Približavamo se evo pomalo završetku ukazanja Majke Božje sv. Bernardici u Lurdu prije stotinu pedeset godina. Zadnje ukazanje bilo je na dan Karmelske Gospe 16. srpnja 1858. godine. Bernardica je molila poslijepodne toga dana u crkvi da još jednom zahvali Isusu za dobročinstvo sv. Pričesti, koju je primila toga dana. Najednom začuje u srcu dobro poznati glas koji ju je pozivao k Masabjelskoj špilji, špilji Gospinih ukazanja. Sva radosna ustade i zamoli svoju tetku Baziliju da je prati onamo. Međutim, vlast je već bila zabranila ići u špilju, pa je morala poći desnom obalom Gave na obalnu sjenokošu nasuprot špilji ukazanja. Čim su je ljudi opazili da ide, počeli su odmah i drugi polaziti za njom. Kad je prispjela na livadu naspram špilji, Bernardica klekne, izvadi svoju krunicu, a s njom i drugi ljudi počnu moliti. Nakon par časa ka zasja lice Bernardičina nebeskim sjajem, i ona prepuna radosti poviče: ''Jest, jest, ona je, eno je tamo! Ona nas pozdravlja i milo nam se smiješi iznad ograde.'' Nikada se Bogorodica nije ukazala tako lijepa sv. Bernardici kao ovoga posljednjega ukazanja.
Viđenje je potrajalo četvrt sata. Poslije toga se Majka Božja puna ljubavi osmjehnula svojoj maloj prijateljici i nestala je, da se više ne ukaže nego u vječnosti. Što nam govori ovo zadnje ukazanje naše nebeske Majke? Meni se čini da nam ponavlja riječi mudroga Siraha u Svetom pismu, koji govori o nestvorenoj Mudrosti Božjoj. I ono što govori nestvorena Mudrost Božja, te riječi stavlja sveta Crkva u usta Bogoradici. Među ostalim kaže i ovo: ''Tko Mene sluša, taj se neće osramotiti'' (Sir 24,22).
1. Vidjeli ste kako je skromno počelo s ovim ukazanjima Majke Božje. Oholom i putenom čovjeku nije išlo u glavu da bi nebeska Gospa (u koju neki nisu uopće vjerovali) silazila na ovu jadnu zemlju u kamenoj špilji na zabitom mjestu. Nije im išlo u glavu da bi za svoja ukazanja upotrijebila neuku djevojčicu, pastiricu. Nije im išlo u glavu da bi svoje poruke svim ljudima, bez razlike, upravljala baš preko nje, za koju je, jer je bila iz vrlo siromašne obitelji, jedva tko znao i u Lurdu, rodnom joj mjestu, a kamoli po ostalom svijetu.
Nije čudo da su se i oholi ljudi digli i pokušali omesti cijelu stvar, izvrgavajući je ruglu, a što se ne bi postiglo ruganjem, da se postigne silom državnih vlasti. Već ste čuli neke pothvate vlasti protiv Bernardice i ovih ukazanja. A sada da čujete još neke, kako biste vidjeli ludost ljudskih nastojanja protiv Božjih planova i da se oduševite za štovanje nebeske Majke Marije, koja nikada ne ostavlja na cjedilu svojih štovatelja, nego ih i te kako uzima u zaštitu i dovodi do konačne pobjede.
Čuli ste kako je carski namjesnik nastojao proglasiti Bernardicu ludom, ali mu liječnici nisu mogli izdati za to nikakve svjedodžbe, jer je Bernardica bila najzdravijega razuma. Zato je carski namjesnik nastojao da vodu iz onoga čudesnoga izvora proglasi ljekovitom mineralnom vodom po naravi, pa prema tomu otpada potreba svakoga čuda s tom vodom, i sve će opet biti izvrgnuto ruglu i stvar će se smiriti. U tu svrhu našao je nekog ljekarnika da pretraži vodu i izda potvrdu. Taj se laskavac dao zavesti, pa je u tu svrhu sastavio izvještaj koji završava riječima: ''Mislimo da nećemo krivo kazati ako ustvrdimo kako s obzirom na sastojke vode neće liječnička znanost 'možda' dugo trebati da upozna ljekovitu moć vode i da je postavi u red voda koje će sačinjavati bogatstvo naše pokrajine'' (kojom je upravljao taj carski namjesnik). Međutim, taj ''možda'' je brzo propao. Kad su stvar dali ispitati sveučilišnom profesoru kemije Filholu u Toulouseu, on je vodu pretražio i dao o njoj ovaj izvještaj: ''Ova voda ne sadrži nikakve djelotvorne tvari koja bi imala ljekovito svojstvo. Ta se voda može piti bez ikakva zla učinka''. Dakle obična voda, a ako je liječila, to se nije moglo poricati, znak je da je liječila po zagovoru Bogorodice, dakle po višoj sili, a ne po sili minerala koje je priželjkivao carski namjesnik.
