Eto. To je najkraći opis današnjeg i jučerašnjeg dana. Daklem, škola je danas završila, sad smo na zimskim praznicima, a 12. siječnja, kad se svi budu vratili u klupe, ja ću biti prvi dan na bolovanju. Dobro sam, jako dobro, jednostavno bih se htjela odmorit i pripremit za ono što me čeka u svibnju.
Nakon ogromnog stresa, normalnog za ove dane kad se zaključuju ocjene, zbraja, oduzima, dijeli, množi, jučer i danas su bili malo "lakši" dani, ali s druge strane dogodilo mi se ono što nisam ni u najluđem snu očekivala.
Osobno mislim da svoj posao radim dobro, da se trudim oko nastave i da uvijek nastojim biti pravedna prema djeci. Nije lako, ali dajem sve od sebe ne bih li bila dosljedna tome svaki dan. Isto tako sam mislila da ne kotiram Bog zna kako u njihovim glavama. Nije da me to pretjerano brinulo, jer uvijek sam bila mišljenja da ja nisam tamo da bih njih zabavljala, bila im frendica ili nešto treće. Ja sam tamo da odradim svoj posao. Ozbiljno i korektno. Ako uz to uspijem izgraditi nekakav "simpa" odnos, baziran na iskrenosti i radu, super. Ako ne, to ionako nije moj primarni zadatak.
I tako se ja jučer ujutro probudim i po tko zna koji put sama sebi ponovim ono što sam netom napisala. I onda me dočeka jedan razred i pokloni mi dva dječja bodija (preslatka, naravno), dječje papučice na leoparda i krenu suze. Njihove pa moje.
Nakon toga, kolegica me zaustavi na hodniku i kaže mi "pripremi se, ove moje plaču od jutros". Plaču?? Ali zašto? Pa dobre ocjene sam im zaključila, nije bilo problema. "Plaču jer odlaziš u drugom polugodištu. Rekla sam im neka se smire jer i ti si emotivna pa ćeš se i ti rasplakat". Dođe i taj šesti sat. Dva učenika nedostaju. "Sad će oni, odmah". I fakat, eto njih odmah. Jedan nosi paket pelena ukrašen mašnom, a drugi ogroman balon (oni baloni u koje se stavi poklon pa sve to izgleda super) u kojem visi, ni manje ni više, nego kutija Durexa. Originalno do bola. I opet suze. I moje i njihove. Kolege me začuđeno gledaju kako stalno nešto nosim u zbornicu, a ja ne mogu vjerovati...
I dođe današnji dan...počastim kolege nekim suhim kolačićima, ravnateljica mi za vrijeme sjednice zaželi sve najbolje. Završi sjednica i kolegica me pozove na hodnik. Dočeka me njen razred s ogromnim buketom cvijeća (prvi razred, "gnjavim" ih tek jedno polugodište) i kažu mi da mi žele sve najbolje. Opet sam ostala bez teksta. Odemo nakon toga na školsku priredbu, neki sviraju, neki pjevaju, neki sviraju i pjevaju i onda odjednom voditeljica kaže "prof. xy želimo sve najbolje za blagdane i za njenu bebu. mali poklon od našeg razreda", i stiže još jedan buket cvijeća i velika bombonjera. Svi plješću, nekim kolegicama vidim suze u očima, meni se naočale "magle"...hormonska bomba.
Šlag na kraju? Moji maturanti...prekrasna posteljina za dječji krevetić i malene čarapice za koje sam im obećala da ćemo u njima izaći iz rodilišta. Nadam se da će sve biti dobro kao do sada i da ću obećanje ispuniti.
Suze i radost. I ponos. Današnji i jučerašnji dan koje neću nikad zaboraviti. Te moje pubertetlije, kako ih ja od milja zovem, već su ljudi. I nisu tako slijepi kao što mi ponekad mislimo. Izgleda da neke stvari jako dobro vide. Moje je srce danas veliko kao autobus. Lijepo je dobiti priznanje za svoj posao.
Nije ovo post u mom stilu, ali danas se osjećam tako. I moj frajer je izgleda osjetio da se s njegovom mamom nešto događa...čini mi se da me maloprije nešto poškakljalo u trbuhu...po prvi put.
Meni je danas Božić. Hvala :)
Post je objavljen 19.12.2008. u 18:26 sati.