-Djede, nije mi nešto jasno – odloži Ivica olovku, kojom piše zadaću – mama mora biti na poslu u trgovini u 7,30 sati i vrati se oko 20,30 sati. Tata mora biti u poduzeću u 7 sati, a posao mu prestaje u 16 sati. A moja razrednica dođe u školu na posao kao i ja u 8 sati. Ona odlazi iz škole već u 13,30 sati, kao i ja... Dakle, tata radi 9 sati, a mama čak 13 sati, dok moja razrednica radi samo 5 sati...meni to izgleda nepravda...
-Tata radi jedan sat dulje, jer u zimi po lošem vremenu na gradilištu se neće moći raditi... Mamin šef, pak, izrabljuje prodavačice takovim bezobzirnim „rastezanjem“ radnog vremena, da bi ih tako manje platio i postigao veći profit...Za radno vrijeme razrednice pitat ćemo strica Dragu, moga prijatelja profesora u mirovini. Mi smo o tom više puta razgovarali, pa će ti on to bolje razjasniti... Evo ga upravo dolazi na našu uobičajenu kavicu...
-Dečki, ima li što novo? – Drago će odmah s vrata.
-Ima, ima – dočekujem ga ja – Ivici je nejasno radno vrijeme njegove razrednice. Baš si dobro došao! Zanima ga, zašto ona ima kraće radno vrijeme od njegove mame... - Nalijevam mu kavicu, a on odmah počne :
Mišljenje onih izvan škole
-Nisi ti, Ivice, prvi,koji to pita. Kao i drugi, i ti vidiš samo jedan dio njezinog radnog vremena. Mnogi govore, da ona radi samo 4 do 5 sati dnevno, a osim toga ima tri tjedna zimskih praznika i dva mjeseca ljetnih praznika... Tako, da radi godišnje malo više od devet mjeseci... „Lako je tako raditi...!“ Kad ih ja pitam, kada će oni postati učitelji ili profesori i raditi tako lagan posao – ostanu malo zatečeni, pa se izmotavaju: „Meni i moja djeca idu na živce“. „Morao bi još učiti te njihove škole!“ „A i plaće su im male...!“
Ja im onda objašnjavam, da su ti dugi praznici zbog njihove djece i njih kako bi mogli provoditi više vremena sa svojom djecom...Nisu ti praznici zbog nastavnika!
Pod izrazom „nastavnik“ ovdje podrazumijevam svaku osobu, koja radi u nastavi – bez obzira na zvanje (i učitelji i profesori).
Ja sam završio učiteljsku školu „ubrzanim tempom“. Posljednje polugodište morali smo ići na škole raditi, a posljednji razred i maturu polagali smo za vrijeme slijedećih školskih praznika. Bio je manjak nastavničkog kadra, a mi smo bili prve generacije, koje su započele prijelaz sa četverogodišnjeg na osmogodišnje obavezno osnovno školovanje... Nije nam bilo dopušteno ni odlaženje na studije bez „odobrenja vlasti“... Oni, koji su ipak željeli studirati, dovijali su se na razne načine... Tako sam ja nakon šest godina upisao izvanredni studij – „obrazovanje uz rad“ – Onda sam nakon dvije godine uz potporu škole u kojoj sam radio i općine, privremeno prestao raditi i otišao na redovni studij... Jasno, vrijeme prekida morao sam „odraditi“ dvostrukim brojem godina u njihovoj školi...
Nismo smjeli naše selo napuštati ni nedjeljom ni praznikom bez odobrenja „vlasti“...
Neki od nas nikad nisu završili školu, pa su nakon izvjesnog broja godina morali napustiti rad u školi i nastaviti rad u nekoj drugoj profesiji...
Iskustvo mladoga učitelja
Tako sam ja dospio u jednu školu na otoku Ugljanu s koje je učiteljica otišla na porodiljski dopust. Pet razreda je ostalo bez nastave, i ja sam morao raditi i prije i poslije podne svih šest radnih dana u tjednu. Osim toga radili smo i na političkom i kulturnim područjima u selu – već prema našim sklonostima. Plaćani smo prema platnim razredima. Za početnike bili su početni „najjeftiniji“ platni razredi.
Naši kolege, koji su radili u gradovima u većim školama radili su u čistim odjeljenjima i samo prije ili poslije podne, nisu bili „vezani“ za mjesto rada, kada nisu radili. Već to je bila nepravda prema nama mladim seoskim učiteljima...
Ivica se čudi
Pravednost je započeo tadašnji ministar prosvjete NR Hrvatske Ivan Leko, negdje 1952 god. On je vremenski normirao rad u školi. Za jedan nastavni sat određeno je još pola sata za pripremu.
-Kako pripremu? – čudi se Ivica – Zar učitelji i profesori moraju sada učiti ono što će nas podučavati....?
