Marketing
No Uta
Volim biti sama,ali ne dugo,ili predugo,nego onoliko koliko mi treba.Kutak samo za mene.Kutak u kojem ne moram ispravno sjediti,kutak u kojem nema panike,kutak u kojem nema buke.Tamo gdje svi snovi se ostvare,tu je moj kutak,svakoga puta na istome mjestu.Gdje možeš sanjariti,a da te nitko ne prekine.Osjećam kada mi se vrata lagano otvore,ono,iza leđa,ili kada mi sat tiho kucka na uho...Kada sama šećem u hladnom,sivom gradu,a vlaga je u zraku,još malo pa će snijeg.Šećem polako,tiho-tiše,dok mi kosa vijori od hladnog vjetra,što snijega nosi.Počinje kasno zvono kucati.Sa zvoncem se i jeka oglasi,onako,polako.Stanem slušati.Para mi lagano izlazi iz usta,disanjem,naravno,kada kasno,staro zvono presta kucati.Tišina nasta.Niti ptice u zraku,niti vjetra u kosi,što snijega nosi.Udahnem malo zraka,premda nisam još u hodu,pogledom u zrak gdje pahuljice,polako i rijetko padaju.Osmijeh na licu,pojavi se tek kada napravim par teških koraka.
Šalom oko vrata,što ga nosim stalno,pjevajući pjesmu,onako,tiho,polako,
dođem do kraja urbaniziranog grada.Nema više velikih ukrasa na trgovinama,koji svijetle veseljem,nego samo onih par,sitnih, na susjedovim prozorima.Svjetiljka visoka,narančastim svjetlom svijetli,objasavajući još tmurni dio ulice,pokaziva mi gdje još moram poći.Heh,prođem ja, i to, i vrata se pojave predamnom.Ništa strašno,poznata vrata,tu živim ja,čak do desetog kata.Jedino svjetlo,u tome,inače,stalnom jezivom stubištu,nalazi se
,kao iz šale,na kraju,pa moji koraci požuru.Stari lift,još iz /73. nekako postaje
sve veće.Naravno,prazan,večer je,ne?Zaustavi se,izbacujući me,jer još mnogo ljudi čeka tog 'željenog gosta'.Pozvonim jedanput,pozvonim dvaput,
i tada mi umjetna svjetlost obasja moju,inače,svjetlu put.Poznato lice,kojeg viđam svaki dan,priupita me 'Zar ti si otišla van?'.Poruka na stolu,znači,nije značila ništa,kao kod jesenog drva,tlo puno-lišća.Kaput i šal,osvanu na vješalicama kao veeeliki tsunami,val.Požurim,polako,tiho-tiše,prihvativši šalicu slatkoga čaja,kod prozora punog kiše.Ironija,zar ne?Prvo snijeg,pa sada kiša koja ne postaje sve tiša.Sjednem na stolicu,pogledom u moj puni radni stol,držeći šalicu.Soba mi bijaše mračna,tiha,mirna kao ulice,kroz prozor,koje za svjetlo polagano viču:~''eng.More,more...''.
Sjedeći u svojoj udobnoj stolici,držeći šalicu,usne na mome licu,šapuću:~
Lagano,polagano,tiho i tiše,vjetra u kosi,što snijega nosi,nema više...
Post je objavljen 28.12.2008. u 21:09 sati.