O LJUBAVI
Sutradan su za doručak poslužili vrlo ukusne kolačiće, rakove i ovčje odreske; i dok su jeli, gore je došao kuhar Nikanor da vidi što gosti žele za ručak. Bio je to čovjek srednje visine, punašna lica i malenih očiju, izbrijan i činilo se da mu brkovi nisu obrijani nego iščupani.
Alehin je pričao kako je lijepa Pelageja bila zaljubljena u toga kuhara. Ali, bio je pijanac i naprasita narav pa se nije htjela udati za njega, nije htjela tako živjeti. On je pak bio vrlo nabožan i religiozna mu uvjerenja nisu dopuštala da živi tako; zahtijevao je da pođe za njega, drukčije nije htio, psovao ju je kad je bio pijan i čak ju je tukao. Kad se napio, ona se skrivala gore i plakala, i tada Alehin i posluga nisu izlazili iz kuće, kako bi je zaštitili u slučaju potrebe.
Počelo se govoriti o ljubavi.
- Kako se rađa ljubav – rekao je Alehin – zašto se Pelageja nije zaljubila u nekog drugog, nekoga tko bolje odgovara njenim duševnim i tjelesnim osobinama, nego se zaljubila baš u Nikanora, tu nakazu – ovdje ga svi nazivaju nakazom – s obzirom da su u ljubavi važna pitanja osobne sreće – sve je to nepoznato i sve se to može tumačiti na različite načine. Do sada je o ljubavi izrečena samo jedna neoboriva istina, a to je da je “to velika tajna”, a sve ostalo što se pisalo i govorilo o ljubavi nije bilo rješenje nego postavljanje pitanja koja su na kraju ostala neriješena. Objašnjenje koje, čini se, odgovara jednome slučaju ne odgovara kod deset drugih, i što je najbolje – svaki se slučaj objašnjava posebno, bez uopćavanja. Treba, kao što kažu doktori, individualizirati svaki zasebni slučaj.
- Potpuno točno – složio se Burkin.
- Mi smo, Rusi, pošteni ljudi i gajimo simpatiju prema tim pitanjima, koja ostaju bez odgovora. Ljubav se obično poetizira, ukrašuje ružama i slavujima, a mi Rusi svoju ljubav urešujemo onim sudbinskim pitanjima i to tako da izabiremo najnezanimljivija. U Moskvi, dok sam još bio student, imao sam prijateljicu, ljupku damu, koja je svaki put kad bih je držao u naručju razmišljala o tome koliko ću joj platiti i pošto je sad funta govedine. Tako si mi, kad ljubimo, neprestano postavljamo pitanja: je li pošteno ili nije pošteno, je l’ pametno ili glupo, čemu vodi ta ljubav i tako dalje. Je li to dobro ili nije – ne znam, ali da to smeta, ne zadovoljava i ljuti – to znam.
Činilo se kao da želi nešto ispričati. Ljudi, koji žive sami, uvijek imaju na duši nešto što bi rado ispričali. U gradu neženje upravo zato odlaze u banju i u restorane, samo da s nekim popričaju, i ponekad radnicima u banji ili konobarima pričaju vrlo zanimljive zgode, a na selu pak obično otvaraju srce svojim gostima. Sad se kroz prozor vidjelo sivo nebo i drveće; mokri od kiše, ljudi za takva vremena nikud nisu mogli i nije im preostalo drugo doli pričati i slušati.
