Danas pišem svoj posljednji zagrebački post. Vraćam se kući u Split.
Nije baš da sam nešto ludo raspoložena za povratak doma, ali što se mora nije teško... nego je još duplo teže.
Plan je slijedeći: do 28. sam u Splitu, a onda se pridružujem društvu na mom Otoku, u mom Mistu.
Ne samo da ću se opet sresti s mojim curama R, I i M koje su tamo udarile stalnu bazu, nego dolazi i Z iz Zagreba (to je mlađa sestra od Najbolje, koja je uvijek tu negdje oko mene ovih dana ali je jednostavno ne stignem spomenuti...), a 30-og dolazi i Najbolja. U međuvremenu se u Misto vratila i K, koja je napucala svog groznog muža (koji je u zatvoru), pokupila dijete i vratila se iz kontinentalnih krajeva mami i tati.
Dakle, 7 paklenih komada se vraća iz otpisa i ponovo surfa učmalim noćnim životom našeg malog Mista...
Problem nam unaprijed predstavlja novogodišnji tulum.
Tradicionalno, novogodišnji tulum se odvija kod I doma... ok, osim zadnje dvije godine, kad smo svi nekako bili rasuti na nekim drugim geografskim lokacijama, i to nije loše mjesto, budući da I ima krasnu veeeeliku prizemnicu s ogromnom kuhinjom i još golemijim dnevnim boravkom, jako dobro ozvučen unutrašnji prostor, a sve to na odličnoj lokaciji – najbliže kuće su udaljene najmanje100-tinjak metara tako da možemo stvarati buke i nereda koliko nam duša želi a da se niko ne žali... Plus veliki vrtovi oko kuće, oko metar i pol ispod terase, u koje možemo ubaciti previše ukomirane posjetioce na triježnjenje, bez da nam rade nered u kući (a da usput malo i pognoje tlo... Ok, postoji tu i bazenče, sasvim malo, kućne izrade, ali zimi prazno i zatvoreno, a nakon što smo jedne zime ubacile njenu sestru na triježnjenje i skoro je utopile i totalno zabranjeno).
A posjetilaca obično imamo i više nego što bismo htjele, ne samo zato što smo kao čopor uvijek bile it cure, nego zato i jer je I totalna lokalna zvijezda. Sićušna, sa svojih metar pedeset i nešto sitno, ogromne duge kose pune pramenova i ekstenzija, preplanula, s pola tube sjajila na usnama, napucana u minjake i haljinice vrištećih boja, surovo utegnuta velikim remenima, oboružana zlatnim detaljima i klutch torbicama, uvijek nestabilna na najmanje 10 centi štikle, I izgleda kao domaća verzija Gabrielle iz kućanica, i definitivno kao prototip učiteljice iz muških smjelijih snova (da, I je učiteljica. Odlična u svom poslu. A sve djevojčice u njenom razredu su nekako misteriozno sklone dotjerivanju, plastičnom nakitu i laku za nokte...). Njena sklonost koketiranju, jaaaaako lošim muškarcima koji izazivaju probleme i bave se mutnim poslovima, i prženje najmanje trojice na tihoj vatrici neizvjesnosti (istovremeno) čine je još privlačnijom frajerima od njenog fizičkog izgleda džepne Venere iz obitelji Soprano.
Ne samo da stilski slijedi Gabrielle, nego je jednako sklona upadanju u kontroverzne situacije i čudnovate ekscese, a budući da kuća ipak nije u vlasništvu I nego njenih roditelja, i budući da je u prvom tromjesečju ipak malo pretjerala s organiziranjem raspištoljenih pijanki koje su završavale fizičkim obračunima, samo jednom pucnjavom (njen tata je lovac rekreativac, i normalno je da će neko doći u iskušenje ako je kuća opremljena vatrenim oružjem...) i jednim slučajnim trovanjem (prstacima, a kako je tuć prstace zakonom zabranjeno i jako kažnjivo, i kako je odlazak žrtve prstaca na hitnu povukao neka logična pitanja kao npr. kako su se ti prstaci, i to jako puno njih, uopće našli tu... logično je da su joj starci ispalili), odnedavno su ljudi udarili veto na tulume...
Unatoč tome što im je za godišnjicu darovala krasan pribor za coctaile (taman da imamo za tulum...)
Dakle, gdje i kako se smjestiti za novogodišnju noć?
Ima nas 7 cura, i treba naći odgovarajući tulum, na kojem će biti dovoljno poželjnih muškaraca u rasponu od 24 do 35 godina, ali da nisu neki lokalni looseri, da je omjer privlačnih prema osrednjima 65:35, da nas neće ugnjaviti tragičnom glazbom ili igranjem Twistera, i da neće objesiti nos ako oko 2 sata zbrišemo u lokalni disko na trovanje Mišom i Magazinom, razvodnjenom votkom i Bakarskom vodicom...
Neka javna proslava u dovoljno cool lokalu? Jok, ne dolazi u obzir! To je za one koji su izvisili! Mislim, kako bi to izgledalo??? I ostanak doma uz tv program do 2 bi bio puno bolja opcija od guranja i prolijevanja po nekakvoj rupi, u vrijeme kad vani neće biti niko stvarno zanimljiv...
Ali uopće ne brinem oko toga gdje ćemo i kako ćemo. I će sigurno složit savršenu novogodišnju kombinaciju, pa taman natjerala nekoga da odustane od svojih organizacijskih planova i prilagodi se njenima, u to ne sumnjam.
