Neka nas ovoga Božića doživljaj Božje blizine ojača da i druge lakše prihvatimo kao sebi blize te da svima umijemo biti bližnji poput Milosrdnog Samarijanca. „Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Gospodin je blizu!“ (Fil 4,5).
U vrijeme Došašća pjevamo: „Već se bliži vrijeme blago, već se bliži onaj čas, kad će izić' Sunce drago, svanut svemu svijetu spas.“ To vrijeme je već došlo rođenjem Isusa Krista. On nije samo u našem svijetu nego i u našem tijelu. Mi već živimo u tom očekivanom vremenu i času. Bogoslužje nas neprestano na to podsjeća zazivom: „Gospodin s vama!“ I k tome, naš Bog nije neki sveznajući i svemogući, dalek i nezainteresiran, nego bliz i zauzet za svakoga od nas.
Što znači biti nekome blizu, bližnji, izrazio je najbolje sam Isus u prispodobi o Milosrdnom Samarijancu. „Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao je među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva“ (Lk 10,29). Prošli su kraj njega svećenik i levit, ali su produžili za svojim poslom. Jedino se Samarijanac sažalio i pomogao unesrećenome.
I razbojnici su bili blizu, pače i preblizu pa su prolaznika mogli opljačkati i izraniti. Takvih se blizina strašimo; što su takvi moćniji to bismo više željeli da su što dalje od nas. „Daleka im kuća!“ – kaže naš narod. Prostorno blizu nastradalom bili su svećenik i levit, ali nisu ni pokušali pomoći unesrećenome. Takve nam blizine ne koriste.
Samo je Samarijanac bio blizu stradalnikovim osjećajima i željama, osjećao je njegove rane i njegovu nemoć, suživio se s njegovom patnjom. Nije gledao je li povrijeđen neki zakon, neka služba, funkcija. Vidio je da je povrijeđena osoba, čovjek. On se nije osjećao dalekim onome u grabi; osjećao se njegovim bližnjim. I jedino njega evanđelje takvim naziva. Evanđelje ne govori što je mislio unesrećeni kad mu je Samarijanac pomagao. Bilo bi svakako za njega kobno da je pomoć odbio.
Isus je zacijelo želio reći da je po njemu Božje došašće (dolazak) ljudima izranjenima i opljačkanima, polumrtvima zbog grijeha, poput dolaska Samarijanca koji želi svakoga čovjeka pridići i sve platiti za njegovo liječenje. U Kristu nije prisutan Bog koji čovjeku želi napakostiti, ili koji se za njega ne zanima, nego onaj koji ga voli, koji je bliz njegovim ranama i njegovoj nemoći. Svima nam je drago kada nam je blizu onaj tko nas voli. U Kristu se očitovala ta ljubav Božja prema čovjeku (usp. Tit 2,11). Sveti Augustin kaže da je Bog nama bliži nego smo mi sami sebi.
U načinu Božjeg došašća (dolaska u blizinu) možemo upoznati zašto se uvijek ne događa susret čovjeka sa svojim Bogom. Jedan teolog je rekao da Bog stanuje ondje gdje mu dozvolimo ući (Martin Buber). Mi ga možemo držati na udaljenosti od sebe, učiniti ga nemoćnim do te mjere da nam ne bude spasitelj iako je to u svojoj ljubavi zasnovao. Bog ne dospijeva onamo kamo bi mogao snagom svoje moći, nego onamo kamo može snagom svoje ljubavi, svoga milosrđa, praštanja i svoje dobrote.
Zbog svoje ljubavi, Bog ne želi krnjiti ljudsku slobodu i nametnuti se čovjeku svojom moći; on radije prihvaća da se sam pred čovjekom očituje nemoćan, kao dijete potrebno ljudske ruke i ljudske brige. On se svojim rođenjem od Djevice pokazao potrebnim čovjekove blizine, njegove ljubavi i zaštite. On traži naše dopuštenje da uđe k nama kao što su Marija i Josip tražili dopuštenje, kucali su na vrata, da mogu ući u kuću u kojoj će se roditi Sin Božji, spasitelj svijeta. Ljubav je moćna samo kod slobodnog prihvaćanja, kod otvaranja vrata (srca). Nije nametljiva i nasilna. Svatko je može odbiti i ne primiti, ni u jednu kuću neće na silu ući, radije će otići i naći smještaj u štali nego da se neželjena nametne.