- Živim u Sofjinu i već dugo se bavim gospodarstvom – počeo je Alehin – otkako sam završio fakultet. Po odgoju sam neradnik, po sklonosti – kabinetski čovjek, ali je imanje, kad sam došao ovamo, bilo u velikim dugovima. Moj otac se jednim dijelom zadužio zato što je puno trošio na moje obrazovanje, pa sam odlučio da nikuda ne odlazim nego da tu radim sve dok ne otplatim taj dug. Tako sam odlučio i počeo sam tu raditi, moram priznati, sa stanovitim gađenjem. Ovdašnja zemlja malo daje i da seosko gospodarstvo ne bi trpjelo štetu, valja imati kmetove ili nadničare, što je zamalo jedno te isto, ili voditi vlastito gospodarstvo na seljački način, to jest sam s obitelji raditi na polju. Trećeg nema. No, tada nisam ulazio u ovakve potankosti. Nisam ostavljao na miru niti komadić zemlje, dotjerao sam iz susjednih sela ženske i muške, kod mene se radilo k’o ludo; i sam sam orao, sijao i kosio, i pritom si dosađivao i prezrivo se mrštio, kao seoska mačka koja zbog gladi u vrtu jede krastavce; tijelo me boljelo, i spavao sam u hodu. U početku mi se činilo da taj radni život lako mogu pomiriti sa svojim kulturnim navikama; za to samo treba, mislio sam, u životu održavati stanoviti vanjski red. Smjestio sam se tu gore, u elegantnim sobama, i uveo da mi se nakon doručka i ručka donese kava i liker, a kad sam se spremao na počinak – čitao sam “Vestnik Evropy”. Ali, jednom je došao naš svećenik, otac Ivan, i popio sve moje likere; i “Vestnik Evropy” je isto otišao popadijama, tako da ljeti, osobito u vrijeme kosidbe, nisam uspijevao doći do svoje postelje i zaspao bih u šupi, u saonicama ili negdje u šumskoj kućici – tko bi tu čitao? Malo-pomalo preselio sam se dolje, počeo objedovati u kuhinji za poslugu, i od negdašnje raskoši ostala mi je samo posluga, koja je još služila mome ocu i koju nisam mogao otpustiti.
Prvih su me godina izabrali za počasnoga mirovnoga suca. Ponekad sam morao putovati u grad i sudjelovati na sastancima skupštine i okružnoga suda, i to me zabavljalo. Kad tu živiš izolirano dva-tri mjeseca, osobito zimi, na kraju počinješ tugovati za crnim redengotom. A u okružnome sudu je bilo i redengota i mundira i frakova, sve sami pravnici, ljudi koji su stekli opću naobrazbu, imalo se s kime popričati. Nakon spavanja u saonicama, nakon kuhinje za poslugu – sjedenje u naslonjaču, u čistome rublju, u laganoj obući, s lancem na grudima izgledalo je kao prava raskoš!
U gradu su me primali toplo, rado sam se družio. Od svih poznanstava najdublje i, da budem iskren, najugodnije bilo mi je druženje s Luganovičem, zamjenikom predsjednika okružnoga suda. Obojica ga znate: krasan čovjek. Bilo je to baš nakon znamenitoga slučaja palikuća; istraga je trajala dva dana, bili smo umorni. Luganovič me pogledao i rekao:
- Znate što? Hajdemo k meni na ručak.
Bilo je to neočekivano, jer sam Luganoviča slabo poznavao, samo službeno, i niti jednom nisam bio kod njega. Samo na trenutak svratio sam u svoju sobu da se presvučem, i uputio se na ručak. I tada sam imao prilike upoznati Anu Aleksejevnu, Luganovičevu ženu. Ona je tada bila još vrlo mlada, ne starija od dvadeset dvije godine, i šest mjeseci ranije rodila je prvo dijete. Stvar je prošla i sad mi je teško odrediti što je to na njoj bilo tako neobično, što mi se tako sviđalo, a onda, za ručkom, sve mi je bilo kristalno jasno; vidio sam ženu mladu, lijepu, dobru, inteligentnu, čarobnu, ženu kakvu ranije nikada nisam sreo; i odmah sam u njoj osjetio blisko biće, poznato, baš to lice, te tople, pametne oči vidio sam već jednom u djetinjstvu, u albumu, koji se nalazio na komodi kod moje majke.
U slučaju palikuća okrivljena su četiri Židova. Osuđeni su za razbojstvo, po mome mišljenju, posve neutemeljeno. Za ručkom sam se jako uzrujavao, bilo mi je teško, i više se ne sjećam što sam govorio, samo je Ana Aleksejevna stalno klimala glavom i govorila mužu:
- Dmitrij, pa zašto je to tako?
Luganovič je dobričina, jedan od onih prostodušnih ljudi koji se čvrsto drže mišljenja da kad je čovjek došao na sud – znači da je kriv i da se sumnja u ispravnost presude ne može izraziti drukčije negoli zakonskim putem, na papiru, a nikako ne za ručkom i ne u privatnome razgovoru.
- Mi nismo palikuće – govorio je blago – i zato nama ne sude i ne trpaju nas u zatvor.