Zašto se toliko radujem novogodišnjem tulum na Otoku? Kad je to zapravo jedan najobičniji bijeg na sigurno, i to još u pripixxinu...
2008-u sam dočekala u privatnom prostoru sa 50-ak totalnih luđaka koji plešu salsu, 2007. sa najbližim prijateljima i Nezakonitim na Sunseeker Predatoru u elafitskom akvatoriju.
2005. je Nezakoniti imao posla pa sam pobjegla frendicama na Otok, kao i 2006, kad smo prvi put bili surovo posvađani pa sam utekla curama po utjehu i margarite...
Ali još tamo negdje od 92-e uvijek smo zajedno, bez obzira na trenutne ljubavne, poslovne i ostale životne okolnosti, uvijek po istom scenariju (kuća od I, lokalni disko) i muškarci u našim životima su svaki put bili prisiljeni na razumijevanje situacije. Jer oni su (pokazalo se) prolazni, a cure ostaju zauvijek...
Ok, priznajem, da se u zadnji čas pojavi neki princ u bijelom BMW-u i ponudi mi odlazak privatnim avionom na novogodišnji tulum u Radissonu u Dubaiju, cure bi morale imati razumijevanja...
Ali kako su šanse za to ravne onima da preko noći izgubim 10 kila u snu, mislim da neću bit u prilici tražit razumijevanje...
Nego, problem mi predstavlja i što obući...
Naravno, kako je sad recesija jako u điru i svi se pozivaju na nju, a kako je bio i neki zgodni prilog u četvrtak ili petak u Jutarnjem o vintageiranju i recikliranju, tako sam odlučila napasti ormare starijih članica klana i upregnuti u prekrajanje moju frendicu L, besposlenu i imućnu kućanicu koja fenomenalno šije a trenutačno ne zna što bi sa sobom...
Teta ima fenomenalnu denver-plavu Christle Carrington style haljinu od brušene svile, duljine do koljena, visokog struka, punu nabora i komotnu u gornjem dijelu, s dekolteom do pupka... Ako skinem grozne šišmiš-rukave i goleme football-spužve s ramena, kombiniram s nekim dobrim pojasom, imam haljinu spremnu za Vogue.
Bakina midi-haljina s plitkim izrezom oko vrata i rukavima do 3/4 nadlaktice od teške kineske svile. modre s utkanim crnim cvijetovima, Balmain iz 70-ih, dar njene francuske frendice slikarice, nosila sam je na maturi, a kasnije 90-ih na martensice i čupavu kratku frizuru, uz malo skraćivanje do koljena može postati fenomenalan komad za clubbing. Uostalom, ponekad je manje gole kože više seksipila...
Rodičina wrap haljina iz 70-ih, šivana po modelima Diane Fon Furstenberg, totalno disco, od crveno-srebrnog lamea, idealna je za izlaske, a kako je dekolte golem potreban mi je samo samoljepljivi nevidljivi grudnjak i traka da slijepi tkaninu dekoltea za kožu, da ne bi cice iskočile na izvolte. Ok, i možda duge rukave suziti i skratiti na 3/4...
I za kraj, duga večernja totalno široka haljina od viskoze boje šljive, dekolte pokriven do vrata rastezljivom čipkom iste boje i s dugim rukavima. Ako skinem rukave, skratim je do koljena, donji rub malo stisnem laštikom i stegnem se nekim dobrim pojasom u struku, dobijem supercool kratku balon haljinicu za zimske izlaske, skoro istu kao onu zelenu Nicole&Vanessa koju je Najbolja platila poprilično, a na proljeće je kombiniram s ravnim čizmama i kožnom jaknom za dan...
Sviđa mi se ovo s reciklažom...
Također, imam i nekakav posao, dakle taman skupim lovu za opaku Lancel torbu koju sam u subotu snimila u Centru Kaptol... Tek su stigle, i čisto sumnam da će baš tako nestati u mjesec-dva, kad je boja koju ja želim ionako primjerenija proljeću...
B radi na nečem novom, i potrebna mu je osoba koja nije kreativac kao on nego kuži posao, tako da zajedno radimo na studiji... Naravno da bih, ovako konkretno besposlena, za svog drugog po redu najboljeg muškog prijatelja projekt napravila besplatno, ali kako on vjeruje da se najkvalitetnije stvari dobivaju ako se autora uredno plati... Pa, eto, ja se ne bunim!
Ali, svjesna sam da zapravo moram potražiti pravi posao. Ono, s radnim vremenom i plaćom koja ne ide na ruke nego se u banci knjiži na tekućem računu kao dohodak, zbog kredita, kartica i ostalih gnjaveža.
Do sada sam samo glumila samoj sebi da tražim posao. Dok u stvarnosti nisam mrdnula prstom.
A kad već razmišljam o traženju posla, moram razmišljati i o ostalim planovima i ciljevima za godinu koja dolazi, te shodno tome sastaviti listu novogodišnjih odluka koju radim svake godine u ovo vrijeme, a usput pregledam i prošlogodišnju, tek da vidim koliko toga nisam ostvarila...
Ali to mi je nekako postalo naporno, tako da mislim da u 2009. ulazim bez ikakvih planova i odluka, pa gdje me život naplavi...
Post je objavljen 22.12.2008. u 11:47 sati.