Božić, nije to kao kad izgubljeni čovjek zgrbljen u tami svoga očaja lije gorke suze a nikog da ga utješi. Nč, Božić... to Vam je kad nejako djetešce u štalici palestinske zabiti plače a svaka mu se suza koju proli nekim čudom pretvara u nepresušni izvor nade za svakog čovjeka, pa i ovoga iz prvog retka, da, da toga zgrbljenoga, i njemu utjehu nosi.
Božić, nije to kao kad se čovjek primi nekog posla pa se silno nada dobroj zaradi, a ak' posao ne ide, ako nabasa na prepreke ili naiđu krize pa ne zna što i kako dalje on odmah - ključ u bravu. Nč, Božić, to vam je kad Bog uzme stvar u svoje ruke, njemu je sve jasno od početka, zna što ga pri provedbi zacrtanog plana čeka, osmislio je marketing, izradio financijsku konstrukciju (dosta skromnu!), broj i traženu stručnu spremu uposlenika (ova druga također skromna, sve neki ribari i što ja znam… da, čak i carinik, zamislite), predvidio sve te silne prepreke pa i da će mu posao dosta loše ići, proizvod (plaća se srcem) se loše prodavati i da će sve prividno okončati potpunim neuspjehom. No usprkos svemu (jer Bog naš, on vam je više onak' neke „kockarske“ fele) odlučio je ne posustati već ide do kraja. Neki „nadobudni“ su ga već više put upozorili da to ne prolazi u uvjetima suvremenog tržišta, ta Njegova tržišna ekonomija, dati Sina da bi otkupio roba (u školi su nas učili da se zove ekonomija križa ili tako nekako). No on i dalje po starom, veli da mu u prilog govori činjenica da se evo tržišna ekonomija raspada već nakon nekoliko desetljeća, a njegova ekonomija spasenja traje već tisućljećima. Tako se brani, čak tvrdi i da će ova potonja trajati dokle bude vijeka i svijeta.
Božić, nije to kako kad mi o svetkovini Siromašnog Boga priredimo raskošnu gozbu u našim domovima od koje se danima ne oporavljamo, nije to ni kupovanje i razmjena darova kojima se jednim potezom pokušavamo iskupiti za sve zanemarivanje dragih nam ljudi, još manje je to bučno razuzdano veselje „u ritmu hip-hopa“ koje zna vladati na prigodnim božićno-novogodišnjim domjencima, što je više nalik ozračju koje je u svetoj noći vladalo u Herodovim dvorima no u nedalekoj hladnoj spilji.
Nč, Božić to je redom: pod nebom osutim zvijezdama skromna štalica, u štalici slamica, na slamici djetešce, uza nj Marija i Josip, pastiri i… dvorjani neba. Božić, to su Vam mudraci koji, shvativši gdje je Bog odlučio doći na svijet, stadoše kao skamenjeni pred štalicom. To… Bog… Ali... Tisuće im se „zašto?“ vrzmalo po glavi u tome trenutku vidjevši gdje se rodi i u što se zaogrnu Bog. Sve su mogli očekivati ali to ne… Logično bi bilo da se rodio u Herodovoj palači, i to je malo, ipak je On Kralj nad kraljevima ali ovo… Ne-ču-ve-no. Čudan neki Bog taj naš Bog, pomisliše i zamišljeni se, pošto mu se pokloniše, vratiše svojim putem, ali ne navratiše kod Heroda. [Hm, (kako ovdje ima svega i svačega možda prođe još jedna mala digresija) možda mudraci postupiše tako ne samo zato da Herodu ne bi odali gdje je Isus, već zato jer su shvatili da ak' se Bog rodio ondje, u spilji, da tom Bogu baš i nije do sjaja i bogatstva, pa bi povratak u Herodov hram bilo čisto gubljenje vremena, jer, sudeći prema viđenom, valja početi učiti nasljedovati toga Boga na neslućen način.]
Putem i po povratku odgonetavaše naši mudraci Tajnu. I umriješe a da je nikada nisu odgonetnuli.
Ni ja.
A ti?
Post je objavljen 24.12.2008. u 12:55 sati.