-Vječiti je boj. Znam da nisam savršen, ali grijesi me bodu i ne znam koji su. U času kada zlo učinim, vidim da je zlo, ali kasnije opet zaboravim i isto učinim.
-Opazio sam da se manje griješi kad je više posla.
-Moj je opstanak ovdje nemoguć. Hoću da budem slobodan, hoću da zađem u dubinu stvari, a ne da učim ono što i sami predavači samo površno znadu. Učeći tehničke znanosti moramo se diviti veličini Stvoritelja, koji je izveo tako divne i minuciozne zakone, a ne samo učiti ono što ćemo upotrijebiti da mile nam i nepokvarene narode na milijune ubijamo.
-Majko moja dobra, Najveća, molim Te, napuni moju dušu lijepim osjećajima i plemenitim mislima, uvijek mi označi pravi put, pa makar mi i bilo teško slijediti ga.
-I za sve to što vjerujem, čovjek sam, i na dnu duše ostaje sumnja, i ona me jača, jer je uzrok duševnoj borbi i provjeravanju, koje proživljujem kao čovjek.
-Gdje je moja mladost? Osjećam se tako starim, tako preživjelim. Kad bih se mogao zaljubiti! Kad bih se mogao za nešto potpuno oduševiti, bez ikakva cjepidlačenja! Oh, strašni smo mi moderni ljudi!
-Ljepše je u samoći. Ljepše je zavući se u tamnu crkvicu i kod treptanja vječnog svjetla, za zadnjih traka sunca, tiho moliti krunicu i diviti se, vječno se diviti Euharistiji, tome sjaju, toj veličini, toj neizmjernoj Ljubavi... A ipak, (...) valja se zavući i u najgnjusnije kuće i studirati te bijedne ljude, kojima je pomoć potrebna.
-Uistinu, kad se čovjek zavuče u samoću, u tamu, sav realni svijet, svi drugovi, prijatelji, sva čarobna priroda čini mu se snom. Čovjek tada osjeća da je ona nerealna, a misao da je prava realnost, da je duševni svijet, svijet noći i molitve, realniji od svega uopće što vidljivo postoji. Treba težiti samo za tim životom, za ovom realnošću.
-Bože, kako si velik! Pun sam sreće i veselja. Vidio sam takvu malenkost i opet tako veliku stvar, kao ni jednu do sada u svome životu... Eto što vidjeh. U Annenstrasse je velik promet. Izlozi su rasvijetljeni. Tramvaji jure na dvije strane. Ljudi, ponajviše vojska, šeću. Tu stoji tiho i dostojanstveno barokna crkva Milosrdne braće. Sva troja velika vrata su zatvorena. A što je pred vratima? Pred vratima na stubama kleče dva vojnika i mole se... Koje li duševne veličine u priprostih ljudi! Još imade onog dubokog religioznog zanosa srednjega vijeka, one kršćanske mistike svetaca. I ti vojnici, ne misleći na ostali nevjerni svijet, koji trza ramenima i s prezirom na ustima to gleda, kleknu na živahnom mjestu pred crkvu i mole u prisutnosti Euharistije. Bože, Bože, čuj vapaj slabog čovjeka i daj mi onu silnu, bezobzirnu vjeru tih priprostih ljudi! A kad sam htio otići u tu istu crkvu da se poklonim Euharistiji, nije mi došla ni pomisao da kleknem pred crkvom. Koliko je u meni još pokvarenosti i ljudskih predrasuda! Uvijek, sve gledam da se popravim, a sve sam slabiji. Bože, molim Te snage!
-Da, lako je meni govoriti u toploj sobi, pun novaca i nakrcan hranom, a život znači ono nevidljivo duševno, bez ičega prolaznoga. „Ne uzimajte sa sobom na put, ni štapa, ni torbe, ni kruha, ni novaca, niti imajte po dvije haljine." (Lk 9, 3). Jest, bol je sucus (sok) života, ona vlada životom i ona je začetnica religija. Gdje nema boli, možemo biti uvjereni da nema pravog života. Bol, ta tako obična riječ, znači i nemati kruha, biti bolestan, biti u vječnoj smrtnoj opasnosti, nositi teret, biti nepravedno zapostavljen i kažnjen, sve je to bol, sve ovo stvara povijest i iza raznih duševnih trzavica opet jedan dio čovječanstva svraća na istiniti put.
