„Usput, da vam kažem, snimili su život ploda u majčinoj utrobi. U akrobatskom položaju koji ne možemo oponašati fetus je izvodio felaciju vlastita sićušnog organa. Vidite, spolnost ne pripada isključivo mladim, dobro građenim tijelima koja izazivaju gorku zavist. Autofelacija fetusa raznježit će sve bake svijeta, čak i najzagriženije i najkreposnije. Jer malo je dijete najjači, najsveobuhvatniji, najsigurniji zajednički nazivnik većine. A fetus je, dragi moji prijatelji, više od dojenčeta, to je arhibeba, superbeba!“
(Milan Kundera, „Identitet“)
Pa, zašto ne bi stavija i još jedan citat koji lipo figura dok tematski nema nikakve veze s predstojećim tekstom? Hoooj, ipak se radi o zadnjem broju „ST-ćanistike“ u ovoj godini, a kad već smanjuješ frekvenciju, budi barem široke ruke u onom šta izađe svaka dva ipo do pet miseci. Dakle, dragi moji, evo vam još nekoliko redaka romanesknih pizdarija...
„Zapravo – ništa, zapravo se dogodilo da je nečija ruka oduzela toj misi cijeli njezin sadržaj, cijeli njezin smisao – i eto, svećenik se kretao, klecao, prelazio s jedne strane oltara na drugu, a ministranti su tresli zvončićima i dizao se dim tamjana, ali smisao je istjecao iz toga kao plin iz balona, i misa se skljoka u strašnoj impotenciji... mlohava... nesposobna više za oplodnju!“
(Witold Gombrowicz, „Pornografija“)
Prevelika je i predobra ova vijest da joj ne bismo dali pravo prvenstva u ovom Božićnom izdanju „Splićanistike“ – Čiki, naš ekipni predstavnik u Legalandu je dobija sina! U nedilju, 21.12.2008. u Osijeku, u zadanom intervalu termina ako se ne varam, rodija se mali Roko (s dugim uzlaznim naglaskom na prvom slogu) nosivosti 3 kile i 75 deka. Njegov prvi komentar prilikom deložacije iz Ane bio je: „Gieeeeeeeeeeee“, šta smo ja i Goleo (u svitlu interne oklade da će mali, ka i Čiki kasnit na dogovor) protumačili blagom Rokovom iznerviranošću na požurivanje. Iz jednog SMS-a i dva kratka poziva iskrzana slabim signalom u osječkom rodilištu, uspija sam rekonstruirat da su svi troje dobro. S Čikijem ću se prigodno čut i za Božić, a u međuvremenu i na ovim stranicama sve čestitke Čikiju i Ani od Gere i ekipe iz redakcije (to me nije nimalo iznenadilo da su 21.12. od sada za ubuduće proglasili neradnim danom). Još jednom, puno pozdrava Čikiju i Ani, Roko je u ovom trenu ionako na pravom mistu...
Al dok je Čiki prošli vikend trza na svako prokapavanje, ja sam se navuka na skupljanje slija. Slije su o ribama, dosad ih imam samo tri – lista bradavkara, pasa bjelopjega i fratra. Albuma nemam, ne znam niti koliko slija sveukupno ima pa bi zato molija sve one koji jedu „Ultra-plus“ sardine (uz koje se dobivaju slije; jedna po konzervi) zadarske „Adrie“, da se jave. Razminit ćemo duple, bacit ćemo na lete ili topave, a možemo posli toga i sašit koju sardinu. Ako neko slučajno ima popunjen cili album, onda stvarno nema nikog da mu kuva. Kako bilo, javite se, može ispast skroz dobro druženje!
