Sve će proći,ništa kao stvarno ne ostaje,samo prokleta sjećanja i plač nostalgične djevice ostaje da boli.Proganjaju me u snovima slike prošlosti,crno bijele slike radosti,nekada sam bio sretan,glup i nasmijan,a sada pun sumnji i nemira sa gomilom nestvarnih pitanja.Misli umiru u tmini,potrebno mi je osvježenje,toliko umrlih misli koje nisu dobile priliku da se uobliče u riječi,volio bih da mogu uskrsnuti mrtvu misao,ona i dalje postoji,nijema kao i sve u meni.Pokušavam nestati,izgubiti se u svijetu mašte kojeg već godinama stvaram po volji,daleko od svega i nestati,letjeti slobodan i koračati bez onih priglupih razmišljanja o sebi i drugima.Biti bog samome sebi,veličanstvo svemira i gubavi nesretnik zajedno u jednoj ništici,letjeti,da,prekrasno je letjeti iznad predivne šume,daleko od svega,daleko od samoga sebe,daleko od svega što postoji i svega onoga što ne bi trebalo biti,iznad svijesti...Ne želim bježati od ovoga nakaznog svijeta,niti sam od onih koji okreću glavu od patnji i boli,lažući sami sebe da sreća postoji,tješući se nevažnim sitnicama prolaznosti.Boli me ova mora,bijes zvijeri,i svi moji uzaludni pokušaji da utječem na svijest primata,pokušavajući blago i nježno otvoriti njihove oči da napokon spoznaju koliko su zapravo nesretni u nametnutoj laži.Laži koja se preko koljena prenosi u gluhoj noći.Iluzija je jako opasna i destruktivna tvorevina priglupe mase koja ima sve mogućnosti da se uzdigne iznad kalupa mizerije...al neke se stvari nikada ne mijenjaju,na žalost,iako njihovo ja vrišti za promjenom,sve ostaje nestvarno i izgubljeno u onome prokletom vrtlogu laži,evolucija destruktivnosti.....
Post je objavljen 27.12.2008. u 00:09 sati.