Marketing
Svjedočenje Pere /Periše/ Stojića iz Buhova
Jedan od preživjelih sudionika Bleiburške tragedije i Križnog puta bio je i, danas pokojni, Pero-Periša Stojić iz Buhova. Njegova sjećanja na «Kalvariju» hrvatskog naroda kao i na njegovu osobnu «Kalvariju» objavljena je u širokobriješkom tjedniku «Vrisak» od 02. svibnja 1991. Ovo je dio njegovog svjedočanstva.
Povlačenje me zateklo u Zagrebu gdje sam vježbao novake. Nikada nismo pomišljali na gubljenje rata. Rat je za nas bio borba za Hrvatsku i Boga. P
oštovali smo vrline i nismo bili nikakvi razbojnici i koljači što se o nama cijelo vrijeme govori. Mi smo samo branili svoju zemlju. Partizane smo gledali kao antikriste a petokraku kao napad na našu vjeru, jer to se pokazalo točnim kasnije kada su izišli iz šume.
S novacima sam se premjestio u Karlovac gdje nas je teško pokosio tifus. Bolesni novaci su nam pravili velike probleme a nismo ih mogli a ni smjeli ostaviti. Takva je bila zapovijed. Stavljali bismo ih u zaprežna kola i odvozili u Zagreb u bolnice.
Prije samog povlačenja rečeno nam je kako će se onaj tko se uspije povući do 15 svibnja spasiti i priključiti našim postrojbama vani. Putem prema Austriji valjale su se nepregledne kolone pune tišine i očekivanja s uplašenim ženama i djecom, jer nitko nije htio ostati i čekati sudbinu pred partizanima i Rusima. Koliko je god bilo vojske još je više bilo civila.
Uz put smo se stalno tukli za goli opstanak a morali smo braniti i nejač sa nama. To nam i nije bio naročit problem, jer smo se znali i htjeli tući a partizani su nas se bojali kao kuge. Oni su samo kao čopor koji je napadao jednoga bili jaki.
Danima smo tako napredovali i čekali susret sa zapadnim silama, sa kršćanskim ljudima koji poštuju vojna pravila. Zaustavili smo se kod Dravograda jer su nam na tom mjestu kazali da smo stigli. Bili smo silno iscrpljeni ali i veseli jer smo mislili kako je došao spas. Tada nismo ni slutili što bi nam se kasnije moglo dešavati.
Civile su stavljali na stranu. Znali smo da se vrše neki pregovori. Nismo znali tko nas zastupa, nije nas to ni uzbuđivalo puno, jer smo bili uvjereni u spas a imao nas je tko i voditi.
Vjerovali smo svi odreda da će naši brzo sklopiti sporazum a Amerikancima i Englezima. Tko se tada razumio u politiku, znali smo zašto smo ratovali i znali smo zašto nam se boriti. Borili smo se za Nezavisnu Državu Hrvatsku i nije nam trebalo ničije, samo smo htjeli svoju pušku na svome ramenu i svoj trud u svome džepu. Što je bilo normalnije nego da nas u tome potpomognu Englezi i Amerikanci.
Nekako sutra uvečer, na našim kamionima pojavile su se bijele zastave, ko predajemo se Englezima. Trebali smo položiti oružje.
Među vojnicima i civilima čulo se svakakvih slutnji od onih najgorih do onih potpuno optimističnih. Govorilo se kako je tu u blizini i Bobanova crna legija i kako se ne trebamo bojati. U blizini smo čuli pucnjavu. Međutim uskoro smo predani partizanima.
Vodili su nas u koloni oko brda a nakon vraćanja započela su i prva provociranja i iživljavanja tih bijednika, koji nas nikada ne bi uspjeli ni dirnuti da prljava politika nije umiješala svoje prste. U ratu su nas se bojali ko kuge zato su ovako i bili krvoločni prema nenaoružanim neprijateljskim vojnicima.
Udarali su iscrpljene ljude, skidali su nam odjeću, izuvali cipele. Ponašali su se upravo onako kako smo i očekivali. Ne znam tko im je bio vođa. Sjećam se jednoga ogromnog partizana koji je opsovao jednoga iscrpljenog zarobljenika jer ovaj nije poštovao red kolone, poletio je kundakom na njega i udario ga. Ovaj nije pao, pogledao ga je samo-njega pa nebo. Tog čovjeka su sutradan prvoga ubili.
Najgori su bili Krajišnici…Bože, kako su nas ti ljudi, ako su to uopće bili, mrzili!
Nitko više nije vjerovao u spas. Sjećam se ponekad me je hvatao silan bijes, u trenutku sam bio spreman ići na tenkove i cijevi zubima a opet kad bih pogledao oko sebe i vidio djecu kako tupo koračaju splasnulo bi sve pred mogućim masakrom nejakih. Vojska se nije bojala, nama je bilo svejedno. Bez puške smo svakako bili mrtvi ljudi.
Pješačio sam, ne znam ni sam koliko potpuno bos. Bijedno je bilo gledati kako se pobjednici trzaju za našu odjeću i obuću.
Umiralo se na nogama. Redom djeca, žene, vojnici. Neke su samo metar od kolone strijeljali. Smrt nam je postala najveći saveznik.