Oboje su se, i muž i žena, trudili da što više jedem i pijem; po nekim sitnicama, po tome, primjerice, kako su oboje kuhali kavu i kako su jedno drugo razumjeli i po rečenicama koje nisu bile do kraja izgovorene, mogao sam zaključiti da žive mirno, sretno i da se raduju gostu. Poslije ručka svirali su glasovir četveroručno, zatim je pao mrak i ja sam se uputio kući. Bilo je to početkom proljeća. Nakon toga cijelo ljeto proveo sam u Sofjinu i nisam imao vremena čak niti pomisliti na grad, no sjećanje na stasitu plavokosu ženu ostalo je u meni svih tih dana; nisam razmišljao o njoj, ali kao da je lagana sjena ležala na mojoj duši.
U kasnu jesen u gradu je bila dobrotvorna predstava. Ulazim tako u gubernatorovu ložu (pozvali su me tamo u pauzi između činova), gledam – kraj gubernatorice je Ana Aleksejevna, i opet onaj isti neizrecivi, snažni dojam ljepote i nježnih, umiljatih očiju, i opet isti osjećaj bliskosti.
Sjedili smo jedno do drugoga, nakon toga išli smo u predvorje.
- Smršavili ste – rekla je. – Bili ste bolesni?
- Da. Prehladio sam rame i za kišna vremena loše spavam.
- Izgledate umorno. U proljeće, kad se došli na ručak, bili ste mlađi, bodriji. Tada ste bili poletni i puno ste govorili, bili ste vrlo zanimljivi i, priznajem, čak ste mi se i sviđali. Tko zna zbog čega u toku ljeta često sam vas se sjetila, i danas, kad sam se spremala u kazalište, činilo mi se da ću vas sresti.
I nasmijala se.
- Ali, danas izgledate umorno – ponovila je. – To vas čini starijim.
Sutradan sam doručkovao kod Luganoviča; poslije doručka oni su otišli u svoju daču, da se pripreme za zimu, i ja s njima. S njima sam se i vratio grad i u ponoć kod njih pio čaj u mirnoj, obiteljskoj atmosferi, dok je gorjela vatra u kaminu, i mlada je majka stalno išla gledati spava li njena djevojčica. I nakon toga svaki put sam obvezatno navraćao kod Luganoviča. Oni su s navikli na mene, ja na njih. Obično sam ulazio bez najave, kao domaći.
- Tko je to? – začuo bi se iz udaljenih soba otegnuti glas, koji mi se činio tako lijepim.
- To je Pavel Konstantinovič – uzvraćala bi sobarica ili odgojiteljica.
Ana Aleksejevna dolazila bi k meni zabrinuta lica i svaki put pitala:
- Zašto vas nije bilo tako dugo? Je li vam se nešto dogodilo?
Njen pogled, fina, plemenita ruka, koju mi je pružala, njena kućna haljina, frizura, glas i koraci svaki put su mi stvarali dojam nečeg novog, neobičnoga u mome životu i važnoga. Dugo smo pričali i dugo šutjeli, razmišljajući svatko svoje, ili mi je ona svirala na glasoviru. Ako pak nikoga nije bilo kod kuće, ostao bih i čekao, razgovarao s odgojiteljicom, igrao se s djetetom ili pak u radnoj sobi ležao na turskome divanu i čitao novine, a kad bi se Ana Aleksejevna vraćala, dočekao bih je u predsoblju, preuzeo od nje stvari koje je kupila i iz nekih razloga svaki put sam te stvari nosio s puno ljubavi, nekako svečano, kao dječak.
Ima jedna poslovica: besposlen pop i jariće krsti. Luganoviči nisu imali drugog posla pa su se sprijateljili sa mnom. Ako dugo ne bih dolazio u grad, znači da sam bio bolestan, ili mi se nešto dogodilo, i oni su se oboje jako brinuli. Brinuli su što ja, obrazovan čovjek, znalac jezika, umjesto da se bavim znanošću ili književnim poslom, živim u selu, užurbano trčkaram, puno radim, ali sam uvijek bez novaca. Činilo im se da patim, i ako govorim uz smijeh, onda je to samo zato da sakrijem svoje patnje, i čak u veselim trenucima, kad mi je bilo dobro, osjećao sam na sebi njihove znatiželjne poglede. Bili su osobito dirljivi kad mi je zaista bilo teško, kad me pritiskao neki vjerovnik ili nisam imao novaca za hitna plaćanja; oboje, muž i žena, šaptali su kraj prozora, zatim mi je on prilazio i ozbiljna lica govorio:
- Ako vi, Pavle Konstantinoviču, trebate novac, žena i ja vas molimo da se ne ustručavate i da ga uzmete od nas.
