Kakvog li iznenađenja kada smo sa zorom – još uvijek u Kasami! Osjećam da sarkazam pomaže u ovakvim situacijama. Izlazim van da protegnem noge. Promatram one jadne ljude u trećoj klasi koji provode već evo treći dan na tvrdim klupama. Ne bih im bio u koži. Čini se da situaciju najlakše podnose djeca. U jednom od spavaćih kola druge klase nalazi se, čini se, cijeli razred osnovne škole s učiteljima. Neki se igraju vani na peronu (zapravo trče uokolo kao muhe bez glave, ali barem se zabavljaju), drugi pjevaju u afričkom ritmu u kupeima. Tu je i dosta lokalaca iz Kasame, uglavnom djeca, poprilično dosadna. Za ove lokalce, prolazak Tazare dva puta tjedno velika je stvar. Malo se zanimljivih stvari događa u Kasami. A vlak koji je zapeo u ovom Bogu iza nogu mjestu i to već drugi dan, atrakcija je koja se nipošto ne propušta.
“Give me money!”, odmah molećljivo ispružuju ruke čim im u vidokrug upadne koji bijelac.
“Give me book!”, ako slučajno imaš knjigu, i nju će htjeti (pa bila ona i na nekom njima posve nerazumljivom jeziku).
“Give me pen!”, i tako u nedogled. Što god da ovi muzgavci vide u bijelačkim rukama, odmah to žele. I 'please' naravno ne postoji, kao ni toliko puta prije, u njihovom rječniku.
Sinoć smo bili upozoreni da Kasama nije baš posve sigurno mjesto. Ne zato jer će te netko zaskočiti s pištoljem u ruci. Ne, to bi za ove priproste ljude bilo malo 'too much'. Više zbog sitne krađe. Ne preporuča se ostavljanje prozora i vrata kupea otvorenima. I praćen nekim osjećajem nelagode zbog stvari koje sam ostavio u kupeu, odlazim samo do lokomotive ne bih li vidio svojim očima da li su se stvari napokon pokrenule.
“Mister voli kišu?”, pita me crnac koji, zaključujem, mora biti nekakav predvodnik operacije “Makni više ovaj vlak iz Kasame!” ili skraćeno - Operacija MVOVIK.
“Ne baš. Samo sam došao vidjeti kako stoje stvari...”, odgovaram.
“Not good. Još nismo ni počeli. Upravo sada idemo tamo. Lošije je nego smo očekivali. Nije samo vlak iskočio iz tračnica, nego je uzrokovao i odron pa moramo popravljati i željezničku prugu.”, ovo nisam želio čuti. A i lokomotiva je još uvijek odvojena od vlaka.
“Kada bismo mogli krenuti?”, ne znam zašto uopće pitam jer pravi odgovor vjerovatno neću dobiti.
“Procjena je oko 13:00 sati.”, odgovara mi.
13:00 sati je ubrzo promijenjeno u 16:00 sati. Kada je sat otkucao 16:00, rečeno nam je za sat vremena. A onda opet za sat vremena. Na kraju je uobičajena fraza postala – anytime now... Da, krećemo bilo kada. Ikada?
U vlaku se pokušavam zabaviti. Nije to laka misija s obzirom da već skoro dva dana stojimo na mjestu. Svaki se oblik zabave nakon određenog vremena pretvara u dosadu. Najčešće imam knjigu u ruci, ali danas mi je teško čitati. Sinoć me uhvatila neka temperatura, užasna glavobolja, bolovi u zglobovima, posebice koljenima. Zatim mi je nateknula desna strana lica i gotovo posve otrnula. Zaista se nadam da nemam pravo, ali simptomi ukazuju na malariju. Toliko sam puta na ovom putovanju bio jastučić za igle za komarce da se ne bih uopće začudio da me uhvati malarija. Jedino mi nije jasno to otrnuće desne strane lica... Tijekom dana stanje se promijenilo. Nakon nekoliko aspirina i poprilične količine cedevite, temperaturu sam uspio pobijediti no glavobolja, bolovi u zglobovima i otrnuće i dalje su prisutni. Kao da se dosta sranja nije već dogodilo u ova zadnja dva dana!