Bez obzira što nismo niti na pola puta do odjave zadnje „ST-ćanistike“ u dviiljadeiosmoj, red je na našu redovitu rubriku „Ne preporučujemo“ za koju smo ovaj put izabrali nešto iz obiteljskog arsenala „Mozaik knjige“ - radi se, naime o „200 istjerivača dosade“ nekog engleskog autora čije smo ime zaboravili. Ako iz ovog kratkog uvoda niste nanjušili rezak vonj OHO-lipila razmazanog po komadićima kolaža i skorenog na prstima, varate se, nos vas ne služi dobro. Ajde, moramo bit pošteni i reć da je „200 istjerivača dosade“ malo više od komadanja papira u boji, ima tu i drugačijih primjera s one korektne strane kućne radinosti, ali liječenje kuge 21. stoljeća šarenim trakicama, trokutićima, cvjetićima i svime drugim što mat podloga podnosi jedino zalipljeno, definitivno je sukus ove knjige. Još uvik ne virujete? Tja, prekinimo na tren laprdanje primjerima, točnije trojicom istjerivača dosade;
„Ukrasite malu teglu žarkim bojama. Posadite u nju kaktus i darujte ga prijatelju, ali ne pokušavajte ga zamotati!“ ili
„Napišite izvješće o onečišćenju i pošaljite ga u svoj mjesni list. Opišite o kakvom se onečišćenju radi i koliko je stanje teško. Ako imate fotoaparat, napravite nekoliko fotografija. Razgovarajte s mjesnim stanovništvom. Možda vaš članak i objave!“ ili
„Slika koja označava riječ ili predmet naziva se hijeroglif. Npr. „oko“ znači vidjeti. Izmislite vlastite hijeroglife, pa se dopisujte s prijateljem šifriranim pismom!“
Naša reakcija na knjigu u kojoj doslovce svaki odlomak i svaka napomena završava uskličnikom bila je jedva primjetna nervoza kakvu i inače osjeti prosječan knjigofil kad je interpunkcija kao takva duplo lucidnija od samoga teksta. I vjerojatno bismo nastavili na ovome mjestu crniti škrabotine tog pitomog prevaranta da nam (dok su nas još prale male doze endogenog dopamina u krvotoku) barba Joško iz „Mozaik knjige“ nije iz kataloga izdvojio još dva naslova. Prvi je „Velika ilustrirana povijest slikarstva“ koja masno otisnutom tautologijom u naslovu opominje koliko je tanka granica od kupnje reprodukcije do Krivićeve žrtve, te „Biblija“ vrijedna 16 iljada kuna, ful ograničena edicija, ručno uvezivana, s 18-karatnom pozlatom rubova stranica, oba Zavjeta dotjerana srednjovjekovnim minijaturama i originalnim Guttenbergovim fontom, isključivo za kolekcionare, povjesničare i ustanove, nevjerojatno materijalno izdanje knjige koja, inače, ima krajnje nematerijalnu poruku. Pitali smo barba Joška da jel nam može iz iste edicije rješit refužo Poslanicu Kološanima ili Knjigu o Ruti, ili eventualno Otkrivenje na što se on galantno nasmiješio. I dodao da, što je najluđe od svega, prodaja ovakve Biblije sama po sebi ide prilično dobro, kako institucijama tako i fizičkim osobama...
Ponediljak ujutro. Dva dana prije Badnjaka. Hrvace. Ordinacija. Rešetka u planeru obećava lagan radni dan. Oko devet dolazi mali Željko s materom. Cili vikend ga boli donja šestica. Jedva uspijem dat anesteziju. S pola utrnute čeljusti odbija otvorit usta. Pizdim. Po' ure kenjkanja i ciđenja: „Bojim se“, kroz zatvorena usta. Pitam ga boli li ga. On mi kaže da ga ne boli. Pitam ga potom zašto se onda boji. Odgovara mi da ne zna. Postajem nadrkan. Okrećem se materi mu i konstatiram da je strah od ničega zapravo razmaženost. Govorim mu da se digne sa stolice i da dođe sutra. Otvaram vrata čekaonice. U čekaonici se stvorila gužva. Dva vađenja pa jedna plomba. Iza toga predaja proteza i čišćenje kanala na otečenoj trici. Žena je teta od šefice, ali naporna je prilično, nećka se oće li uzet uputnicu za slikanje ili će platit nekome u Sinju 50 kuna. Preporučujemo joj jednu doktoricu. Ona odbija jer da joj je dr. Jelica nepouzdana. Pita mene da kakva je ta druga. Odgovaram da je druga doktorica vrlo stručna, k tome još i draga i simpatična. Za tu sam doktoricu tada prvi put čua. Žena me hvali da imam finu ruku. Idem zapalit u WC da zadržim pozitivnu nervozu. Još tri zubobolje koje rješavam istim brojem vađenja. Kratko zatišje koje koristim da odem nešto uplatit na poštu. Zadnji pacijent oko 2 ure. Presvlačim se i pozdravljam sestru Vesnu na odlasku. Ona me podsjeća na poklone koje su nam donili tokom dana. S radija grmi Sanader: „Pitaju me zašto pelješki most? E pa poručujem im da će pelješkog mosta bit! To je pitanje nacionalnog ponosa! Mostovi se grade da spajaju!