I uši su mu se crvenjele od uzrujavanja. A događalo se da mi isto tako, nakon došaptavanja kraj prozora, priđe crvenih ušiju i kaže:
- Žena i ja vas usrdno molimo da uzmete od nas, eto, ovaj mali dar.
I dao bi kopče, kutiju za cigarete ili svjetiljku; a ja sam im za to iz sela slao zaklanu perad, maslac i cvijeće. Uzgred, oboje su bili imućni ljudi. U početku sam često posuđivao novac i pritom nisam bio naročito izbirljiv, uzimao sam od koga sam stigao, ali me nikakva sila ne bi natjerala da uzmem od Luganoviča. Niti govora!
Bio sam nesretan. I doma i u polju i u šupi razmišljao sam o njoj, pokušavao sam shvatiti tajnu mlade, lijepe i pametne žene, koja se udaje za nezanimljivoga čovjeka, zamalo starca (muž je imao više od četrdeset godina) i ima s njime djecu – shvatiti tajnu toga nezanimljivoga čovjeka, dobričine, prostodušnoga čovjeka, koji razmišlja na dosadan zdravorazumski način, na plesovima i večernjim sjedeljkama drži se samo ozbiljnih ljudi, mlitav, suvišan, s pokornim, ravnodušnim izrazom, kao da je ovamo doveden za prodaju, koji vjeruje, međutim, u svoje pravo da bude sretan i ima s njom djecu; i neprestano sam pokušavao shvatiti zašto je ona naišla baš na njega a ne na mene, i zašto se u našem životu morala dogoditi takva užasna greška.
Kad bih dolazio u grad, svaki put sam po njenim očima vidio da me čekala; i sama mi je govorila kako je još od jutra imala neki naročiti osjećaj, slutila je da ću doći. Dugo smo razgovarali i šutjeli, ali jedno drugome nismo izjavljivali ljubav, nego smo je bojažljivo i ljubomorno čuvali. Bojali smo se svega što bi moglo otkriti našu tajnu i nama samima. Ljubio sam nježno i duboko, ali sam i razmišljao, pitao se čemu može voditi naša ljubav ako nemamo snage boriti se protiv nje; izgledalo mi je nevjerojatno da ta moja tiha, tužna ljubav odjednom grubo prekine sretni životni tijek njenoga muža i djece, cijele kuće koja me tako voljela i gdje mi se tako vjerovalo. Je li to pošteno? Ona bi pošla sa mnom, ali kamo? Kamo bih je mogao odvesti? Druga stvar je da imam lijep i zanimljiv život, da sam se, primjerice, borio za slobodu domovine ili bio znameniti učenjak, glumac ili slikar; ovako bi je iz jedne obične, svakodnevne situacije trebalo odvući u drugu, istu takvu ili još običniju. I koliko dugo bi trajala naša sreća? Što bi joj se dogodilo u slučaju moje bolesti, smrti ili da se jednostavno prestanemo voljeti?
I ona je, izgleda, razmišljala na sličan način. Razmišljala je o mužu, djeci i svojoj majci, koja je njenoga muža voljela kao sina. Kad bi se ona prepustila svojim osjećajima, morala bi lagati ili reći istinu, a u njenoj situaciji bi i jedno i drugo bilo podjednako strašno i neugodno. A mučilo ju je i pitanje: hoće li mene usrećiti njena ljubav, neće li ona zakomplicirati moj život, koji je i bez toga težak i pun svakojakih nesreća? Činilo joj se da ona više nije dovoljno mlada za mene, da nije dovoljno radišna i energična za početak novoga života, i često je govorila mužu da bih se trebao oženiti pametnom i vrijednom djevojkom, koja bi bila dobra domaćica i pomoćnica – i odmah bi dodala da se u cijelome gradu teško može naći takva djevojka.
