenje i razumevanje, Nolit, Beograd, 1975.
4„U.S. Recognizes Kosovo as Independent State“, Statement by Secretary of State Condoleezza Rice, 2008/117, February 18, 2008.
5Charles English, ambasador SAD u Bosni i Hercegovini, prema Oslobođenju od 12. maja 2008, s.tr 5.
6Cf. infra.
7Kako to čini npr. Tibor Várady, prema Oslobođenju od 29. oktobra 2008, str. 34-35 (Most Radija Slobodna Evropa).
8U Kritici bosanskog uma, koja treba da se pojavi krajem 2010.
9Mirjana KASAPOVIĆ, Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država, Politička kultura, Zagreb, 2005, s. 23-24.
10Op. cit., str. 24.
11Mirjana KASAPOVIĆ, „Metodološki problemi kritike konsocijacijske demokracije u Bosni i Hercegovini“, Status br. 12, zima 2007, str. 137.
12Ibidem.
13Op. cit., str. 139, bilj. 9.
14Op. cit., str. 139.
15C. F. A. PANTIN, The Relations between the Sciences, Cambridge University Press, 1968, s. 175. Nav. prema Kenet N. Volc, Teorija međunarodne politike, Alexandria Press, Beograd, 2008, str. 75.
16Mirjana KASAPOVIĆ, Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država, „Uvod: Je li Bosna i Hercegovina suverena država?“, str. 13-22.
17Kenneth WALTZ, Theory of International Politics. Nav. prema Kenet N. Volc, Teorija međunarodne politike, Alexandria Press, Beograd, 2008, str. 108, bilj. 2 (podv. T. H.)
18Tarik HAVERIĆ, Ethnos i demokratija. Slučaj Bosne i Hercegovine, Rabic, Sarajevo, 2006, str. 348.
19T. HAVERIĆ, „Studenti i njihova država“, http://www.pulsdemokratije.net/index.php?id=656&l=bs



Post je objavljen 30.12.2008. u 08:52 sati.