Marketing
Epilog
Otkako znam za sebe
S riječima prijateljujem
Riječi su moja muka
Riječi su moja radost
Riječi su moje prokletstvo
Riječi su moja utjeha
Riječi su život moj
Otkako za sebe znam
S njima prijateljujem
(Dragutin Tadijanović)
Lijepo reče pjesnik. I tako to nekako biva i s nama koji smo se odavno (sad mi se zaista čini da je to oduvijek) navukli na pisanje. Mnogo puta tako posegnem za nečijim riječima, citiram ih jer u njima prepoznajem sebe; svoje misli, doživljaje, osjećaje... I kad sam počela pisati ovaj blog, u naslovu mog kratkog uvodnog posta našle su se Riječi.
Od tog su dana one protjecale kao rijeka; katkad brže, katkad sporije; jednom poput bujice, drugi put polagano, kap po kap. Neke su ostale samo na površini, a neke dotaknule dubinu. I njihov je zvuk bio različit. Mijenjale su se i ostajale iste, a opet – drukčije. Ne možeš dvaput ući u istu rijeku. Panta rei. Samo mijena vječna jest; itd. Pa, nisam ni ja ostala uvijek ista (Miši Kovaču unatoč).
Kako god bilo, sve te riječi govore nešto i o meni. S vremenom (i s razlozima) ipak se dogodilo svojevrsno udaljavanje od tih nekih sasvim osobnih izričaja. To udaljavanje samo znači da se pretvorilo u metaforiku i simboliku u tekstovima u trenucima u kojima mi je to nešto sasvim osobno bilo lakše tako napisati. Ili se pretvaralo u stihoklepstvo, po potrebi.
Bilo je dana kad sam se pitala kud plovi ovaj blog; bilo je dana kad sam poželjela pobjeći glavom bez obzira (i pronalazila xy razloga za to); i bilo je situacija kad bih odlazila i opet se vraćala.
Vraćala me natrag ta činjenica da s riječima prijateljujem otkako znam za sebe i onda jednostavno - pišem. Vraćali ste me vi. Jer, da nema vašeg odjeka na moje riječi, one bi samo prazno odzvanjale.
Kad mi raspoloženje nije bilo za primjer drugima i kad bi mi riječi bile teške i kad bi tonule, opet bi sve osvanulo u nekom drugom svjetlu nakon vaših komentara, vaših postova, a da ne govorim koliko sam se puta prepoznala u vašim riječima.
Nemoguće je nabrojiti koliko sam toga naučila i spoznala čitajući vaše tekstove, razmišljajući, suosjećajući, uživljavajući se, smijući se... Suzu nisam nikad pustila, časna riječ! 
I što sad reći, nakon svih tih godina i na kraju ove godine? Nadam se da iz svega što sam napisala osjećate jedno veliko: Hvala!
I nadam se da ćemo i u sljedećoj godini prijateljevati ovdje i da će nas povezivati – riječi.
Post je objavljen 28.12.2008. u 16:40 sati.