U međuvremenu su prolazile godine. Ana Aleksejevna je imala već dvoje djece. Kad bih dolazio Luganovičima, posluga se ljubazno smješkala a djeca su vikala da je stigao stric Pavel Konstantinovič i vješala su mi se oko vrata; svi bi se radovali. Nisu shvaćali što se zbivalo u mojoj duši i mislili su da se i ja radujem. Svi su u meni vidjeli plemenito biće. I odrasli i djeca osjećali su da po sobi hoda plemenito biće, i to je u njihov odnos prema meni unosilo nekakvu naročitu ljepotu, kao da je u mojoj nazočnosti i njihov život bio čistiji i ljepši. Ana Aleksejevna i ja odlazili smo zajedno u kazalište, svaki put pješice; sjedili smo jedno do drugoga, ramena su nam se dodirivala, ja sam šutke iz njenih ruku uzimao binokl i osjećao kako mi je bliska, kako je moja, kako ne možemo jedno bez drugoga, ali smo se zbog nekog čudnog nesporazuma, po izlasku iz kazališta svaki put opraštali i odlazili svatko na svoju stranu, kao tuđinci. U gradu su o nama već svašta govorili, no od svega što se govorilo ništa nije bila istina.
Posljednjih je godina Ana Aleksejevna počela češće odlaziti k majci ili k sestri; događalo joj se da je loše raspoložena, da je svjesna nezadovoljavajućega i promašenoga života, kad nije htjela vidjeti ni muža ni djecu. Već se liječila od sloma živaca.
Šutjeli smo i samo šutjeli, a u nazočnosti drugih ljudi osjećala je nekakvu neobičnu ljutnju prema meni; o čemu god bih govorio, ona se nije slagala, i ako bih se sporio, ona bi stala na stranu mojega protivnika. Kad bi mi nešto ispalo iz ruku, govorila je hladno:
- Čestitam.
Ako sam, kad smo išli u kazalište, zaboravio uzeti binokl, ona je kasnije govorila:
- Znala sam da ćete zaboraviti.
Na sreću ili nesreću, u našemu životu ne postoji ništa što ne bi završilo prije ili kasnije. Došlo je vrijeme rastanka, jer je Luganovič postavljen za predsjednika u jednoj zapadnoj guberniji. Trebalo je prodati namještaj, konje i daču. Kad su išli na daču i onda o povratku posljednji put bacili pogled na vrt, na zeleni krov, svi su bili tužni, i meni je bilo jasno da je došlo vrijeme rastanka ne samo od dače. Odlučeno je da krajem kolovoza pratimo Anu Aleksejevnu na Krim, kamo su je slali doktori, a malo kasnije Luganovič će s djecom otići u svoju zapadnu guberniju.
Puno nas je pratilo Anu Aleksejevnu. Kad se pozdravila s mužem i djecom i do trećega je zvona ostao samo trenutak, uletio sam k njoj u odjeljak kako bih stavio jednu njenu košaricu na policu, koju zamalo da nije zaboravila; i valjalo se pozdraviti. Kad su se tu, u kupeu, naši pogledi sreli, duševna snaga nas je oboje napustila, zagrlio sam je, ona se privila uz moje grudi i suze su navrle na oči; ljubeći joj lice, ramena i ruke, mokre od suza – o, kako smo oboje bili nesretni! – izjavio sam joj ljubav, i s oštrom boli u srcu shvatio sam kako je suvišno, sitno i varljivo bilo sve ono što nam je smetalo da ljubimo. Shvatio sam da kad čovjek voli, u svojim razmišljanjima o toj ljubavi mora polaziti od višega i važnijega nego što su to sreća i nesreća, grijeh ili vrlina u uobičajenome značenju, ili uopće ne treba razmišljati.
Poljubio sam je posljednji put i stisnuo joj ruku; rastali smo se zauvijek. Vlak je već krenuo. Sjeo sam u susjedni odjeljak, koji je bio prazan – i tu sjedio do prve stanice i plakao. Zatim sam se k sebi u Sofjino uputio pješice…
Dok je Alehin pričao, kiša je prestala i pokazalo se sunce. Burkin i Ivan Ivanič izašli su na balkon; otuda je pucao krasan pogled na vrt i na rijeku, koji je sad blistala na suncu poput zrcala. Oni su uživali gledajući i istovremeno im je bilo žao što se taj čovjek s dobrim i pametnim očima, koji je pričao tako iskreno, zapravo muvao ovdje, na tom golemom imanju, a nije se bavio znanošću ili nečim drugim, što bi mu život učinilo ugodnijim; i oni su razmišljali o tome kako je vjerojatno bilo zabrinuto lice mlade dame dok su se opraštali u kupeu, kad joj je ljubio lice i ramena. Obojica su je viđali u gradu, a Burkin ju je čak i poznavao i mislio je da je lijepa.
1898.
(Prijevod moj.)
Post je objavljen 25.12.2008. u 17:37 sati.