Pregled posta

Izvještaj s pogreba našeg Sime Mraovića u mjestu Kozarac na Kordunu

Nenad Popović

Kordun je kad se odmah iza Velike Gorice krene u pravcu Lekenika i Siska i skrene desno. Vozi se polako, četrdeset, pedeset, od brežuljka do brežuljka, kroz šume i sela s prekrasnim drvenim turopoljskim kućama, ponekom novogradnjom od ratne obnove. A i kroz potpuno spaljena sela: spaljena 1941, spaljena 1945., poslije nikad obnovljonea (ili malo?), zatim sela spaljena 1991. pa onda ona spaljena 1995. Voziš se tako kroz maglu u decembra ljeta gospodnjeg 2008., par dana pred Božić, u kolima je ključeno grijanje, sve je ok. - ali radio brzo isključiš. Kroz takav pejzaž ne sluša se radio. Nego gledaš, i zlo ti je u stvari. Jedan prekrasni kraj ne može se naime natjecati sa svim svim tim rušenjima, sa svim tim ubijenim selima, nema te prirodne ljepote koja bi to mogla popraviti ili ublažiti. Čadež dotle gleda na kartu, broji sela, sad lijevo, sad još šest kilometara, pa desno. Uranjaš u u sudinu, u zemlju sudbina koje su žalost i bijeda, uranjaš u pejzaž muka drugih, a ti si samo gost. Iz Zagreba. Turist. Na dvadeset kilometara od Zagreba, žalost kroz koju prolaziš ne može biti veća. Koje je tu hrvatsko, a koje srpsko selo? Pitanje je besmisleno, ali prije svega neukusno, da, prostačko. Jer svako selo je barem malo spaljeno, neka recimo i malo obnovljeno – no ako kuće zrače tom bijedom i tugom, ako su jedina živa bića koja te gledaju kako prolaziš simpatični, radoznali seoski psi, onda imaš da šutiš i budeš skrušen. Jer, dok te gledaju psi, oni u kućama, ljudi, odavno ne gledaju tko prolazi, tko im nosi ili najavljuje najnoviju nesreću: jesu li mu registarcije zagrebačke, sisačke, beogardske, strane...

Da, Kozarac postoji. To je selo kamo se Simo dao pokopati, odnosno prevesti u lijesu iz Zagreba. Uz cestu je, bez crkve, bez dućana ako se ne varam. Gdje je groblje, pitamo se u kolima? Onda, iza jednog zavoja,
nailazimao na pedesetak gradskih automobila parkirano duž te puste ceste. Dakle, tu smo.

Došao je dobar dio mlađe zagrebačke novinarske i književne elite da isprati Simu. Parkirao se kao da je neki seoski pogreb, ili nogometna utakmica, ali tako je to na selu. Nisi, za gradske pojmove, «nigdje», uz neku cestu kojom prođe tek koji autobus ili kamion. Ovud, svakako, «od nas» nikad nitko nije prošao.

Prijazni policajci reguliraju to parkiranje na, vele, državnoj cesti. Izlazimo iz kola, prepoznajemo se. Glumci (i predivne glumice), novinari, poznati književnici, jedan doministar za kulturu i predsjednik kulturnog društva Prosvjeta, a svi izmiješani s rođacima Siminim, i valjda ljudima iz sela, koji su svi su lijepo obučeni, u crnini. Nose vijence, bukete, šute.

Od asfaltirane ceste hodamo tako pola kilometra po jednom vlažnom, pomalo i blatnom putu, naprijed ide pogrebni Mercedes i jedan Simin prijatelj koji je natrpao puni pick-up zagrebačkih vijenaca, onih s ispračaja s Mirogoja, gdje se, čujem, jedno stopedeset ljudi oprostilo sa Simom Mraovićom i tako reći mahnulo mu na njegovom putu u jednu raku na Kordunu. Kamo je izričito želio otići, gdje se želio dati pokopati, objašnjavaju mi kasnije: Da si je odabrao taj proplanak, kad umre.

Što nam je želio reći time? Ili je želio reći te nešto «svojima» - a uopće ne «nama», koji misilimo da smo nešto, da smo centar svijeta.