“ Ili da se njima zaobilazi? Red vijesti o svjetskoj recesiji, Hrvatskoj stiže prva rata duga na naplatu. Idu reklame: „PEVEC SPAŠAVA BOŽIĆ!!!“ itd. Dilim plijen – šefici dvi kave, „Domaćica“ i Mentol bomboni, sestri Vesni isto toliko minus Mentol, sebi odvajam bombonjeru. Malo štekerski, ali Božić je. Izlazim iz ordinacije i sidam u auto. Nakon popravka Clio klizi bez greške pa sam u ST-u oko tri. Doma ručak, krumpiri na salatu, šnicelići i dva jaja na oko. Stari zdvaja oko mobitela, ne radi zvono, samo vibra. Ima šminkersku kliznu Nokiu punu prašine od štemanja. Otvaram bombonjeru, čokoladini su pustili kokosovo brašno. Gutam dvi praline. Opra sam zube i pričam sa starim narednu uru o nenamjenskim kreditima. Izlazim iz stana s namjerom da odem do banke, ali radim zaokret prema kvartovskom Vemilu u Primi3. Zove me Čobi da jel je mogu prebacit do grada šta prije jer je Neno odveza auto na tehnički. Reka sam joj da može čim kupim poklon za nju u Vemila. Stojim u Vemilu u redu i čekam da mi ona na kasi naplati USB od dva giga i deset praznih DVD-ova. Čobici za poklon. Ispred mene neka starija žena, rukom pridržava Playstation 2 na onoj pokretnoj traci. Kad ju je kaserka pitala kako plaća ona odgovara: „Na dvanajst rata.“ Zamišljam joj razmaženog unuka, slipove, minuse i repeticije što zadovoljavaju njegove razvojne potrebe. I zadnju ratu za idući Božić. Eto me opet u autu, idem po Čobi na Visoku. Malo smo se zapričali i uru kasnije smo bili na putu za grad. Ona je naručila nešto u Profilovom superstore-u materi za poklon i sad to idemo uzet. Po cilom gradu gužva, nema ulice koja nije zakrčena. Prolazim križanje Dubrovačke i Velebitske. Propuštam bezobrazno ubačenog Vlajčugu u Mercedesu iz desne trake ispred sebe. Gledam u retrovizoru tipa iza mene u nekakvom terencu. Lupa rukama o volan, blicaje. Meni ili Vlajčugi? Jebe me se. Daje žmigavac, prestrojava se u ništa bržu desnu traku. Još lupanja rukama po volanu. Kotrljamo se u koloni pari mi se satima. Sve to skupa nema mi nekog smisla. Otprilike u isto vrime Zlatko Sudac na Gripama promovira svoju knjigu i govori stvari koje imaju smisla. Ali za to treba pozivnica. Konačno širi centar. Imali smo sriće – parking na Starom placu je bija pun ka šipak, al smo u Kavanjinovoj naletili na jedno slobodno misto. Ubacujem 3 kune u parkirni aparat pa s noge na nogu lagano do Profilovog dućana. Ispada da sam Čobi vozija u grad da predigne podmetače za čaše. Ako mater ne bude sritna, popiz... Kad smo već u Profilu, kažem Čobici da pogleda sa mnom šta ima od knjiga. Biografija Nives Celzijus za 30kn, jeftin život: „Na Mallorci sam živila u vili i bilo mi je super. Zaključila sam da moram biti bogata, ali za to treba love. Neke stvari u životu ne dolaze tako lako.“ Uzimam „Nepodnošljivu lakoću postojanja“ za popunit osobnu kolekciju. Ima 400 strana i košta 160kn. 160 dijeljeno 30 je 5.33. 400 dijeljeno 5.33 je 75.0000467. Nominalno biografija Nives Celzijus vridi 75 stranica „Nepodnošljive lakoće postojanja“. Nosimo knjigu i podmetače na kasu i plaćamo. Prolazimo kroz onaj čitač na ulazu. Čitač pišti. Svi se okreću. Onoj na kasi afektiram: „Ovo je skandal!“ Ženska mi vari. Da nije dobro provukla. Izlazimo iz Profila, pičimo priko Pjace i uličicama prema autu. Ljudi u gradu ka u podne. Neka žena u finom kaputu i utegnuta prolazi kraj prosjakinje. Zaustavlja se i maksimalno ispruženom rukom gura joj sitniš u šaku. Stežem knjigu u ruci. Kavanjinova. Sidamo u auto i vozimo se na Visoku kod Čobi. I dalje gužve. Prvi put jasno primjećujem – sve glavne ulice u St-u načičkane su putokazima za JOKER-a. Zašto? Srce ST-a je zgrada puna butika i kafića. Ulazimo u Čobin stan. Nene još nema. Palim TV, oči mi se sklapaju. Zakrmija sam. Uru vrimena. Budim se, Čobi radi kifliće, Neno spava na drugom kraju kutne garniture. Rastežem se, grlo mi je suvo od puvanja klime. Govorim Čobici da moram ić doma, pozdravljamo se, Neno i dalje krmi. Kad sam parkira auto isprid zgrade stiže poruka na mobitel. Kuzma da oćemo pogledat jedan bolesno dobar dokumentarac. Zovem ga i dogovaramo se – u 10 i kvarat na Farmi, gleda se „Zeitgeist“. Ili u prijevodu „Duh vremena“.
