Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/blogodneverina

Marketing

Potraga za novim koritom


Sanjao sam te prošle noći. Nakon dugo vremena nije bila u pitanju nočna mora u kojoj, kao da sljediš već odavno napisani scenarij, pokazuješ mi leđa bez mogučnosti dogovora. Samo odeš.

Ovog puta nije bilo tako. Nisu mi jasne okolnosti našeg sastanka. Bilo je to u nekoj kući sa bezličnim društvom kao kulisom (nešto poput one stiroporske u prvim Zvijezdanim Stazama) povodom nekakvog nevažnog razloga.

Snovi ionako nemaju veze sa logikom. Samo sa strahom i željama.


A želja za tobom se nakupila u meni


Upozorila si me:

- Medo jedan, ti znaš da se ovo ne događa i da snivaš zar ne? Ja sam samo projekcija tvoga brižnog uma.

- Pa jasno da znam. Ali ovo nije uobičajena gnjavaža u kojoj svaki put gubim. Ovo je nešto drugo a sad šuti jer nemamo vremena za šuplje fraze - odgovorih.


I u tom sam trenutku osjetio kako se tamo negdje u stvarnosti smijem jer sam izvojevao jednu sitnu ali nužnu pobjedu protiv samog sebe. Ovoga puta nisam bio muha uhvačena u mreži koju je satkao um. Sada sam ja vladao elementima.

Pohlepno sam uživao u tvojim usnama.

I dok sam te ljubio, kao u dobra stara vremena, mogao sam čuti kako se nestašno smiješkaš, a i ja sa tobom tamo negdje dalekou zbilji. Zario sam ti prste duboko u kosu kako bi se što teže oslobodio kada kucne čas za rastanak.

Tako isto sam osjetio i tvoj opojni miris i htio napuniti pluča njime.

Uvijek mi je bilo simpatično kako si zimogrozna pa čarape skidaš tek kada si se ugrijala pod dekom. Tako i ovog puta. Nasmijali smo se kad si to učinila jer ti znaš da ja znam. Oni trenuci kada nam riječi nisu bile potrebne. Sve je bilo izrečeno jednim kratkim značajnim pogledom.

- Blento, moraš se ustati. Danas ti je zadnji radni dan u ovoj godini a dao si im riječ da ćeš radit - rekla si tiho.

- Misliš li da mi je išta s one strane bitno sad kad te imam ovdje? - mirno sam se nasmijao znajući da ono što dolazi jest neimenovno.

- Ajde onda, ustani, čekaju te

- Samo još pet minuta - molečljivo ću ja.

- A baš si nepopravljiv, ti bi uvijek još. Nikad kraja. Ko neki diječak - izrekla je to hinjenom strogočom


Volio sam kad mi je govorila da sam diječak. Pravio sam se da se durim a zapravo htio sam da nastavi.



- Čuvaj se malena - osijetih grop u grlu.

- Nemoj se predati.

- Neću, znaš da mi drugo i ne preostaje. Predaja ne dolazi u obzir - slegnuo sam ramenima.


Kad sam se probudio shvatio sam da je već osam sati i da ću zakasnit. Hlače, majica, gojzerice, umivanje, četkica, kalodont i juriš po Korzu s mislima o trenucima koje sam doživio malo prije. Ipak je bilo lijepo. I nisam osjetio onu dobro poznatu prazninu. Spreman sam kopati u stijeni i usmjeriti svoj tok u neko novo korito. Napokon je priča poprimila kraj sa kakvim se mogu nositi. Najvažnije da vjerujemo u iluzije koje smo si zacrtali kako bi preživjeli.



Nadam se samo da ovo nije nešto varljivo i prolazno.









Post je objavljen 24.12.2008. u 00:55 sati.