htjela sam napisati kako sam totalno emocionalno ispražnjena. onda mi je nešto oduzelo pažnju.
nisam ni zabavljena ni sretna ni tužna već samo na nuli. čekam da se nešto dogodi čekam čekam čekam čekam
i onda se ponekad nešto dogodi pa prođe neke minijaturne stvari neke misli ne znam
moram prestat gledat i zurit i vrtit filmove i onda
izać van i onda
možda nać neki izvor nečega
novog.
onak čak bi rađe da me nešto 1)živcira 2)raspižđuje 3)žalosti 4)iznenađuje 5)da patim za nekim ali ono ne.
nisam nesretna nisam sretna ne znam autistična sam.
brijem da sam nesposobna da budem sretna i onda kad mi se sve posloži u životu i po prvi put nije ništa fakd ap, sam zbunjena. nemrem uopće percipirat sreću jebenti
mislim zabavno mi je ali
WHEN THERE'S NOTHING LEFT TO BURN I HAVE TO SET MYSELF ON FIRE.
baš sam neki dan razmišljala o tim stihovima i kako mi je prijateljica jednom prilikom rekla da sam ja jedna od onih lucky ljudi koja, kad joj je i sve posloženo u životu, ima potrebu raditi sama sebi probleme tek tolko da mi ne bude dosadno.
jao danas je zadnji dan škole isuse a htjela sam napisati i nešto o ksetu pa evo.
KSET SE POKVARIO JAKO
prije je to bilo neko predivno mjesto koje sam voljela zvati drugim domom, mjesto koje bi žarilo toplinom i isijavalo LJUBAV i OLAKŠANJE i stvarno svaki petak
zadnje dvije (tri) godine
nakon odurnog napetog tjedna (a svaki je takav u klasičnoj) ili nakon sretnog tjedna da zaokruži cjelinu (a svaki je takav u klasičnoj) ili prije škole ujutro u subotu tek toliko da se latinski začini mamurlukom, kset je bio bog.
ušla bi unutra, naravno nakon cuge koja bi dodatno pobudila želju za gibanjem, glazbom, ljudima i čagom, ušla bi unutra i sam pogled i sama ta promjena atmosfere bi izazivala takvu katarzu i euforiju da sam se samo tamo osjećala potpuno sigurno.
poznata lica, poznat šank, poznata mala mjesta gdje se mogu zavući, i velika mjesta gdje se mogu raspustit totalno, poznatih 7 kuna za pol liitre pive, poznate pjesme, "kset pjesme", koje su se vrtile svakog petka i koje bi tako odurno pobudile nostalgiju za djetinjstvom i 90ima da sam se ponekad osjećala melankolično.
kad je vani bilo hladno, unutra je bilo toplo i prijateljski. kad je vani bilo vrelo, ušlo bi se kasnije, ali zato bi vrhunac uvijek bio potpuniji. onda nakon programa, nakon kaj se iščagaš i možda zbariš koju, ideš doma, taman kad i trebaš ić doma, bez straha da propuštaš išta.
i uvijek se našao netko tko bi pričao s tobom. mogla sam i sama otić, ne ostanem sama, jer kset je bila VELIKA OBITELJ. sretnih prijateljski nastrojenih ljudi. znalo mi se dogodit da me iz čistog mira kasnije u noći časte pivom na šanku "plaćaš ljepotom" rekli su jednom.
A DANAS. nikad nisam mislila da ću doć do stadija kad ću o ksetu imat IŠTA loše za reć a KAMOLI da svjesno ne želim ići tamo. da mi se, ali ne želim?
zašto. zato kaj su se promijenila lica.
meni uvijek zvuči usrano kad ljudi kažu za neko mjesto da se promijenila ekipa, jer svi uvijek po difoltu dođu u ekipicama, program je isti, kaj te boli kurac kakvi su drugi ljudi oko tebe?
ali za kset nemam šta drugo reći. promijenila se ekipa, promijenila se disko sekcija, promijenio se tip glazbe, više nije zajebancija i treš hitovi nego neke ozbiljne post-punk stvari. mislim drag je meni post-punk
dragi su meni i talking heads i smithsi i joy division (sve to se sve češće pušta), al daj ne seri, koda je gušt čagat na to.
a ekipa promijenjena... više se ne osjećam kao da sam pozvana i prihvaćena, nego koda sam krešala na neki privatni tulum gdje se svi međusobno znaju a nitko ne zna mene. prije bi očekivala da se netko izriga po meni nego da prozborimo koju.
dobro, lažem, prozborim tu i tamo, ali to su rigotine riječi tipa "ne želim ti reć kak se zovem" i takvi ispadi.
a to je sve primitivno.
wtf kset.
wtf.
Post je objavljen 19.12.2008. u 14:51 sati.