Naziva se i sakramenat obraćenja, pokore i pomirenja. Sakramenat obraćenja, jer sakramentalno ostvaruje Isusov poziv na obraćenje; sakramenat pokore jer posvećuje osobni i zajednički put obraćenja i kajanja kršćana; sakramenat ispovijedi jer je priznanje ili ispovijed grijeha pred svećenikom bitni elemenat ovog sakramenta; sakramenat oproštenja jer, po svećenikovu sakramentalnom odrješenju, Bog daje pokorniku "oproštenje i mir"; sakramenat pomirenja jer daruje grešniku ljubav Boga pomiritelja.
Ispovijed je, kao i svi sakramenti, bogoslužni čin. Dijelovi su ovi: pozdrav i svećenikov blagoslov, čitanje Božje riječi radi prosvjetljenja savjesti i poticaja na skrušenost, poziv na kajanje; zatim ispovijed s priznanjem i očitovanjem grijeha svećeniku; nalaganje i prihvaćanje pokore; svećenikovo odrješenje; iskazivanje hvale i zahvalnosti Bogu i otpust sa svećenikovim blagoslovom.
Katolička Crkva biblijsko utemeljenje sakramenta ispovijedi nalazi u Isusovoj moći otpuštanja grijeha (npr. Evanđelje po Marku 2,10; 2,5; Evanđelje po Luki 7,48), te poslanjem što ga je on predao svojim učenicima kad im je rekao: »Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas. - te nastavio - Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im« (Evanđelje po Ivanu 20,21.23). Sudioništvo apostola u Isusovoj moći opraštanja grijeha izvodi se i iz Isusove riječi Petru: »Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima, a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima« (Evanđelje po Mateju 16,19). Katolička Crkva stoga drži da je pomirenje s Crkvom neodvojivo od pomirenja s Bogom.
Sakrament ispovijedi u katoličkom nauku sastoji se od dva bitna elementa. Jedan od njih predstavljaju čini čovjeka koji se pod djelovanjem Svetoga Duha obraća. Ti čini uključuju kajanje, ispovijed i zadovoljštinu. Drugi element predstavlja Božje djelovanje po zahvatu Crkve koja po biskupu i njegovim prezbiterima u ime Isusa Krista daje oproštenje grijeha i određuje način zadovoljštine. Grešnik je tako izliječen i ponovno vraćen u crkveno zajedništvo.
Crkva izjavljuje da je svaki svećenik koji prima ispovijedi obvezan, pod prijetnjom najstrožih kazni (ekskomunikacija), obdržavati posvemašnju tajnu o grijesima koje mu je pokornik ispovjedio. Nije mu dopušteno govoriti ni o onome što je u ispovijedi saznao o životu pokornika. Zabranjeno je i svako snimanje ili neko drugačije prenošenje sadržaja ispovijedi. Ispovjedna tajna, koja ne dopušta izuzetaka, zove se "sakramentalni pečat", jer ono što je pokornik očitovao svećeniku ostaje "zapečaćeno" sakramentom. Ispovjedna tajna obvezuje i sve vjernike koji bi se mogli naći u situaciji da čuju tuđu ispovijed.
Svrha i učinak ovog sakramenta je, pomirenje s Bogom. Oni koji primaju sakramenat Pokore raskajana srca i s religioznim raspoloženjem, postižu "mir i spokoj savjesti zajedno s jakom duhovnom utjehom". Sakramenat pomirenja s Bogom donosi istinsko "duhovno uskrsnuće", vraća dostojanstvo i dobra života djece Božje, od kojih je najdragocjenije Božje prijateljstvo. Oni koji pristupaju sakramentu Pokore primaju od Božjeg milosrđa oprost uvrede Bogu učinjene i ujedno se pomiruju s Crkvom. Pokornik kome je oprošteno pomiruje se sa samim sobom u najintimnijoj dubini svoga bića, gdje dobiva natrag vlastitu unutarnju istinu; pomiruje se s ljudima koje je na neki način uvrijedio i ranio; pomiruje se s Crkvom; pomiruje se sa čitavim svemirom. Na taj način sakrament ispovijedi ne ozdravlja samo jednog grešnika, nego, ozdravljajući njega, ozdravlja i cijelo tijelo Crkve.
Kajanje je na prvome mjestu. To je "bol duše i osuda počinjenog grijeha s odlukom više ne griješiti". Priznanje grijeha svećeniku, bitni je dio sakramenta Pokore: "Pokornici moraju u ispovijedi nabrojiti sve smrtne grijehe kojih su svjesni nakon što su se pomno ispitali, čak i ako je riječ o najtajnijim grijesima i počinjenim samo protiv dviju zadnjih od Deset Božjih zapovijedi, jer ponekad ti grijesi teže ranjavaju dušu te su opasniji od onih koji se čine javno" Kad Kristovi vjernici nastoje ispovjediti sve grijehe kojih se sjećaju, sve ih bez sumnje predočuju Božjem milosrđu da im ih oprosti. Naprotiv, koji rade drugačije te svjesno zataje neki grijeh, ne predlažu božanskoj dobroti ništa što bi im mogla po svećeniku oprostiti. Jer "ako se bolesnik stidi otkriti liječniku ranu, ovaj ne može liječiti što ne poznaje". Prema crkvenoj zapovijedi, "svaki vjernik koji je došao do zrele dobi treba ispovjediti, najmanje jedamput godišnje, teške grijehe kojih je svjestan". Tko je svjestan da je učinio jedan smrtni grijeh, ne smije primiti svetu pričest, pa makar osjećao veliko kajanje, a da prethodno nije primio sakramentalno odrješenje, osim ako se radi o teškom razlogu da se pričesti, a nije mu moguće pristupiti svećeniku.
Mnogi grijesi nanose štetu bližnjemu. Treba učiniti što je moguće da se šteta nadoknadi (npr. vratiti ukradene stvari, popraviti dobar glas oklevetanom, izliječiti rane). To je zahtjev obične pravednosti. Osim toga grijeh ranjava i slabi samoga grešnika, kao i njegove odnose s Bogom i bližnjim. Odrješenje briše grijeh, ali ne popravlja sve nerede što ih je grijeh uzrokovao. Grešnik, nakon što je rasterećen od grijeha, još treba ponovno steći puno duhovno zdravlje. Mora, dakle, učiniti nešto više da ispravi svoje krivnje: na prikladan način treba "zadovoljiti" ili "okajati" svoje grijehe.
Post je objavljen 20.12.2008. u 23:32 sati.