Dok se vozim londonskom podzemnom obično se zabavljam čitanjem reklama jer je barem 50% tih reklama prilično komično složeno. Vidi se da su na reklami radili witty ljudi (uopće ne mora biti da su mladi niti duhovitost namjeravam ograničavati na određenu dobnu skupinu) koji kroz taj neki pomalo cinični način gledanja na situaciju ujedno pljuju po sebi i uzdižu se do nebesa. Poanta je uvijek vrlo dobro sročena, a često se koriste dvosmislenošću u jezičnim frazama što reklamu i čini duhovitom, a time i pamtljivijom.
Zašto je našim ljudima humor tolika nepoznanica, to nam tek trebaju otkriti npr. Stevo Cvikić, Daniel Kušan i sl.
Post je objavljen 23.12.2008. u 22:46 sati.