Kako da započnem ovaj post? Nema ni naslova, ni uvoda... Ah, praznici su.
Da, samo praznici koji će završiti kada kažeš "keks". Ni sama ne znam s kojim sam iščekivanjem očekivala ove praznike jer mi je puna kapa bila škole. Samo sam bacila torbu iza ormara s tatinim i maminim knjigama, koje su ih podsjećale na davne proživljene sutdentske dane. Što sada? Ne znam. Dosadno mi je. Ne mogu ni pogledati u cijeli snop knjiga koji sam dovukla iz knjižnice jer mi postaje, blago rečeno, zlo. Cijeli dan čitam jednu te istu knjigu, i nikako da dođem do kraja. Knjiga je zaista zanimljiva, ali ja ju ne mogu više čitati. Na kraju krajeva, ostavit ću je otvorenu i čitati ju kada će pasti mrak. Ionako, tada imam puno više koncentracije nego tokom dana.
Bliži se Božić. Da budem iskrena, nisam osjetila onu čar koju Božić daruje. Sjećam se kako sam prije mnogo godina, kada sam još bila dijete, od roditelja za svetog Nikolu dobila knjigu o Božiću. Zapravo, nije to bila neka klasična knjiga koja govori kako je Isus rođen u betlehemskoj štalici prije više od 2000 godina. U toj se knjizi nalaze razni načini kako se izarđuju neki pokloni za Božić, a da ne potrošite baš mnogo novaca. Stvar je u općoj organizaciji vremena i vlastitih financija. Sjećam se kako sam već prije bratovog imendana, koji je pri koncu studenog, listala tu knjigu i već bila u Božiću. Sva ushićena pokazivala sam mami adventske vijence, kuglice za bor... Mama mi se samo smijala i govorila mi da do Božića ima još mnogo vremena.
Što sada? Upravo sjedim za računalom pišući ovaj post i nemam baš osjećaj da je sutra Badnjak. Nisam se čula s orguljašicom i nemam pojma da li ću uopće svirati na dječjoj Polnoćki. Samo sjedim za računalom, visim na bratovom Facebook - u dopisujući se s njegovim prijateljima i prijateljicama, a i mojim bivšim školskim kolegama, koji ni ne znaju da se dopisuju s njegovom sestrom. Možda i neki shvate da sam to ja, jer ja svaku rečenicu pišem gramatički točno. Kao što napisadoh, visim na bratovom Facebook - u i čitam kako njegove prijateljice žele dečka za Božić, kako ih je netko povrijedio, kako nekoga vole, kako je moja sestrična dobila hrčka i kako voli Edwarda Cullena.
Snalazim li se ja u svemu tome? Ne baš. Ja samo čitam nečije želje, pozdrave i komentare.
Iako ne gledam TV, znate li onu seriju Zaboravljen slučaj? Znate li kada taj zaboravljen slučaj spremaju i zatvaraju u ladicu? Mislim da znate.
Svi mi imamo zaboravljene slučajeve. Imam ga i ja, i mislim da ga sada mogu spremiti u ladicu koju ću zaključati najčvršćim lokotom.
Neki se jako prisjećaju toga slučaja, jer su i sami bili sudionici.
Bio je dan grada i ja sam se, na prijateljičin nagovor, odlučila našminakti. Ne volim šminkanje i robu, ali kada se mora, onda se mora. Tjednima sam se s dvijema prijateljicama dogovarala oko šminke, njih dvije su tražile koja šminka najbolje paše uz moje zelene oči...
Oko odjeće nije bilo nikakvih problema, jer sam nosila ono što uvijek nosim: tarperice, starke, i za ovu posebnu priliku, jednu svjetloljubičastu majicu za takve posebne prigode.
Ne znam koliko je šminkanje trajalo, ali znam da sam samo ponavljala:" Kada ću biti gotova?"
Marina i Elena su mi se samo smješkale i rekle da je sve u redu i da super izgledam, ali ja nisam bila dobro. Meni su se koljena tresla, srce luđađki lupalo... Samo sam si ponavljala da budem mirna, sigurno ga u onoj vrevi ne ću vidjeti.
Kako smo stigle do grada, odmah kada smo odlučile što ćemo gledati prije koncerta, vidjela sam ga. I to mi je bilo dovoljno za tu večer. Samo da ga vidim. Ja sam brzo okrenula glavu, čvrsto stiskajući vrećicu u kojoj su se nalazile kupljenje rabljene knjige, ali mislim da me on nije vidio. Kada sam došla do daha, kada je srce prestaloluđački lupati i kada mi se disanje vratilo u normalu, odlučile smo se prošetati.
Ništa strašno, ali ponovno sam nabasala na njega, iako mislim da me je vidio, ali ja sam bila okrenuta leđima.
Prijateljice su bile sretne zbog mene. Ponovno mi je srce počelo luđački lupati, koljena su klecala. Mislim da znate taj osjećaj.
Nakon toga, prijateljica je izvadila mobitel i poslala mu poruku.
Ah... jedna poruka, više manje ne će dovesti do nikakve katastrofe.
Bila sam presretna što sam ga vidjela dok nisam dobila hladnom vodom po glavi.
Prijateljica mu je poslala poruku hoće li se on naći sa mnom.
Kako biste se vi osjećali? Ja sam bila u šoku.
Kako smo se šetale, a poruka nije dolazila, ja sam na sve to zaboravila. Koncert je već bio počeo i bila sam opuštena, bez ikakvih misli.
Prijmjetila sam da prijateljica prčka po mobitelu, dok me nije počela grliti i na uho mi viknula da se idem naći s njim. Druga prijateljica me je samo čvrsto zagrlila i rekla:"Idi!"
Ne bih ja bila ja da sam se odupirala, ali kada ste s Elenom i Marinom, nema ne.
Čvrsto su me primile za ruke i kao malo dijete me vodile do mjesta gdje smo se trebali sastati. Naravno, on me je već čekao, leđima okrenut, vjerojatno me čekajući u suprotnom smjeru. Ja sam samo rekla da me čeka, a cure su se počele na sav glas derati i shvatio da mu se približavam. Samo mi se je smješako svojim prefektim osmjehom, ističući svoje bijele i ravne zube. Ja baš nisam bila sva svoja, samo sam se istresla pred njim i rekla mu da ovo nije maslo. Čak je i izmamio i smijeh s mojih ukočenih usana. Ja sam otišla. Nisam pogledala da li me je otpratio pogledom. Znam da sam otišla i znam da sam uprskala cijelu stvar.
Sada, samo se pozdravimo. On mi se nekada nasmiješi, nekada me pogleda, iako misli da ja ne znam. Ja znam. Znam bolje od njega.
Mislim da sam sada zaključala ovaj slučaj.
Svima želim sretan i blagoslovljen Božić i svu sreću u novoj 2009. godini!
Post je objavljen 23.12.2008. u 16:25 sati.