-ovaj život imade samo utoliko smisla, ukoliko je priprava za drugi... (...) Ne pita se mnogo što se radi, nego kako se radi. Sve struke imaju pred Bogom jednaku vrijednost, samo se mora raditi po Njegovoj volji. (...) Lako je teoretizirati o kršćanstvu i ushićivati se za Gospodina Boga, kad On od nas ništa ne traži, ali biti praktičnim katolikom mora da je moja svrha. Bože moj, prosvijetli me da ubrzo dođem do čvrste odluke. Svugdje neka se vrši volja Tvoja, jer smo ovdje samo putnici, a u našoj se pravoj domovini neće mnogo pitati da li sam bio profesor ili zidar. Ali nešto valja biti!
-Slanina, sočni kruh, mnogo, mnogo žderi, siši sok, nek se sve cijedi niz grlo i napunja trbuh. Život! Smisao svega! Hoćeš da budeš dobar, da sjajiš kud prolaziš, a rob si svog vječno gladnog želuca, koji sve traži, traži nešto snažno i soćno. Sutra ćeš umrijeti, čovječe! Umrijeti! Da, i komis i špek i sve drugo će još tu biti i ležati na stolu, a tebe neće biti, ni tvog trbuha i kao da nisi ništa jeo, kukavico jedna! Kada ćeš već umrijeti, a ti barem gledaj da ti duh bude slobodan, da trbuh izgubi vlast nad tobom, kukavico jedna!
Bože, daj mi urnebesnu snagu da sve svoje strasti skupim u šaku, da ih zahvatim desnicom rukom i topovskom snagom hitnem o stijenu, da se kao staklo razbiju i razlete na sve strane. Bože, Bože, kada ću to moći, kada ću zemljom stupati pročišćen! Pomozi mi, Bože, jer je bolje neživjeti, nego tako živjeti. Memento mori (sjeti se da ćeš umrijeti) – slanina u kutu vreba. Tko veli da je post glupost, taj ne zna ništa. Bez posta nema pravog duševnog života, čovjek nema onda sam nad sobom autoriteta. A taj je glavno. Daj mi, Bože, silnu volju, pa makar bio gol i bos! Jer, ako sam već na svijetu, svejedno je da li imam pod vratom zvijezdu ili mi lakat proviruje na košulji. Glavno je veliko Ja, sloboda duha, koji se ni smrti ne boji, a ostalo je sve sporedno.
-KATOLIČKA JE VJERA MOJE ŽIVOTNO ZVANJE!
-Tko vojuje u redovima Crkve, ima samo jednog neprijatelja – grijeh, sve su ostalo indiferentne stvari, kojima se valja služiti za pobijanje grijeha i promicanje spasa duša.
-Život bez križa, udoban, morao bi za mene biti najvećom sramotom.
-Spasitelj je u Nazaretu sve do tridesete godine obavljao posve tehničke poslove. Bio je tesar. Taj je posao mogao i netko drugi obaviti. On nije došao na svijet da bude tesar, a ipak je radio taj posao skoro cijeli svoj život. Poduka za mene: Spasitelj mi daje primjer da se moram podvrći posve tehničkim poslovima; onima koje bi na mome mjestu mogao i drugi, možda još mnogo bolje obaviti (škola). Odricati se svoje individualnosti i obavljati službu i u onome što ne odgovara specifičnom individualitetu, potrebno je da svladam vlastitu volju – superbiam vitae (oholost života). Stoga s radošću moram i dalje nositi križ svojih staleških dužnosti da si time zarađujem kruh.
-Ama nesciri et pro nihilo reputari. (Nastoj da budeš nepoznat i da do tebe ništa ne drže.)
-Može se reći da je liturgija pedagogija u pravom smislu riječi, jer pomoću nje vjernik u svojoj duši proživljava sve faze vječnog Kristova života. Po katoličkoj liturgiji svi ljudi na cijeloj zemlji razmatraju istoga dana o istim stvarima i na taj se način učvršćuje svijest o katoličkom jedinstvu svih naroda. Napokon u Liturgiji čovjek na najsavršeniji način odaje Bogu onu čast koja ga zapada.
