Marketing
Već nekoliko dana....
LJUBAV riječ koja se sastoji od pet slova, (od kojih su tri suglasnika i dva samoglasnika) = i dva debila. U mom rječniku to je apsurdno stanje svijesti na kojeg na žalost ne možemo utjecati jer naime ne vjeruje srce pameti!
I dalje prebacujem radio stanicu na kojoj svira „Vjeruj u ljubav“.
Prošlost ne možemo promijeniti. Možda i da možemo i ne bismo jer ipak smo djeca budućnosti. Gledamo naprijed iako nam se ponor čini jako blizu tek samo jedan korak unazad, tek samo jedan korak u prošlost.
Ono što ju je zaboljelo, što joj je dušu paralo i noćima nije dopustilo spavati. Ono što ju je tjeralo da vrišti i jeca od bola u srcu poklonjenog jednoj osobi još uvijek traje. Na žalost buđenje nakon i onako neprospavane noći vraća sjećanje na svaki trenutak provedenog s njim. S njim koji joj je slomio srce u tisuću komadića, a sad ga ona sakuplja rasutog na podu punog prašine i sjećanja. To je ono čega se bojala cijelo vrijeme, ali ipak je pala na poruke tipa (citiram od riječi do riječi): „Malena, nećeš nikad ostat bez mene! Bit ću u tvom srcu jer je tamo najljepše, najljepše što mi se dogodilo i ne želim nikad izać, kao što ti NIKAD nećeš izać iz mojeg srca! Uvijek ću biti uz tebe, UVIJEK! Najdraža, lijepo mi spavaj! Ja ću te čuvat u mislima i snovima! Kisss“ ili ova „Najdraža, nećeš me izgubiti! Nemoj bit tužna, znaš da te tvoj plavooki voli najviše na svijetu!“ Premda sve to zvuči otrcano i jadno i što je najvažnije mislila je to od samog početka, ali eto srce nije pitalo i pala je na tu foru. Znala je kako će na kraju sve to završiti, no te otrcane riječi ostale su zarezane u srcu i srce nije pitalo. Pretvaralo ju je u osobu koja mu je sve vjerovala. Ono što je bilo najsmješnije od svega kada mu je rekla jednom na kavi da mu ne vjeruje naljutio se i zašutio. Jedino što je progovorio je bilo „idemo?!“ Osobi koja je bila najsretnija u tim trenucima i koja mu je počela vjerovati na svaku poruku poput „Hehe djete, sad si me nasmijala :D volim te malena!“ sada nema snage izbrisat te poruke, nema snage izbrisat pjesme koje joj je dao, niti slike, a još manje sjećanja vezana uz njih dvoje.
Sve to ona osjeća 10 puta jače nego što zapravo ovdje piše i na mahove zaplače i jeca od boli duše, od boli srca poklonjenog krivoj osobi. Premda je izgubila smisao života, ali ipak vidi ga kroz maglu u daljini . Stoga se polako ustaje sa komadićima srca, skupljenih sa prašnjavog poda punog sjećanja, u ruci ih nosi i vidi kako se komadićak po komadićak spaja, ali ostaju tragovi loma duboko urezani, ocrtani i ne mogu zacijeliti. Možda s vremenom, ali trebat će dugo.
Na samom početku spomenula mu je kako boli kad te neko iznevjeri i obećala je sama sebi nikad više! I opet pogriješila, ali pogriješila jer ga je voljela iz dna duše, no nije primjećivala tu kamuflažu poruka. Eto te su mu poruke ipak uspjele sakriti ono što zapravo nije osjećao. Uspio je LAGATI! Šteta! Šteta jer nije znao prepoznati koliko sam mu dopustila da me zavara, koliko sam mu na kraju krajeva vjerovala jer sam (možda je to bila moja najveća greška u životu) bila iskrena (još jedna o mojih mana)prema njemu, pa reko vjerojatno je i on prema meni. Uzela sam to zdravo za gotovo i sad. Sad shvaćam da nije iskreno, nije! Sve je potpuno drugačije!!!!!!!
Otvaram oči u maglovitoj noći i opet na mahove isplačem dušu, a svi mi govore da si ne dopuštam da se hrani mojim suzama. Jecam, derem se, plačem, vrištim od boli koju mi je nanio! Nikome ne bih poželjela da se osjeća kao što se ja sad osjećam, a njemu…ni njemu jer ipak na kraju krajeva nikad nikome nisam poželjela zlo! Pa neću ni njemu, ali shvatit će jednom to stanje stvari jer će se sve to vratit. Ne zna se kad, ni gdje, ali vratit će se…jednom i shvatit će što je zapravo meni učinio tog petka. Od petka u kojem sam počela odbijat hranu, odbijala svaku riječ utijehe.
Sada krećem ispočetka. Polako zaboravljam. Tu i tamo na mahove se sjetim najviše noćima i jutrima, ali proći će i to jednom. Ma neka se hrani mojim suzama još neko vrijeme jer neće dugo.
Kako mi može biti lako,
prva prava ljubav si mi bio.
Kažeš da si me volio jako…
Zašto si me onda ostavio?!
Pet dana već sam sama
ne dam srcu da te voli.
Nekoliko dana već sam sama,
a ti nisi, e to boli.
Cijelo vrijeme pričao si laži,
a u sebi istinu si sakrio.
Ako griješim…ti slobodno kaži:
Zašto si me onda ostavio?!
Sad konačno shvaćam Goetheovu knjigu "Patnje mladog Whertera"
***** i jedan savjet nikad nikoga ne ostavljajte pred Božić....****** jer mu sjebete blagdane
Post je objavljen 23.12.2008. u 22:15 sati.