Nikad nisam mislila da ću se uhvatiti tako ozbiljne teme, tim više što imam tek 19 godina, ali zadnjih par mjeseci me inspiriralo za to. Točnije, moj staž i jedna kolegica sa staža.
Budući da sam prva tri mjeseca stažirala u dječjoj bolnici, a sad sam već mjesec dana u bolnici "za velike", od kojih sam većinu vremena provela na odjelu ginekologije, nagledala sam se dosta beba i malo veće djece, mama i tata.
Naravno, htjela bi imati djecu jednog dana. Nikad prije nisam ozbiljno razmišljala o tome sve dok nisam imala priliku izbliza pogledati ta mala bića stara samo nekoliko dana, te neopisiv sjaj na licima njihovih mama.
Ali - ne još. Držim da sam još premlada za takvo što. I tu sad ulazi u priču moja kolegica.
Ona je moje godište,i za razliku od mene koja se još uvijek nije ozbiljnije vezivala za nekoga, je u vezi sa dečkom već par godina. To je i u redu, poznajem dosta takvih mladih parova (iako je dosta njima zajednička budućnost upitna), ali - ona se planira za godinu dana udati, i za koju godinu poslije toga imati dijete.
Jako smo si dobre, ali oko toga vodimo krvave rasprave. Dok ja ne mogu sebe zamisliti sa djetetom još barem 6-8 godina (što zbog toga što se ipak ne osjećam dovoljno zrelom za to, što zbog toga što ipak imam namjeru upisati faks i završiti ga, a to je ženi s djetetom i obitelji jako teško...muškarci su druga priča - jer tko se ipak više trudi oko kućanstva i obitelji?), zbog čega je ona zaključila da ja NE VOLIM djecu (što NIJE istina).
Druga naša rasprava je u vezi vezivanja i braka općenito. Ja držim da se je u mojoj dobi još ipak prerano vezati, jer poznajem dosta parova koji su se vezali u mojoj dobi, bili u vezi 4-5 godina pa poslije prekinuli, jer je došlo do međusobnog zasićenja (na što uvelike utječe i mladost). Moja kolegica smatra da ne bi prekinuli da su vezu digli na "novu razinu", tj. brak. Ali opet, ti parovi koje poznajem (neki od njih su mi bliski prijatelji i rodbina), su definitivno bili premladi za vjenčanje, a još su bili studenti (zapravo, još uvijek su), dakle, ne mogu si priuštiti zajednički život, što po stambenom što po financijskom pitanju općenito.
Ja se sada ne bi odlučila za zajednički život sa nekim, a vjerujem da me i starci ne bi pustili. Ta moja kolegica smatra da to nije u redu od mojih staraca, ali kad malo bolje razmislim, ni ja ne bi pustila svoje dijete da si sa 19 godina nameće na vrat obaveze koje nosi zajednički život i brak, radije neka uživa u životu još par godina...jer ipak, ima vremena za to da zajednički život provede sa jednom osobom i zasnuje obitelj.
Poanta ovog nesavršenog posta nije moje kritiziranje mladih ljudi koji su stupili u bračnu zajednicu i dobili djecu (iako su se velikoj većini ta djeca zalomila, ako znate na što mislim), niti pokušavam reći da je brak grozna stvar. Ne mora biti. Samo je to teška i ozbiljna stvar, zato treba uživati u "slobodi", dok se može. Osim toga, potrebna je mentalna zrelost, jer u braku i obitelji više ne smiješ biti sam sebi na prvom mjestu (kao sad dok si mlad), već trebaš malo više misliti i na druge, više ne kalkuliraš stvari kako bi tebi bilo dobro, nego kako bi tvojim potomcima bilo dobro.
I još jedno bitno zrnce mudrosti: nikad nije pametno planirati stvari previše unaprijed, kao što to čini moja kolegica. Jer ipak, za sve što smo mislili da će biti jednostavno ostvariti u stvarnom životu nije tako idealno i jednostavno kao u snovima, i na kraju stvari često ne ispadnu onako kako smo ih zamislili.
Post je objavljen 21.12.2008. u 10:49 sati.