Pred rakom, lijes je još gore, plaču njegova majka, plače njegov otac, koji je inače mjesecima bio tako suzdržan, čvrst. Oficiri tako tako nešto mogu, mi ostali ne. Kiša je, magla, blatno je groblje od dvadesetak grobova, a uz Siminu raku sve veća hrpa vijenaca. U pozadini mali ansambl odsvirao je tri oproštajene pjesme. Dvije skoro kavanske, a treća je ona je ona ultimativna: Za svaku dobru riječ ti hvala.
Tko tu ne bi proplakao, baš Simi Maroviću zasvirati Za svaku dobru riječ... (kad su sve njegove riječi bile dobre, i to znaju svi stojeći na kiši i na baltnjavoj travi, zato, zbog tih dobrih riječi su svi i došli, pa makar se Simo odlučio da bude pokopan baš tu u toj magli, žalosti, laporastoj zemlji. - Istupa tada Čedomir Višnjić i pri tom mi šapne: drži mi kišobran. Govori kratko. Da je sad književnost i tu na ovom groblju, i da ćemo se mi brinuti o ovome grobu, jer je taj «momak sa zagrebačkog asfalta» (doslovno je to rekao) odlučio da bude pokopan baš ovdje. - Kako mu ja poput butlera pridržavam kišobran da mu ne pokisnu bilješke za govor, on nad rakom veli još i to da je to zadatak «nas dva izdavača».

Simin pogreb je bio bez svećenika. Čedomir Višnjić govorio je vrlo smireno. Nakon njegovog govora tišina, onaj trenutak kad svi stoje i ne znaju što će, a odjekuju samo glasni jecaji njegove majke (ona je jecala cijelo vrijeme) - Zatim plače i njegov otac Jovo, koji se do tada držao tako vojnički. Odvraćam pogled, jer vojnici ne vole da ih se gleda u takvim časima. Polako počinjemo bacati grumene zemlje na Simin lijes, koji se još sjaji tamo dolje u raki. Moj osjećaj pri tome: radije bih baco taj grumen na vlastiti lijes nego na njegov. Ali valja to sad napraviti, okrenuti se i otići, gotovo je.

Hodamo po vlažnom putu natrag. Filip Šovagović veli, treba mu napraviti mali lijepi spomenik ili postaviti barem spomenu ploču; Robert Perišić replicira da bi trebalo po njegovom imenu osnovati jednu književnu nagradu «kakave nema». Čadež gacka dvadeset metara za nama i šuti. Do dugog niza parkiranih kola spasavamo se tim razgovorom «što bi trebalo poduzeti». Onda svaki sjeda u svoja kola i jedan po jedan odlazimo iz Kozraca, po mokrom, crnom kolniku. Prosinac je, vlaga, magla. Dubravko, Simin frend koji je s nama u kolima i sjedi otraga počinje pjevušiti. Vlado Bulić šuti, Tomica Čadež prati pjesme - i one iz balada Pertrice Kerempuha koje Dubravko recitira samo dvadeset minuta nakon Siminog spuštanjaa u grob!

Kilometar ispred nas voze se u starom Volvu Filip Šovagović i Robert Perišić. I onda najednom, nakon dvadesetak minuta evo ih stoje - s upaljenim žmigavcima. Kočimo, palimo žmigace. Pokraj ceste u grabi prevrnut dobar Simin frend koji je nosio vijence - kotači gore, on hvala bogu na cesti. «Bil sam zavezan».

Stojimo na kiši, negdje između Jamnice i Botinca po prilici, u šumi, svi nešto telefoniramo mobitelima: Haku, policiji, bog te pitaj kome. Kad je sigurno da policija i vučna služba dolaze, mi polako opet sjedamo u kola, Simin frend čeka u toj šumi pokraj razbijenih kola u grabi. Nije mu niš, veli, hodite, nisam pio, imam puni kasko, samo da ima mokre noge, da su mu tenisce pune vode.

U Zagrebu pred i oko rotora potpuni čep, večernji prizor, jer u prosincu je mrak već u pola pet. Dubravka iskrcavamo kod Avenue Malla, a Vlado Bulić, Čadež i ja nastavljamo do Čadežovog forda kod Velikd Gorice. Tamo na pumpi pijemo koka kole, kave i i ja tri deci pive (ožujske, «pa ne bute valjda Bavariju», veli konobarica). Vani je skoro Božić, vraćamo se u Zagreb. Čadež vozi ne znam kamo, Bulić na Gornji grad, ja u Šulekovu na Peščenici. Gdje sad sjedim u redakciji, toplo je, kompjuter radi, ugrijal sam se, sve je ok, samo je Simo ostal tam u Kozarcu, u onom lijesu, gdje je zima i vlažno, i pusto, dvadeset kilometara od Zagreba.