No on je, ne čekajući sveučilišnoga profesora, izdao naredbu od četiri članka, kojom je bilo zabranjeno crpsti vodu iz onog čudesnog vrela, prolaziti po tamošnjem zemljištu, špilju se imalo ograditi jakim plotom i tamo postaviti stražu, a svaki prijestup te naredbe progoniti po zakonu. Straže su se mijenjale svakoga sata dan i noć. Naoko smrtni udarac ukazanjima i maloj sv. Bernardici. Ali vi ste čuli na početku što kaže Bogorodica: ''Tko sluša Mene, taj se neće osramotiti''.
Diglo je naskoro pučanstvo toliku buru zbog ovog izvrtanja istine, da je stvar konačno došla pred cara Napoleona III., koji je u blizini Lurda u pokrajini Biarritz provodio odmor. Molba je glasila: ''U ime pravice i slobode savjesti neka dopusti Vaše Veličanstvo da se vjernici mole kod špilje kad god hoće. U ime čovječnosti dopustite da se bolesnici tamo liječe, kad u to postavljaju svoje ufanje. U ime slobode razuma dopustite da duhovi traže razjašnjenja, da tako znanost i istraživanje pronađu ili prijevaru ili istinu''. Molba je upalila i car pošalje brzojav svome namjesniku da smjesta povuče sve zabrane o lurdskoj špilji, te da se ona ima ostaviti pristupačna svima. Vidio je, naime, da je ugled vlasti strahovito stradao kraj takvih ludih naredaba. Namjesnik se nastojao izvući iz toga poniženja pomoću svojih veza na carskom dvoru, ali mu stiže drugi carski brzojav, po kojem je imao smjesta provesti što car od njega traži. I sad je došlo zasluženo poniženje. Taj isti carski namjesnik morao je izdati naredbu kojim se sve prijašnje poništavaju, a koje su bile uperene protiv Gospinih ukazanja i vjerničkoga obilaska špilje. Onaj isti policijski komesar, po čijem je nalogu napravljena jaka ograda oko špilje i postavljena straža da nitko ne može u špilju, morao je osobno skinuti ogradu podignutu prije četiri mjeseca. Namjesnik je bio premješten u Grenoble, a policijski komesar u Avignon. Majka Božja nije im ipak uskratila svoje pomoći, jer su svojim ludim činima mnogo koristili utvrđenju istine o Lurdu. Umrli su jedan i drugi kao pravi kršćani, s križem u ruci, u prisutnosti svećenika, primivši svete sakramente.
A danas? Nakon sto pedeset godina Lurd je poznat po cijelom svijetu. Milijuni i milijuni ljudi došli su u ovih sto pedeset godina onamo da se poklone Majci Božjoj i sjete skromne pastirice Bernardice. Znanost je imala prilike, i ima prilike i sada, svaki dan proučavati tolika ozdravljenja i mora priznati, htjela ili ne htjela, da su ta ozdravljenja neprotumačiva po prirodnim zakonima. Tamo radi poseban liječnički ured, otvoren liječnicima svega svijeta, bez obzira na vjeru, bez obzira na narodnost, bez obzira na njihovo osobno uvjerenje. Svaki ima pravo doći, promatrati, ispitivati, na svoje se oči uvjeriti gdje je istina. ''Tko sluša Mene, taj se neće osramotiti!'', veli Bogorodica. I to se ispunilo Bernardici na divan način.
2. Braćo, ne doživljavamo li i mi nešto slično kao i sv. Bernardica zbog svoje ljubavi prema nebeskoj Majci Mariji, zbog djetinjega štovanja što joj ga je iskazivala?
Ne rugaju li se i nama danas mnogi kad nas vide da odajemo poklon Majci Božjoj, da smo zaostali, odani lažnom misticizmu? Nisu li i naša prošteništa nebeske Gospe izvrgnuta ruglu? Nije li njezina krunica i u naše dane ismjehivana kao znak krajnje zaostalosti? Zar ne čitate često kako se njezino uzvišeno i sveto ime piše malim slovima, da se Bogorodicu više izvrgne ruglu i omalovaži vjera u dušama puka? Nisu li već više puta njezini sveti likovi bili izvrgnuti napadima i profanaciji da se dokaže kako to nema nikakva posla s nekim vrhunaravnim bićem i životom? Kao da mi katolici štujemo ovaj ili onaj kameni kip, a ne onu živu, divnu i neokaljanu Djevicu, Majku Božju, koju dotični lik predstavlja? Ne pišu li se i u našim danima sablažnjivi članci protiv Presvete Bogorodice, da se njima ubije svaki trag vjere u vrhunaravni život, u dostojanstvo, dobrotu i moć Bogorodice?
