Hm.... Da mi je znati kolko vas je mislio da će sada biti tema Thompson? Ajmo, ručice u zrak... Aha... Sjednite. Minus! Već mi se danima po glavi ništa ne mota osim Kićinih (nazovimo to tako) Zvončića i Driving home for Christmas (Chris Rea). Danas me na žalost malo ta božićna inspiracija popustila, ali mi se nekako čini da se vraćam u nju. Malo po malo, ali sigurno.
Moram se malo osvrnuti na koji dan prije. Naime, prošli tjedan sam si priuštio novi mob. Stari mi se zbilja pohabao i bilo je vrijeme zamijeniti ga drugim. Kako sam si dugo vremena pikirao SE C702 (zbog koječega), znao sam da ga ne smijem kupovati odmah. Iskustvo me naučilo tome. Pred kraj prošlog tjedna, izašao je novi cjenik u kojem sam taj aparat kupio za 791kn uz produljenje ugovora. Inače košta puno više i naravno da si ga ne mogu priuštiti. Kako je uz produljenje pojeftinio i to znatno u odnosu na prije, nisam čekao puno. Odvojio sam se nekako od tih novaca koje sam dugo štedio. Prezadovoljan sam s mobom. Posebno jer je otoporan na štetočinu kakva sam ja. Naravno da mi je već pao jednom. U biti dva puta. Ovaj drugi je umalo bio katastrofalan. Neispavan sam zadnje dane, smotan uvijek. Uglavnom, nisam zatvorio torbicu u kojoj držim mob i kada sam se odmaknuo od umivaonika začuo sam tupi udarac. Mob je udario u zahodsku školjku. Sve se odigravalo u sekundi. Kroz glavu mi je prolazila 791kn i kako klizi sa mojim mobom po zahodskoj dasci i samo čeka djelić sekunde dok ne zvekne unutra i ne zapliva svoj posljednji krug. Prema septičkoj jami. Malo Božje providnosti, puno sreće i aparat je klizao po dasci ravno i spustio se na pločice. Pretrnuo sam.
Smeta me ovih dana što nisam u najboljoj formi za darivanje i osmišljavanje darova. Inače sam pun svakojakih ideja. Što dobrih, što loših, što sprdnji i blesavih dosjetki. Ove godine na žalost čista nula. Niti sam imao ideje što kome kupiti, ni čime ga darivati. Čak ni sitnice mi nisu padale na pamet. Na kraju je spalo na to da sam skroz improvizirao i jednostavno nisam zadovoljan. Nije to to. Znam da se Božić ne mjeri po darovima (sva sreća), ali je budimo realni, lijepo vidjeti kada nekog dragog pod borom dočeka šarena kutija. Starim li? Inače se ne osjećam tako. Čak sam ponovno počeo lumpati. Da se vratimo na temu. Raspalilo me to kaj savršen dar za jednog pajdu imam doma, ali se mama nije htjela odreć toga. Ko da će njoj to trebati. Ali ne... I skužio sam ja di toga ima, ali tek danas. Gdje god sam prije tražio, nisam mogao pronaći. Danas sam radio do 14h i nije bilo teoretske šanse stići na vrijeme u taj dućan. Dodajte tome neispavanost jer već danima ne idem na vrijeme spavati, količinu posla koju sam imao ove tjedne i nije ni čudo kaj me napustila božićna inspiracija. Opet sam se nakitio koječega i zbilja sam umoran. Moram si još složiti jaslice. To ću napraviti s guštom. Čak ću mrknuti mami kamenje planirano za cvijećae Nemojte joj reći.
Zamatanje darova... Uf... Ove godine prokleto teško. Ja ne znam jel problem u papiru ili meni. Kako god bilo, taj i takav papir više neću kupovati. Niti ću zamatati više ikad darove koji nemaju iste gabarite. A jok! Ili ide sve u vrečicu ili svaki za sebe. Tolko put mi je puknul papir da sam skoro sve bacio van kroz prozor. Nek si susedov kokot zamata kaj hoće s tim. Selotejpa sam potrošio za pedeset darova (a ne pet). Ti darovi izgledaju ko da su stigli sa Soče davne 1918. Al neka... Proizvođači ljepljive trake će me obožavati.
Drage čitateljice i čitatelji. Od srca Vam želim sretan i blagoslovljen Božić te da ga provedete u miru i veselju sa svojima najmilijima. Suerte! Može i serbus po naški
Post je objavljen 24.12.2008. u 17:08 sati.