previše se toga nakuplja, a ništa ne izbacujem. izgleda da stvarno više ne obraćam pažnju na stvari oko sebe dok ne dovede do toga da pucam. izgleda.. možda i bolje. možda i bolje. ali nisam se promijenila. zar kad odrastaš i kad pomalo stvari počneš gledati drugim očima, zar to mora značiti da se mijenja čovjek? i to uvijek na gore? nisam mislila da to tako ide, nisam to tako zamislila. ni u jednom trenutku. zašto bi me onda optuživali da sam drukčija? iz kojega razloga...? zato što više ne plačem kad mi kažu neku riječ koju nisam htjela čuti? ili kada se više ne ispričavam na svakom koraku, i onda kada nisam kriva? zar su to stvari radi kojih sam postala gora osoba? stvari koje sam poduzela radi drugih, radi drugih koji su mi to "savjetovali". za moje dobro. hvala. cijenim to. <3
toliko me boli. kada se samo prisjetim.. onoga trenutkaa...... odvratnog trenutka... gledam, sretna sam, ispunjena i zadovoljnaa.. i ništa mi se ne može dogoditi, sigurna sam da ništa ne može pokvariti tako lijepe trenutke... ništa.. i onda gledam.. i ne vjerujem... ravno u nju.. ali zašto ne skreće??? zašto se prepustio nečem drugom, nečem jačem?.. zašto jednostavno nije izdržao još tih pola sata... ne krivim ga.. ne želim ga kriviti.. nije njegova krivica, desi se svakome... ali onaj osjećaj nemoćnosti... onaj osjećaj kada znaš da ideš k vragu a ne možeš nikuda već samo ravno k njemu... i gotovo... osjećaji se miješaju.. u trenutku više ništa ni ne osjećaš.... samo očaj oko tebe.. strah lebdi kraj tvoje glave... kraj glave osoba koje najviše na svijetu voliš.. i nisi svjestan da ih možeš izgubiti samo želiš da završi ono drobljenje! ono lupanje! ono ............ da.. ono.. odvratno.
i završi... završi... i izađemo. na nogama. a što onda..? ondaa jednostavno tek svi osjećaji dolaze k tebi, tek onda slete u tvoje srce, tvoje ruke i tvoju glavu.. onda onaj sav očaaj. sav strah. sva ona gorčina. ljutnja. ni sama ne znam što više... pokušavam se obuzdati radi njih.. pokušavam, ali ne uspijevam. jednostavno mi puca glava od tolikoga šoka i strahaa. puca. i bojim se još više kada je sve to prošlo. jednostavno se onda bojim za brata. za mamu. za njega. kako će dalje.. onaj pogled mi stvrdne sve što sam u sebi imala.. ona tuga, jad, krivnja, grižnjaa...žao mi je bilo. znam da je i njemu, ali brat ne shvaća. on ga krivi. on se dere. on se ne kontrolira. on je mlad. znam.... aliii?.. nije isti od tada. nije ni on. jedino ona ne pokazuje jednostavno ništa. kao i uvijek... koliko puta taj osjećaj panike prođe kroz mene.. svaki put kada sjednem u taj prokleti auto se sledim i pokušavam skulirati. i uspijevam. ništa teško. i zato želim što prije sjesti za taj glupi volan i voziti. otjerati taj strah što prije iz sebe.. što prije.. do kraja.. ne želim ga nositi u sebi..jednostavno ne želim... i neću. odlučila sam. totalno hladna i totalno kul. takva ću biti, takva sam i sada. i to je to.
to je jednostavno to. ali zaštoo. zašto to jednostavno ne mogu ostaviti iza sebe?
ali proći će. mora. ali nemoj mi govoriti da sam luda! nisam.
i ne govori da si umišljam i pretjerujem. to boli. to je nepristojno i ružno. vjeruj mi.
obična jedna podrška. i ništa drugo.
ne tražim puno, nikad nisam od nikoga tražila. tri riječi su dovoljno. jedan dodir je dovoljan. nikakve bajke i priče nisu potrebne. samo prisutstvo.
hvala. stvarno mogu biti sretna što ih imam sve. mogu. i jesam. hvala.
ne mogu bez njega. to je sigurno.
potrebne su mi. da.
znam da su oni tu. uvijek će biti.
jooj. hvala.
anđeo čuva. znam to.
Post je objavljen 28.12.2008. u 21:22 sati.