Ponovno se vratimo prispodobi o Milosrdnom Samarijancu. Svakako je potrebno zapitati se ne predstavljamo li se mi u svojoj okolini kao oni koji zadaju strah i kojih se treba bojati, čiju blizinu nitko ne želi? Ne vladamo li se mi u svojoj sredini tako da djelujemo nezainteresirano za sve što se oko nas događa i da nam je važan samo naš posao, naša afirmacija, naša karijera, naš profit, zbog čega mirno prolazimo bez osjećaja pokraj različitih sudbina ljudi? Na taj način zapravo bježimo i od sebe. A tko se ne susretne sa sobom neće se moći pravo susresti ni s drugim čovjekom ni s Bogom.
Pitamo se gdje se danas može naučiti ta ljudska blizina? Svakako je obitelj za to najbolje okruženje. Slabljenjem obiteljskog zajedništva slabi i ta škola. Neće je moći nadomjestiti nikakva druga škola, a još manje okupljanja na stadionima i velikim dvoranama. Ondje se razvijaju ovisnici i navijači koji ljudsku blizinu mogu doživjeti samo u veoma okrnjenom izdanju.
Teško je osjetiti ljudsku i Božju blizinu ako se ne pokazujemo kakvi jesmo, ako ne želimo prići drugome onakvome kakav on jest. Nije bez razloga još stari Diogen na tržnici tražio čovjeka. Teško se s njime sresti. Nalaziš nešto izobličeno, namješteno, trgovca, političara, umjetnika - a ti tražiš čovjeka!
Bog ne želi distancu između sebe i čovjeka. On čovjeka želi uvijek blizu, biti mu bližnji. To je Isus izrazio u svojoj velikosvećeničkoj molitvi kada se obraćao Ocu s molitvom „da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno“ (Iv 17,21-22). Mi smo s Bogom svoji („svojta“) i zato je žalosno i za čovjeka štetno kada ne prima Boga u Kristu koji „svojima dođe, ali ga njegovi ne primiše“ (Iv 1,11).
Svima nam je potrebna Božja blizina koja nas svojom ljubavlju hrabri i jača na ovom našem životnom putu. „Meni je milina biti u Božjoj blizini“ (Ps 73,28), kaže psalmist. Potrudimo se da u duhu Onoga koji nam je blizu idemo podižući i krijepeći druge, svoje bližnje s kojima živimo. Neka takvu blizinu osjete članovi naše obitelji, suradnici na poslu, đaci i studenti u školskim klupama, radnici na gradilištu, pa i nepoznati susjed s one strane hodnika.
Svi oni žele prepoznati bližnjega u čovjeku. Pokucati ovoga Božića na neka vrata kroz koja još nismo prošli, pružiti toplu čestitarsku ruku i onima koje do sada nismo ni primjećivali; očitovati se kao bližnji kojega se ne treba bojati, koji nije nezainteresiran za njihovo dobro, pače koji suosjeća i s kojim se može računati u potrebama.
Svi želimo da nam budu blizu oni koji nas vole, a daleko oni koji nas ne vole. Jednako tako svi želimo biti blizu onima koje mi volimo, a daleko od onih koje ne volimo. Gospodin nam želi biti blizu i sve nas voli. On nije daleko iznad zvijezda, nezainteresiran, neupućen i nemoćan. Nastanio se među nama! Pitanje je koliko mi želimo njegovu blizinu i koliko ga volimo.
Neka nas ovoga Božića doživljaj Božje blizine ojača da i druge lakše prihvatimo kao sebi blize te da svima umijemo biti bližnji poput Milosrdnog Samarijanca. „Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Gospodin je blizu!“ (Fil 4,5).
Čestit Božić i blagoslovljenu novu 2009. godinu želim svima vjernicima Gospićko-senjske biskupije i svim ljudima dobre volje!