Grah za doručak. Čini se da je u Malaviju i Zambiji uobičajeno imati grah za doručak. Naravno, uz dobar komad slanine i jaja i tost. Ovo drugo je manje više normalno, ali grah za doručak?! Ni Nena me nije razočarala. Grah je na tanjuru. Onaj grah iz limenke, samo malo podgrijan. I prija mi. I dana i prije. Uvijek mi prija grah za doručak. Samo spominjem da je malo neobično za nas imati grah na tanjuru za doručak...
U Kapiri Mposhiju ostavljam prekrcani autobus koji sam ulovio brzinom svjetlosti u Lusaki (i čiji ga je vozač gotovo i vozio brzinom svjetlosti sve do Kapirija) i prebacujem se na vlak. Već mi je pun kurac autobusa i nisam dvaput razmišljao kada sam saznao da do Tanzanije mogu vlakom.
Kapiri Mposhi je nezanimljiv gradić u tzv. Copperbeltu, Bakrenom pojasu. Zambija je bogata rudama, posebice bakrom, kobaltom i ugljenom. Bakar je od svih najvažniji i mnogo rudnika bakra nalazi se upravo u Bakrenom pojasu. Otuda uostalom ovoj pokrajini i ime. Rudnici čine u Zambiji 15% BDP-a i 80% sveukupne zarade od izvoza je od izvoza ruda. Bakreni pojas je i gusto naseljen. Zapravo, nakon Lusake, područje je s najvećom gustoćom naseljenosti u Zambiji. Sve u svemu, Zambija je ipak jedna od najslabije naseljenih zemalja u ovom dijelu Afrike. Ukupna joj je površina 752,610 km2, a ima svega 10.5 milijuna stanovnika. U Lusaki ih živi oko milijun, u Bakrenom pojasu oko milijun i pol, ostatak raštrkan uglavnom po selima po Zambiji. Jer prije svega, Zambija je ruralna zemlja.
No, iako je Kapiri u Bakrenom pojasu, ničime to ne pokazuje. Nema onog zagađenja koje se inače očekuje ondje gdje se radi s rudama, posebice bakrom i ugljenom. A mjesto je nezanimljivo. Puno ljudi, puno straćara, puno prašine i puno smeća. Odmah produžujem do željezničkog kolodvora.
“Bolje je biti na kolodvoru što ranije i pokušati promijeniti drugu za prvu klasu.”, razmišljam. Gledam na sat. Podne je. Do vlaka imam još puna četiri sata. Trebalo bi biti dovoljno.
Željeznički kolodvor je moderan, za afričke pojmove. Ako ništa drugo, barem izgleda kao željeznički kolodvor. Njega, kao i željezničku prugu koja povezuje Kapiri Mposhi u Zambiji s Dar Es Salaamom u Tanzaniji, izgradili su Kinezi 1976. godine, kada su Kenneth Kaunda, tadašnji predsjednik/diktator Zambije, i Julius Nyerere, njegova verzija u Tanzaniji, flirtovali sa socijalizmom i oslonac pronalazili kod malih kosookih Kineza. Ukupna dužina željezničke pruge je 1860 kilometara i uopće je nevjerovatno za Afriku da kakav-takav vlak postoji. Crni je kontinent gotovo u potpunosti ovisan o lošim cestama i još lošijim autobusima, minibusevima i kombijima. Osjetio sam to toliko puta na svojoj vlastitoj koži u posljednja dva mjeseca.
Spavaća kola prve klase su poluprazna. Ukupno ih je troje, svaka s po sedam kupea, a u svakom kupeu po četiri kreveta. Toliko o izjavi na Tazarinom šalteru u Lusaki da je prva klasa posve rasprodana! Bez problema nadoplaćujem 40,000 kwacha (48 kuna) za krevet u prvoj klasi.
Dok čekam vlak, promatram ljude i kolodvorsku hijerarhiju koju ne sjećam se da sam primjetio na ikojem drugom željezničkom kolodvoru. Na malo podignutoj terasi udobne su fotelje za putnike prve klase. Točno ispod njih, nasuprot ulaza na peron (postoji samo jedan jedini peron jer samo je i jedan jedini vlak koji dvaput tjedno koristi ovaj željeznički kolodvor) nalaze se plastična i tvrda sjedala za putnike druge klase, a uz sam ulaz na peron, sjedi treća klasa koja je i najbrojnija. Mnogi od njih sjede ili leže na podu. Vlak može primiti nekoliko stotina ljudi, većina njih je u trećoj klasi, i jednostavno ovdje u čekaonici nema sjedala za sve.
Kažu da je dobar znak kad Tazara krene na vrijeme. Točno u 16:00 sati lokomotiva daje znak i napuštamo Kapiri. Vlak je tipično kineski, ali tipično kineski za 1970-te. U Kini današnjice vidio sam puno bolje i modernije vlakove. Ovaj se nije promijenio od onog dana u 1976. kada su ga postavili na tračnice. Nitko od tada u njega nije uložio ni cent, odnosno kwachu, odnosno šiling. Računam da mora biti sveukupno 15 vagona. I tu je prisutna željeznička hijerarhija Tazare: odmah iza lokomotive nalaze se vagoni s tvrdim sjedalima (zapravo, klupama) treće klase; nakon njih dolaze vagoni s nešto udobnijim sjedalima treće klase, nalik na one u avionima; potom restoran vagon za putnike treće klase s plastičnim tvrdim stolicama i stolovima prekrivenim plastičnim stolnjacima; spavaći vagoni druge klase s po šest kreveta u kupeu slijede odmah iza restorana; još jedan restoran, ali za putnike prve i druge klase (iako nema prevelike razlike; jedina razlika je cvijeće, naravno plastično, na svakom stolu); i na kraju tri spavaća vagona prve klase i posljednji je lounge vagon s foteljama za one koji su platili “luksuz” vožnje u prvoj klasi. Tazara je samo još jedan dokaz davno utvrđene činjenice: ljudski život u Africi malo vrijedi, a najmanje vrijedi život onih jadnih siromašnih putnika u trećoj klasi jer ako vlak iskoči iz tračnica, a to ovdje nije rijetka pojava, treća klasa je prva na odstrijelu.
Vrlo brzo nakon polaska, kondukter kuca na vrata kupea. Donosi nam plahte. Na zeleno-bijele pruge su, s velikim ustisnutim TZR znakovljem na svakom komadu.
Oko ponoći stajemo negdje. Ne znam gdje smo, ali znam da smo stali. Teško je ne osjetiti da je vlak stao jer više nema naglih trzaja naprijed-nazad, više nema škripe sve u šesnaest kada imaš osjećaj da te samo sekunda ili minuta dijeli od trenutka kada će se vlak početi raspadati. Stali smo. Negdje.