Od moga obraćenja prošle su 4 godine. Kako se stvarno i dogodilo moje obraćenje, upoznavanje sa Isusom? Bilo je to na duhovnoj obnovi. Čudno je to za mene bilo. Čim sam ušao u samostan u prvom trenutku osjetio sam nešto što sam već dandanas i zaboravio- veliki mir u duši. Nisam mogao vjerovati da mi se to doista događa... U grupici smo molili, smijali se, zabavljali, razgovarali, ali nešto je ipak bilo posebno.
Svi smo bili međusobno povezani, radosni i otvorena srca jedan prema drugome. Svi smo se međusobno uvažavali, povjeravali... I cijelo vrijeme taj isti mir u duši.
A onda molitva pred Presvetim. Svatko je trebao reći nešto Isusu. Ja sam bio posljednji. I zapravo nikad tako otvoreno nisam molio pred drugima i sam pred Bogom. A moje srce je samo od sebe reklo:
Isuse, nauči me biti dobar prijatelj.
Bila je to moja prva prava molitva srcem. I tog trenutka osjetio sam još veći mir u duši, osjećao sam kako mi srcem struji snaga, toplina, jednostavno ljubav...
Svi moji strahovi pred drugima, sve moje rane kad sam bio povrijeđen, sve ono kad sam se osjećao samim, sav moj nedostatak samopoštovanja i nesigurnost, sva moja preosjetljivost- sve je to bilo odjednom zahvaćeno ljubavlju i izlječeno...
Osjećao sam se vrijednim čovjekom, ne više ranjenim i poniženim, osjećao sam da imam razlog što sam ovakav kakav jesam, osjetio sam se voljenim, poštovanim.
I čovjek kad sve to osjeća, i sam voli sve i poštuje sve i trpi zbog toga što osjeća tu ljubav u srcu.
Dalje su se izdogađale nevjerovatne stvari, divne i ružne o kojima ja ne bih jer je sve to doista komplicirano.
Zbog moje vjere postao sam jako udaljen mojim roditeljima, oni sve to nisu razumijeli, makar sam ja svaki dan bio radostan. Bio sam i užasno zatvoren, nepovjerljiv prema njima pa su se i tu izdogađale ružne stvari. Sjetite se onih riječi: "Nisam došao donijeti mir..."
"Sve što se odnosi na mene ispunju se"
Nikako mi nije išlo u glavu zašto ljudi oko mene ne osjete tu radost, zašto odbijaju sve to...
Zašto odbijaju biti sveti, imati mir, ljubiti?
Zato jer to zahtjeva križ.
I zbog toga križa sam se sablaznio i kasnije odvojio od Boga. Odlučio sam ići svojim putem. I pao sam. U blato.
Prije nisam znao što znači pasti i biti sam i nerazumljen i ranjen grijehom i biti rob grijeha.
Ali danas to znam. Nisam činio grozote. Ali sam grešio. Neke stvari čovjek ne treba učinit da sagreši, nego tko sagreši u srcu, mišlju, već je sagrešio.
Možda je manji grijeh, ali i to je pitanje.
Kad se zapitam zašto sve to... Bog mi nije odmah dao odgovor...
Neki put Bog hoće da padnemo, da nas grijeh zbliži.
Ja ne govorim da moramo zajedno griješiti, nikako, nego najbolje će razumijeti nekog invalida onaj tko je i sam invalid... I onaj koji ima srca... Ali onaj koji ima srca neće znati kako pomoći.
Danas kad pogledam na sebe i Boga, znam da je Bog tu, i da me voli,i sve nas, kakvi god jesmo, jer nam svih može razumijeti, dublje negoli ću ja ili bilo tko ikada moći spoznati.
Mi ljudi, često osuđujemo, pa i u srcu. Ali nije na nama da osuđujemo, nego da pitamo Oca da nas da milost da razumimo. A On će dat.
Samo treba molit srcem, a ne riječima. Prazne su riječi bez srca.
Blagoslovio vas svih dragi Bog. I hvala Mu za sve što je ikada načinio za mene.
Post je objavljen 29.12.2008. u 19:19 sati.