Pokušavam se zabaviti promatrajući lokalce na vlaku. Tu je jedna misteriozna žena. Prekrasan je to primjerak. I elegantan. A ruku na srce, na eleganciju u Africi baš i nisam tako često nailazio. Odjevena u haljinu, čini se, kućne radinosti u kombinaciji različitih afričkih boja među kojima prevladava smeđa, kosa savršeno sređena, malo podignuta, lice ukusno našminkano. Mora biti u kasnim dvadesetima ili ranim tridesetima. Iako u Africi nikada ne znaš točno koliko tko ima godina. Doduše, s malim dijetetom je u improviziranoj nosiljci na leđima, ali to joj daje još posebniji kolorit. Mogla bi biti mlada žena nekog bogataša. Tanzanijka možda. One su na glasu kao lijepe žene. Ili možda dadilja nekog bogataškog derišta. Ali zašto bi dadilja bila tako lijepo sređena? I otkuda joj uopće novca za šminku ako je samo dadilja? Zabavljam se takvim pitanjima. Ona, međutim, nikada nije progovorila i ja sam se morao zadovoljiti promatranjem. Mogao sam je pitati, istina, ali time bi zabava bila gotova, a misteriozna žena na Tazarinom vlaku više ne bi bila toliko misteriozna.
“Prvi put putujem vlakom u životu i vidi ti to. Novo iskustvo, ali nikada više. Već sam bila nekoliko puta u Dar Es Salaamu. Imam tamo sestru. Ali uvijek sam išla ili autobusom ili avionom. Prvi put sam se odlučila za vlak i ovo se moralo dogoditi”, govori mi Zambijka koja je bila u istom onom autobusu iz Lusake za Kapiri Mposhi prije dva dana. Sjedila je pokraj mene. I sada smo u istom vlaku. Po mojoj procjeni, u četrdesetima je. Putuje s mužem i troje djece – svi odreda sinovi.
“Ovo je Afrika. Takve se stvari događaju.”, doduše češće nego li bi se trebale događati, ali prvi put pronalazim sebe u ulozi tješitelja nekoga tko se rodio i cijeli svoj život proveo u Zambiji.
“Dugo si u Zambiji? Sviđa ti se?”, pita me s iskrenim zanimanjem.
“Jako. Posebice Južna Luangwa i Viktorijini slapovi. Volio bih da sam imao više vremena.”
“Moraš se vratiti. I onda posjetiti i Copperbelt. Ja sam iz Copperbelta i pokrajina je prekrasna. Malo turista dolazi ondje jer misli da nema tamo ništa osim rudnika, ali ne znaju da se rudnici mogu posjetiti.”, priznajem da ovo nisam znao. I ja sam mislio da nema u Bakrenom pojasu ništa zanimljivog.
“Ali rudnici loše stoje.”, nastavlja ona: “Zambijska ekonomija je na lošim nogama. Svi krive novog predsjednika.”
Zambija je pred samo koji mjesec izabrala Rupiaha Bandu za novog, četvrtog, predsjednika od samostalnosti 1964. godine. Prethodni je umro od infarkta za vrijeme trajanja predsjedničkog mandata. I jedna od prvih stvari koje je izjavio novi predsjednik bila je da je Zambija u recesiji, da ekonomija loše stoji i da netko mora proraditi na tome da se stvari promijene. On, možda?!
“Zambija ovisi o rudama. A cijena ruda je jako pala. Onda je tu i problem Indijaca koji masovno dolaze u Zambiju i spremni su raditi u rudnicima za male pare. Zambijci na kraju ostaju bez posla. Ja imam sreće. Radim u najvećem rudniku u Copperbeltu, ali u odjelu prodaje. Nema nas mnogo kvalificiranih pa nam je posao za sada siguran. Ali ostali... Vlada strah.”, govori mi. Istina je da u Zambiji nisam vidio puno Indijaca. Puno ih je bilo u Malaviju, nešto i u Mozambiku, ali u Zambiji ih nisam baš viđao.
“Zatim inflacija! Pogledaj odnos dolara i kwache. To je najbolji pokazatelj stanja zambijske ekonomije. Prije mjesec dana 1 američki dolar vrijedio je 3900 zambijskih kwacha. Prije dva tjedna 4700. A danas se za 1 američki dolar dobiva čak 5300 kwacha! Smiješno!”, nastavlja i nastavlja sa žalopojkama. A ja razmišljam da Zambija nije Europa ili SAD, ali nije ni Malavi ili Mozambik koji su na još klimavijim nogama.
21:50 je vrijeme koje će svi putnici Tazarina vlaka zapamiti. Vrijeme je to kada napokon napuštamo Kasamu. Polako se krećemo preko improviziranih tračnica. Putnici znatiželjno s glavama kroz prozore promatraju tračnice. I ja sam među njima. Čuje se škripa drvenih dasaka koje su stavili pod prugu improvizirajući ne bi li vlak napokon napustio Kasamu. Samo jedan pogrešan trzaj je dovoljan da i mi izletimo iz tračnica. Ali uspijevamo. Vlak nastavlja ubrzano u noć i napušta Kasamu. 'Anytime now' napokon je došao...
Post je objavljen 15.10.2008. u 22:55 sati.