-Zamislite da dnevno tolike stotine i tisuće svećenika čitaju svetu misu i brevijar, i to skoro doslovno iste dijelove i riječi, pa ćete razumjeti da je sv. liturgija jedno od najmoćnijih sredstava sveopćeg mira. Dok milijuni novina šire narodnu mržnju i laž, Crkva mirno vrši kroz vjekove svoju miroljubivu misiju i daje u ruke svojim službenicima mnoge stotine tisuća brevijara i milijune misala, koji govore o ljubavi k Bogu i bližnjemu... Dok danas ljudi naviještaju borbu klasa i dok demagozi govore o jednakosti, to Crkva svojom liturgijom posve naravno propovijeda da ne poznaje razlike između bogataša i siromaha, učenjaka i priprostih ljudi.
-Znam da je teško trpjeti, ali neki ljudi imaju poziv trpljenja.
-Istina je da je lako govoriti o Križu, a teško ga je nositi.
-Interficite errores, diligite personas (uništavajte zablude, ljubite osobe). Posve je krivo što se često događa da napadamo na naše protivnike ne razlikujući pri tome krive ideje, koje zastupaju, i njihove besmrtne duše, koje valja spasiti.
-Charitas Christi urget nos – Kristova nas ljubav goni
-Dan što ga čovjek posveti drugome nije nipošto gubitak već dobitak. Dani u kojima ne učinimo ništa za druge, već samo za se, to su izgubljeni dani.
-Što je zapravo domovina? Ona je skup pojedinaca, obitelji, društva, koji se nalaze na određenom dijelu zemlje i imaju posebne odlike i poseban zadatak, koji im je odredila Providnost. Pravi rodoljub radi za dobro pojedinaca, obitelji i cijelog naroda. On ne radi samo za njihovo tjelesno dobro, već najprije za njihovo duhovno dobro. Čovjek, koji ne ljubi neumrlu dušu svoga brata, ne može biti pravi rodoljub.
-Tek kršćanin može pravo ljubiti svoju domovinu. Ljubeći domovinu, ljubi on ponajviše ono što je najvrednije u toj domovini, a to su bez sumnje ljudske duše, a u tim ljudskim dušama njihov neumrli život.
-Da, bol, muka, to je što život ore... Ona je izvor svega; cijelog kulturnog rada, a osobito ona jedina stvara pravu umjetnost. Umjeti živjeti – savoir vivere.
-Tko ne zna što je žrtva, ne može razumjeti kršćanstvo.
-Sam naravni zakon nalaže nam da se razborito brinemo za svoje zdravlje i da svojim tijelom ravnamo ne kao vlasnici, već kao upravitelji, kojima je Bog naredio da dobro gospodare tim tuđim vlasništvom... Božja je volja da poduzmete sva redovita sredstva (koja ne zahtjevaju prekomjerne troškove, jer na to naravni zakon ne veže), što su potrebna da to Božje vlasništvo opet privedete zdravlju. To je što stoji do Vas. A ako Gospodin želi da unatoč tomu trpite i da ne ozdravite, onda se valja predati u Njegove ruke – jer se ni najmanji bakcil ne miče bez prisutnosti i djelatnosti Gospodnje.
-Ta i sami znate bolje od mene da trpljenjem čovjek može više učiniti za proširenje Kraljevstva Isusova, negoli velikim radom, učenim raspravama, sjajnim govorima i člancima. Ako vas je Isus odabrao da budete apostolom u trpljenju, uvjeren sam da će Vam dati i snagu da uz sudjelovanje Vaše volje taj apostolat dobro izvršite. Zemaljskim očima možda nećemo vidjeti plodove tog trpljenja, ali gore, u Srcu Božjem, ukazat će nam se koliko je njime duša spašeno, kolikim katoličkim pothvatima je donijelo blagoslov.
-Lako je svaki dan primati sv. Pričest i gostiti se s Gospodinom. Oh, kako je čovjeku trpko kada mora da grize i jede tvrdo drvo svetoga križa.
TESTAMENTUM
Decessit in pace fidei catholicae.
Mihi vivere Christus fuit et mori lucrum.
Expecto misericordiam Domini
et inseparibilem, plenissimam, aeternam
possessionem Smi Cordis Jesu.
Ivan Merz dulcis in refrigerio et in pace.
Anima mea attinget finem suum quare creata erat.
En Theo Kyrio.
OPORUKA
Umro u miru katoličke vjere.
Život mi je bio Krist, a smrt dobitak.
Očekujem milosrđe Gospodinovo i
nepodijeljeno potpuno vječno posjedovanje
Presvetog Srca Isusova.
I. M. sretan u blaženstvu i miru.
Duša će moja postići cilj za koji je stvorena.
U Gospodinu Bogu.
Post je objavljen 19.12.2008. u 19:13 sati.