A što ćemo mi na sve to? Popustiti u našoj pobožnosti prema Majci Božjoj ili je čak sasvim napustiti? O, to bi bila neprispodobiva nesreća za svakoga jer, kako veli apostol sv. Pavao: ''Bog se ne da ismjehivati''. A ne da se ismjehivati ni Presveta Bogorodica Majka Isusa Krista. Ne dao Bog da se mi ikada drznemo profanirati njezin kip ili sliku, da Bog ne bi zauvijek profanirao nas i izbacio nas iz broja djece svoje i dao nam mjesto s licemjerima, kojima je dio tamo gdje crv njihov nikada ne umire i oganj se nikada ne gasi! Ne dao Bog da ikada iz našega pera izađe koja riječ u bilo kakvoj knjizi protiv nje, naše nebeske Majke, da nas ne bi Bog izbrisao zauvijek iz knjige života!
Što budu žešći napadi na našu nebesku Majku, to ćemo mi čvršće prianjati uz Nju! Što budu veći izljevi mržnje prema njoj, to nježnija neka bude prema njoj naša djetinja ljubav! Što nas budu više kušali odvratiti od njezina štovanja i službe, to ćemo je odanije slušati, uvjereni da će se i na nama ispuniti jednom njezina riječ: ''Tko sluša mene, taj se neće osramotiti''.
A kad smo već kod sv. Bernardice, da i završimo danas s njom, kao divnim primjerom točnoga ispunjenja ovih Gospinih riječi. Vidjeli ste kako Gospa nije dala da bude trajno osramoćena ni na ovom svijetu. Ne, bilo je to samo za kratki čas, jer je do konca života bila ona već na ovoj zemlji predmet najdubljega poštovanja svih čestitih ljudi, upravo zbog njezine veze s Bogorodicom, zbog njezina djetinjeg štovanja nebeske Majke. Ali što je najvažnije - nije osramoćena u vječnosti. Bogorodica joj je isprosila milost da je na ovoj zemlji stupila među redovnice, gdje je vjerno služila Bogu dvanaest godina. Umrla je 16. travnja 1879. mirno i spokojno, moleći ''Zdravo, Marijo''. Zadnja joj je riječ pri izdahnuću bila ''Sveta Marijo, Majko Božja''. Umrla je relativno mlada, s trideset i pet godina, ali je, kako veli Duh Sveti za pravednika, ''Živeći kratko vrijeme, ispunila mnoge godine'' (Mudr 4, 13). Njezin sprovod bio je više veličanstveno slavlje pobjednika negoli žalosna povorka. Slavlje, iskazano priprostoj pastirici, kojom se nebo poslužilo za najveće djelo milosrđa minuloga 19. stoljeća prema grješnom rodu ljudskome.
Godine 1909., dakle trideset godina poslije smrti, bilo je njezino tijelo iskopano, pretraženo i pronađeno tako netaknuto, kao da je umrla prije par sati. Stavili su tada tijelo u drugi lijes, jer su se već počela zbivati mnoga čudesa po njezinu zagovoru. Kanonski proces, što ga je bila provela Crkva, potvrdio je istinitost navedenih čudesa, te je Bernardica proglašena blaženom 13. lipnja 1925., to jest svete jubilarne godine, za vladanja pape Pija XI. Malo kasnije proglašena je svetom. Da još više odskoči njezina proslava, kod proglašenja svetom u crkvi sv. Petra u Rimu prisustvovao je i njezin tada još živi brat, koji je plakao od ganuća kad je vidio kako je golemu čast doživjela njegova sestra već na ovom svijetu i kako je bogato naplaćena za sve poruge, što ih je morala snositi zbog Gospinih ukazanja od strane neprijatelja istine, a dosta i od inače dobrih ljudi. Sve je poruge zbog Gospe rado podnijela. Teške bolesti svake vrste rado je i junački snosila, i od 16. travnja 1879. uživa i uživat će kroz vijeke vjekova radosti neba u neopisivoj slavi. ''Tko mene sluša, taj se ne će posramiti''. Ako i mi budemo slušali našu nebesku Majku, kao što ju je slušala Bernardica, i na nama će se ispuniti ova riječ.
Post je objavljen 23.12.2008. u 21:37 sati.