„Zeitgeist – The Movie“ je vanserijski dokumentarac o tome kako smo kontrolirani da mislimo da nismo kontrolirani počevši od institucionalne religije kojom je samo ustanovljen modus operandi i iz koje proizlaze svi ostali oblici manipulacije - politički, ekonomski, kulturološki, etički, koji su, valja to naglasiti, u osnovi jedno te isto. Koncipiran je u tri dijela i dok se u prvom dijelu svjetske religije (skupa sa svojim manifestima i nomenklaturama) seciraju do najobičnijeg kruga Zodijaka, film nam u nastavku prikazuje što se sve događalo, što će se događati, što se sve ponavljalo i što će se ponavljati kroz povijest u stravičnim razmjerima nezainteresiranosti, gluposti, lijenosti i apolitičnosti običnog čovjeka dok taj isti ne misli i ne primjećuje – od rata za američku nezavisnost čiji je povod najobičnija kamatarska nesuglasica između kolonija i engleske matice, preko paljenja Reichstaga, rušenja Blizanaca te potpuno iste popratne retorike o zajedničkom neprijatelju, od umjetno izazivanih svjetskih ekonomskih kriza do djedice Georga Busha mlađeg koji je uredno opskrbljivao gorivom nacističku avijaciju, od pojave Centralnih banaka do najbezočnije protuustavnosti zakona (ili „akta“ u američkom žargonu) o porezu na prihod (u tom svjetlu proces protiv Al Caponea, primjerice, koji je osuđen i strpan u zatvor zbog neplaćanja poreza istovremeno je legalan i protuustavan). Na kraju tog slideshow-a primjera, usporedbi i vješto maskiranih nepravilnosti kojima nas grupa moćnika (što valjda i jedu, i piju, i seru, i pišaju, i drkaju, i ševe, i pretili su, i mršavi, i vole, i ne vole, i obožavaju, i mrze, i brinu se i boje se baš kao i svaki čovjek) vucara blagostanjem, krizama, ratovima i tako ukrug, stoji jedna divna i topla misao. A to je da smo svaki od nas ponaosob različiti, neobični, vrijedni i da smo tu da mislimo. Ono što iz podkonteksta ledi krv u žilama je samo ta mala razlika u gramzivosti...
Ako ovo nije dovoljno dobra preporuka da u ovo Božićno vrime odvojite uru i kusur vrimena za „Zeitgeist – The Movie“, onda pročitajte transkript razgovora između Njole i Mije priko mobitela (dan nakon šta smo pogledali film):
Njole: „Ma, bacija san bor kroz prozor.“
Mijo: „Zašto?“
Njole: „Jer san se razočara u svit. Sinoć san pogleda jedan film. Ajde, i
ti bi riga fritule da si ga gleda...
Mijo: „---------------------„
Njole: „Gram je 150 kuna.“
Život ide dalje...
Sad možete nastaviti šoping.
Gero i ekipa redakcije „Splićanistike“ žele svim kurvama, glupanima, besposličarima, autokradicama, iznuđivačima, brodograditeljima, kolporterima, ugostiteljima, ljevičarima, Ferdinandu Jukiću, Almiri Osmanović, a i vama dragi čitaoci, čestit Božić i svako dobro u Novoj!
Post je objavljen 24.12.2008. u 06:45 sati.