Kolona u kojoj sam ja bio dogurala je do Velike Gorice, odakle su nas gonili ko Džudije Isusa. Istim tempom, strijeljajući slabe, dotjerali su nas do Siska. Kada sam uzeo jednog dječaka pod ruku i ponio ga jer je bio potpuno iscrpljen mislili su kako sabotiram hod kolone. Dobio sam strahovit udarac nekim željezom po leđima. Pao sam a dječak se srušio pred noge koloni. Ja sam se iskoprcao u stranu a njega je kolona jednostavno pregazila.
U jednom selu pored Siska napravili su špalir od zaprežnih kola i kolonu proveli tim špalirom. Po mojoj procjeni samo je tu ostalo preko tisuću mrtvih, ubijenih ili iscrpljenošću, batinama ili metkom. Gazili smo svoje prijatelje. U tim trenucima smo se sjetili što je značila ona pucnjava kod Bleiburga. Nije to bila Bobanova legija, već su strijeljani naši vojnici koji su se tada već bili predali. Prema intenzitetu pucnjave i stankama morala je biti strahota.
Odjednom su nas pokupili i počelo je ispitivanje. Pitali bi svakoga tko je i što je. Prvi je rekao da je avijatičar. Partizan ga je udario pištoljem po čelu i on je pao. Drugi je rekao da je poštar, treći bilo što. Svaki je dobio pištoljem po čelu i pao kao posječen. Gnjev me je obuzeo kao nikada prije. Valjda radi već postojeće nade. Ni po muke da nas je postrijeljalo odmah. To smo svi očekivali. Kad je partizan došao do mene pitao me je tko sam i što sam ?
Rekao sam mu glasno i jasno-USTAŠA! Želio sam da me ubije i da zna da ga se ne bojim. Zaurlao je- Marš među bandu ! Očekivao sam zrno u leđa pa sam mu kazao –vojnik vojniku puca u grudi. Ako si vojnik pucaj odmah. Nije pucao. Samo me nijemo promatrao.
Iz Siska su nas potjerali nakon pet-šest dana. Prolazili smo kroz Popovaču, Bjelovar, Osijek, Ilok. Ni tada kao ni ranije nismo znali gdje idemo. Postali su još gori prema nama. Lakše su gubili živce, lakše su potezali i pucali. Žene su nam kod Iloka donosile kriomice hranu, pa kad bi ih uhvatili plaćale su to glavom. Vidio sam svojim očima žednog kolegu koji je u prolazu zgrabio korito za pojenje stoke i počeo piti vodu. Dobio je odmah metak u leđa.
U Palanci smo prenoćili a nakon toga otjerali su nas u Novi Sad. Jedan zarobljenik kojeg smo zatekli u logoru rekao mi je da će nas goniti za Rusiju. Preko Tise su nas otjerali u Zrenjanin a tu sam sreo jednoga Šakotu iz Ljubotića i inače nije bilo mjesta gdje nekog od širokobriježana nisam sreo. Kasnije većinu tih ljudi nikada više nisam vidio. Umirali su naši širokobriježani posvuda.
Tu su prema izgledu birali skupinu od šezdesetak ljudi. Pretučene i krvave odvajali su na stranu. Njima se nije dobro pisalo. Ja sam se dobro držao iako sam bio smršavio preko trideset kila. Nešto me vuklo. Znao sam da nikada neću pasti. Boga pitaj kako.
U skupini od nas osamsto koje su vodili preko Beograda i Niša za Trepču bili su sa mnom Ivan Šakota, Stanko Galić i Mate Lasić. Radili smo u rudniku. Radili smo u smjenama, krvavo radili i morali smo ispuniti normu. Inače su nas prebacivali u drugu smjenu. Te ljude više nikada nitko nije vidio.
U Trepči sam proveo pet dugih godina, a nakon toga su me pustili kući. Prilikom puštanja rekli su nam kako je sada narodna država i tamo gdje mi trebamo otići pa se nije igrati sa naređenjima. Kad smo napustili logor dva partizana su nas pratila. Oni su nam zapovijedali – pjevajte drugovi!
Već tada sam razmišljao ima li koga kod kuće živa, znaju li za mene? Što li me sve čeka na putu? Nas se nije tretiralo ljudima, a znali smo da nas može ubiti kad kome padne na pamet. Pri povratku Kraljevu sam sreo jednoga Blagu sa Vionice. Samo smo čekali i molili Boga da vidimo Zemun. Mi smo tada željeli samo vidjeti ponovo svoju hrvatsku pa umrli odmah. Zemun je tada bio naš konačni cilj a da ni slutili nismo kako je on u to vrijeme već nekoliko godina bio dio Srbije.
Na putu kući smo se jako smrzavali. Najveći dio puta smo propješačili. Seljaci su nas vukli u kolima. Inače svugdje je bilo ljudi koji su bili spremni pomoći. Nakon dužeg putovanja stigao sam u Mostar.
Čudno sam se osjećao kad sam vidio poznate krajeve, kada sam shvatio da sam na domak svoga doma. Miješali su se u meni osjećaji. Istovremeno mi se i pjevalo i plakalo.
Post je objavljen 18.12.2008. u 14:44 sati.