Marketing
Da te slikam?! Ušla bi u umjetnost!
Samo dvije godine nakon prve kino projekcije u pariškom Grand Caféu, 1897. godine pokretne slike su prikazane i puku u Sarajevu i Bijeljini. Već 1906. godine snima se kratki «Polazak debelih gospođa iz Sarajeva». Pa "mali" skok u vremenu i - «Skupljači perja», «Breza», «Ljubavni slučaj službenice PTT», «Jutro», «Kad budem mrtav i beo», «Mali vojnici», «Buđenje pacova» - 1967. godina predstavlja sve ove naslove i sam vrh jugoslovenskog filma, koji cijelo vrijeme mukotrpno profilira nezavisne autore ponad režimskih uškopljenika. U Sarajevu se krajem iste godine pokreće «Sineast», filmski magazin za kojeg kažu (ja to objektivno nisam mogla svjedočiti) kako je u svojim najboljim danima mogao stajati uz rame francuskom Cahiers du Cinéma.
Za vrijeme retrospektive 50 godina filma Bosne i Hercegovine 2003. godine u Zagrebu, u Vijesniku se može pročitati kako «filmski znalci tadašnje Republike BiH nisu imali pameti da prepoznaju što doista vrijedi u njihovoj kinematografiji, uz uobičajeno dodvoravanje (partizanskim) ratnim spektaklima dežurnih redatelja.» (Kao da je Republika Hrvatska tada kružila oko Jupitra u svojstvu prirodnog satelita, a ne bila dio iste jugoslovenske realnosti.) Ovaj usklik otkrivenja išao je filmu Ivice Matića – «Žena s krajolikom» (1975.).
Matić umire 1976. sa svega 28 godina, ne uspijevši montirati netom dovršen film. Materijal je tako ležao na policama, sve dok ga 15-tak godina kasnije njegovi kolege ne odlučiše reanimirati, kad već za Matića nije bilo povratka. Danas se Kenović, Kusturica, Tanović, Žalica i Mustafić kunu kako «Žena s krajolikom» predstavlja najznačajniju skretnicu na celuloidnom kolosjeku Bosne i Hercegovine.
Bosansko-hercegovački film ima čvrsto definiranu auru toplih, intenzivnih i humornih priča, u isto vrijeme humanih i primitivnih, natopljenih zemljanim tonovima društva koje je oblikovalo njihove autore. Sve ove vrijednosti meko su se istaložile u «Ženi s krajolikom», filmu koji suptilno rasteže i modificira realnost (alat koji će kasnije do savršenstva izbrusiti Emir Kusturica), a istovremeno ju filigranskom preciznošću opisuje krajnje jednostavnim filmskim jezikom.
Matićev film, osim što savršeno miješa boje naivnog slikarskog platna, na najneposredniji način sukobljava duhovnu snagu umjetnika i konzervativne zajednice koja ne vlada Erosom. Najsjajnija alegorija priče rastvara se shvaćanjem kako su u takvoj zajednici zaistinu „svi bikovi škopljeni, sem jednog“.
Priča ide ovako: Novi šumar dolazi u selo (inače Matićevo rodno Ivančevo), ali mještani ubrzo shvate kako on nije „njihov“: ne želi uzimati mito kako bi ovi drva sjekli prema vlastitom nahođenju. Šumar je nekakav umjetnik, primjećuju, stan mu je zatrpan platnima i slikama, a idući šok donosi saznanje kako on njihove vlastite žene nagoni da mu se skidaju i poziraju nage! Seljani mu ukradu slike, na kojima prepoznaju svaki svoju ženu. Da bi dali do znanja što misle o svemu, oni fizički nasrnu na šumara, a slike mu sve odredom obilježe svojom mokraćom. Zatim ga, da izbjegnu bruku i belaj, uzmu za lokalnu trudnu udovicu...
Šumar je slikar naivac, non-konformist u selu. To što mora čekičat drva daje mu kruha tijelu da nosi dušu koja u svemu grozničavo gleda krajolik koji valja naslikati. I dodati mu žensko tijelo. To je tako prirodno. Umjesto sa ženom, on jednako požudno vodi ljubav s prirodom. Bol koja nastupa kada čovjek ne može stvarati zbog nedostatka dara ili ga okolnosti u tome sprječavaju van dosega je i najjače anestezije. Volovski rogovi tada se čine vrlo čovječnim izborom. Ali muškarci u selu to ne mogu razumjeti. Njihovo postojanje svedeno je na puko preživljavanje, nagonima se barata licemjerno i rudimentarno.
S druge strane, ženski svijet suptilno je privučen strasti koja kreira, makar im srce prepuklo od straha dok gole poziraju na panju, zemlji, plotu, posvuda... „Bolan, jesi li ti pri sebi? Šta će ti taj bezobrazluk?!“ Pa jednu ni njezin Markan nije vidio skroz golu! Koliko nepatvorene strasti u takvom jednom priznanju. Šumareva egzaltacija oko slikanja žena s krajolikom strelovita je munja koja ih pogađa pravo u ono mjesto ispod pupka, tamo gdje je bestežinsko stanje kad popusti "ručna". Šumarev libido dok stvara bolje muti razum od sirove muževnosti priprostog seoskog življa s kojima kući spavaju. Eh, kad bi dame birale...
Iz svega neizbježno proizlaze i komične situacije koje u Bosni i Hercegovini prijanjaju za film kao meso na kost. U isto vrijeme iracionalne, apsurdne i sjetne – bosanska crna komedija je dobra kao britanska, samo je još k tomu s dušom. Matićev humor osvježava i grize kao najfiniji pjenušac kad se pritisne uz nepce.
Jedna scena posebno simpatično govori o redateljevoj inspiraciji. Šumar je uzbuđen kao dijete dok za vrijeme odmora pod drvom u kameru vježba govor za otvorenje svoje izložbe u gradu, kamo je natovaren slikama krenuo. Ovaj nastup razbija četvrti zid i istovremeno je šaljiv, naivan, zanesen i neposredan. To se zove magija filma, koji jasnim potezima kamere i zanimljivom zvučnom zavjesom briše granicu između fantazije i emisije pučke i predajne (ne)kulture. (U podlozi zbor seljanki često pjeva bakanalijske napjeve tipa „ala volim orati s volovima rogatim“.)
Sažetost jezika, autentičnost scenografije i minimalizam kamere otvaraju put emotivnoj navali ljudske fascinacije umjetnošću, uklještene u žuljevitom egzistencijalizmu pastoralne drame. Matić svojim jedinim dugometražnim filmom svijetu ostavlja čitljiv otisak – estetski jednostavan, a krcat lirskim sadržajem koji se prelijeva. Iskrenost i duboko shvaćanje svoje svrhe uparili su se s jasnom stilskom namjerom i ostavili film koje će vrlo prirodno znati zavesti ljude sličnog senzibiliteta.
Post je objavljen 21.12.2008. u 15:27 sati.