U 06:30 još uvijek stojimo. Istina je da se bolje spava kada vlak stoji na mjestu, ali nitko od putnika nije imao na umu stajati na mjestu. Gledam kroz prozor. Na kolodvorskoj zgradi velikim slovima stoji 'Mpika'. Gledam na karti Zambije koju, hvala Bogu, još nisam bacio kroz prozor. Nalazimo se svega nekih 200 kilometara od Kapirija. Prvo nevjerica, a zatim slegnuće ramenima i prihvaćanje trenutnog stanja.
Čini se da je negdje ispred nas neki vlak s guskama i ostalom perutninom iskočio iz tračnica. Više informacija do nas ne dopire. U 07:30 ipak se pokrećemo i raspoloženje svih putnika naglo se poboljšava. Gotovo su svi putnici Zambijci i Tanzanijci, ali ima i nešto stranaca. Ti stranci, poput mene, za ove domoroce su ludi što uopće koriste Tazaru. Kao novac koji hoda na dvije noge, kako nas crnci ovdje u Africi percipiraju, mogli smo lako platiti avio kartu. Ali letjeti nije isto kao ići kopnom. Kako je napisao Paul Theroux u svojoj najnovijoj knjizi “The Ghost Train to the Eastern Star”, koju imam u rukama na ovom vlaku: “...(letjeti) znači promatrati kroz staklo.” Dvije su tu Amerikanke, jedna Nizozemka, zatim engleski par, tri Južnoafrikanca (Afrikanera), tri Slovenke i jedna bijelkinja koja se od početka drži rezervirano – ne govori, ne kreće se puno po vlaku. Nitko ne zna odakle je.
I iako stojimo pa se krećemo nevjerovatno sporo (u Zambiji se i puž kreće brže od vlaka), uspijevam uživati u ovom vlaku, ma koliko to mazohistički zvučalo.
U 10:30 stajemo u Kasami. I čini se da vlak nema namjeru danas krenuti naprijed. Vlak koji je iskočio iz tračnica još uvijek je tamo, neka dva kilometara nakon Kasame. Čak ni tri sata nakon našeg dolaska u Kasamu, nisu ga počeli ni micati. Kiša otežava posao. Zatim su tu česte stanke za jelo, koje je u Africi poput rituala. I na kraju informacija koju svi primamo kao da nas je netko toljagom udario u glavu – u Kasami ne postoji dizalica i sve se mora napraviti ručno. Svima nam je jasno da se brzo iz Kasame nećemo pomaknuti.
Da stvar bude još zanimljivija, vlak koji nam je krenuo u susret iz Dar Es Salaama naletio je putem na slona tako da je i on izvan funkcija. A ukupno su samo dva putnička vlaka...
Kratim vrijeme uz knjigu. Pročitao sam već Hemingwayeve “Snijegove Kilimandžara” (iako u ovoj kolekciji kratkih priča samo prva ima veze s Afrikom i Kilimandžarom, a ostale su smještene u ruralnu Ameriku, Europu u 1. svjetskom ratu, te dok su neke priče posve izmišljene, u drugima se nalaze autobiografske crte Hemingwaya). Kao što sam rekao, na red je došao “Ghost Train” Paula Therouxa, podebela knjiga od gotovo 500 stranica. Ali kako je krenulo, čini se da ću cijelu ovu knjigu uspijeti pročitati do Dar Es Salaama. U knjizi Paul Theroux opisuje svoje putovanje iz Europe u Aziju i natrag koristeći uglavnom vlakove. Ponavlja putovanje koje je napravio u 1970-tim godinama, a koje je opisao u knjizi “The Railway Bazaar” koju sam također pročitao pred koji tjedan. Paul ne spominje kašnjenja vlakova. Možda zato jer ih nije bilo (što je malo vjerovatno). Vjerovatnije je da ne želi zamarati čitaoca tim besmislicama.
No, kada je pao mrak, a mi smo još u Kasami, Tazarino kašnjenje je sve nego besmislica. Barem još ima hrane u vlaku. Istina je da bilo što da naručiš, na tanjuru će ti donijeti nešto hladno, tvrdo i posve bezukusno, ali barem je jeftino. Za dolar-dva možeš smiriti želudac. Tako je i s piletinom za ručak i goveđim steakom za večeru. I pića još uvijek ima u velikim količinama – najčešće coca cola, fanta i sprite, a od alkohola isključivo pivo.
Tijekom dana WC-i su ostali bez vode. Nema više pranja ruku, nema više potezanja vode nakon sranja ili pišanja. A iako stojimo na mjestu, u kolodvoru nema javnog WC-a, te smo prisiljeni korisiti ove u vlaku. Smrad urina počinje se silovitom brzinom širiti po vlaku. Kakav li će samo smrad i smetlište ostati na ovom kolodvoru u Kasami kada jednog dana ovaj vlak napokon krene prema Dar Es Salaamu...
Post je objavljen 15.10.2008. u 22:56 sati.