Teško je biti strpljiv u današnjem nestrpljivom svijetu. U svijetu koji ne
priznaje propuštenu priliku. U svijetu koji sav treperi i stremi prema novome,
znatiželjno traga za novim licima i novim događajima, nestrpljivo za novim
iskustvima i novim uzbuđenjima, novim informacijama i novim vijestima.
Tko još u tom svijetu može deset minuta strpljivo čekati, ako netko kasni
na dogovoreni sastanak? Tko može strpljivo čekati prije braka kad sve o
bračnome životu mora saznati prije njega, pa u njega ulazi nestrpljivo umoran?
Tko ima vremena rasti i razvijati se u svom poslu, kada je društvenim
»konvencijama« nametnuto da do tridesete mora postati »top manager«, jer
vremena za strpljivi osobni i profesionalni razvitak nema?
Ima li itko na svijetu vremena strpljivo slušati: svoju nutrinu, druge koji
mu se povjeravaju, Boga? Strpljivo slušati sina ili kćer, muža ili ženu, prijatelja,
kolegu s posla, učitelja ili profesora? Tko ima strpljivosti? Doista, je
li svijet i u »strpljivo doba« - u doba došašća, u doba koje zna čekati - i dalje
nestrpljiv i ne pita li prečesto: Isuse, zašto još nisi došao, kada ćeš doći?
Strpljiv je čovjek sposoban ustrajno i smireno podnositi nešto teško ili
neugodno, odlikuje se sposobnošću za obavljanje dugotrajnog i preciznog
radnog procesa. Zahvaljujući strpljivosti, podnosimo nešto što je mučno
ili iritantno. Ona je osobina onoga koji razumije riječi »budi malo strpljiv«,
»strpi se«, »pričekaj!« Strpljivost je ustrajnost u kakvom dugotrajnom pothvatu,
ona je mirnoća, hladnokrvnost u čekanju ili očekivanju.
Nije li nestrpljivost jedan od grijeha modernoga društva, koje na svome
»igralištu« ne zna - poput sportskih znalaca - »stati na loptu«? Nisu li
današnji ljudi poput onih sportaša koji nestrpljivo srljaju iz obrane u napad,
neorganizirano, traljavo, bez glave i repa, svatko za sebe, tužni kada
»prime gol iz kontranapada«? Ne traži li takvo ponašanje promjenu smjera -
obraćenje?
Jer, vjernički gledano, možemo reći da je strpljiv čovjek onaj koji zna
- za nešto i nekoga - trpjeti, s-nekim-trpjeti. A to znači da zna biti-s-drugim
i da želi biti-s-Drugim, s čovjekom i s Bogom i onda kada je teško, kada nije
ugodno čekati. Strpljivom je čovjeku uzor Isus, koji se suočio s neugodom, s
progonstvom, s kušnjama i u postojanoj vjernosti ostao strpljiv, svakoga podnosio
u blagosti i ljubavi. Kroz Stari zavjet, Bog zna čekati, zna biti strpljiv.
Njegova strpljivost s izraelskim narodom nije znak slabosti, nego je poziv na
obraćenje Bogu koji je »spor na srdžbu, bogat dobrotom«. No, Bog ne ljubi
samo Izrael, već sve ljude, sve narode: povijest o Joni jasno podsjeća da je
Božje milosrđe otvoreno svim ljudima koji čine pokoru. Isus pak kori svoje
nestrpljive učenike, učenike koji su - poput svetoga Petra - osvetoljubivi. On
pokazuje strpljivost prema smokvi koja ne donosi roda. Koliko bi ljudi danas
sačuvalo smokvu o kojoj govori prispodoba iz Lukina evanđelja (13, 6-9)? Ne
bi li je većina ipak posjekla? Koliko bi ljudi zagrlilo rasipnoga sina, bilo tako
rasipno u strpljivosti i ljubavi prema njemu kao što je Otac, tako da bi se ta
prispodoba - nazvana »prispodoba o raskajanom sinu« ili »prispodoba o milosrdnom
ocu« - bez oklijevanja mogla prozvati i »prispodoba o rasipnosti u
strpljivosti i ljubavi«.
Upravo ta Očeva i ta Isusova ljubav i strpljivost moraju nadahnjivati
čovjeka. U patnji i progonstvu, u krizama i recesijama, u svakodnevnim
čekanjima i nestrpljivostima što ih Bog dopušta, čovjek mora crpiti snagu
iz Boga koji mu daje nadu i nudi spasenje. U svakidašnjem životu - na putu,
u obitelji, na poslu - njegova strpljivost prema braći bit će jedno od obličja
njegove ljubavi prema njima. Strpljivost se zato rado zaodijeva licem ljubavi:
ljubavi koja pazi na vrijeme i mjesto, na izgovoreno i prešućeno, darovano i
(privremeno) uskraćeno. Vjera i kada čeka, zna biti strpljiva, kako piše sv.
Terezija od Djeteta Isusa: »Neka te ništa ne buni / I ništa ne plaši / Sve prolazi
/ Bog se ne mijenja / Strpljivost postiže sve / Tko ima Boga / Ništa mu ne
manjka / Sam Bog dostaje.«
Očekujući Kristov dolazak, kršćanin zato treba slijediti Isusovu
strpljivost prema učenicima i grešnicima; da bi živio u skladu sa svojim
pozivom podnosit će druge s ljubavlju, sa svakom vrstom krotkosti i strpljenja.
Upravo tako bit će sin Boga strpljivoga koji ljubi, oprašta i dolazi spasiti.
Tako će u adventskom očekivanju Božića biti više mira i više ljubavi - pa i
na semaforima, a manje bučne halabuke automobilskih truba nestrpljivih
kršćana koji hrle kupiti božićne darove svojim najmilijima... Čekati - slušati -
podnositi - ljubiti: biti strpljiv. Kao što je strpljiv Otac naš koji je na nebesima
i šalje svoga Sina na zemlju. Da bude strpljiv s nama. Da nam da strpljivosti.
Rafael Rimić
Prenosimo:Glas Koncila
Post je objavljen 30.12.2008. u 07:00 sati.