-Ivice, nije to u pitanju! Jasno je, da oni to znaju! I to u opsegu znatno većemu od onoga, što ćete vi učiti!... Oni od svega što znaju moraju odabrati ono, što ćete vi učiti. Moraju predvidjeti, kako će izgledati nastavni sat pred vama, koja će nastavna sredstva upotrijebiti na satu, moraju ih pregledati i provjeriti. Ako nečega nema, moraju ga sami izraditi (ako se to može izraditi „kod kuće“ i ako su toliko ambiciozni). Najčešće treba nešto nacrtati na većem papiru. Često treba skicirati plan ploče – što i kako će to sve izgledati. Moraju rasporediti, koliko će minuta – otprilike – nastavnoga sata upotrijebiti za koju fazu rada: uvod – upoznavanje s novim sadržajem – potrebna objašnjenja – „utvrđivanje“ obrađenoga razgovorom – ponavljanje obrađenoga – zaključci – zaključivanje, što će još učenici učiniti sami (pročitati, nacrtati, napisati,....).
-I to sve treba isplanirati? – čudi se Ivica.
-Tako je!- kaže Drago, pa nastavlja:
-Tu su –
dalje: izborna nastava, dopunska i dodatna nastava, rad u izvannastavnim aktivnostima, programi satova razrednika, rad u produženom boravku, rad u učeničkim društvima i klubovima,...sve ovisno o tipu i stupnju škola...
-Osim tih nastavnih sati redovne nastave treba držati satove dopunske nastave za lošije učenike ( jedan sat tjedno po odjeljenju u kojemu predaje), pa satove dodatne nastave za napredne učenike 1 sat tjedno (ako se pokaže potreba)
Jasno, i njih treba programirati, planirati i za njih se pripremati...Od ove godine trebat će eventualno i pripremna nastava za državnu maturu... Pismene pripreme za ovu nastavu trebaju biti prilagođene ovoj nastavi .
-Zatim: razredništvo 2 sata tjedno
Školski poslovi koji se ne vide
Normirani su i drugi poslovi: pisanje godišnjeg rasporeda gradiva na početku školske godine, tematski rasporedi gradiva u toku godine prema tome, kako te teme dolaze u nastavi, programiranje rada razrednoga odjeljenja, programiranje i provođenje profesionalnog informiranja i usmjeravanja učenika,briga o učeničkoj prehrani, zdravstvenoj i socijalnoj skrbi učenika, poduka učenika u plivanju (posebno o plutanju). U današnje vrijeme nastavnici raspoređuju i daju učenicima besplatne udžbenike. I za to je potrebno vrijeme.. A, sudjeluju i u kulturnoj i javnoj djelatnosti škole, organiziraju i provode i učeničke izlete (i kao oblik „nastave u prirodi“), brinu o kabinetima, zbirkama, nastavnim sredstvima i pomagalima, te o uređenju učionica i radnih prostora. Ovamo bi došlo i dežurstvo nastavnika u prostorima gdje borave učenici kada nisu na nstavi.
Osim tih satova nastave u razredu – „koji se vide“- ima još niz poslova – koji se „ne vide“ – kao što su: pismeni radovi učenika (školske zadaće – njih 4 do 6 godišnje već prema vrsti i stupnju škole) , koje treba pregledati i ocijeniti: 1 do 10 minuta po učeniku i zadaći – već prema predmetu i prema razredu - vođenje razrednog imenika,upisivanje ocjena u glavni imenik, pisanje ocjena u đačke knjižice i svjedodžbe, informatički upisi podataka i ocjena učenika, informatičko upisivanje pedagoške dokumentacije o učenicima, pripremanje i vođenje sjednica razrednoga vijeća i prisustvovanje istima u drugim odjeljenjima : 2 sata tjedno , održavanje roditeljskih sastanaka: 4 puta godišnje po 1 sat, individualni razgovori s roditeljima: 1 sat tjedno, vođenje popravnih ispita, ispitivanje na popravnim ispitima, biti član ispitne komisije, gdje nije razrednik ni ispitivač ... Tako u ljetnom roku, pa opet u jesenskom roku - za one, koji nisu zadovoljili u ljetnom roku Zatim sudjelovanje na sjednicama nastavničkog vijeća prema potrebi - najmanje tri puta godišnje, uobičajeno u nekim školama jednom mjesečno, sudjelovanje u radu stručnih aktiva u školi, kao i onima za šire područje (županijski) i do 4 puta godišnje – u pravilu za vrijeme zimskih i proljetnih praznika, stručno se usavršavati po strukama (predmetima) – u pravilu po stručnim aktivima..
Podjela i drugih poslova
Na početku svake školske godine svaki nastavnik dobiva osim nastavnih predmeta i druge poslove za cijelu godinu. Osnovni poslovi su u nastavi – 22 sata nastave tjedno za predmete bez obaveznih pismenih radova (školske zadaće) ili drugih praktičnih radova na nastavnim satima, 21 sat tjedno za strane jezike i 20 sati tjedno za hrvatski jezik i matematiku.
Ako kalendarska godina ima 365 dana, od toga su 104 dana nedjelje i subote, kada škola ne radi, pa onda 12 dana blagdana i praznika, kada opet škola ne radi, 30 dana godišnjeg odmora. Ostaje 219 radnih dana. Ako se računa 8 sati rada dnevno, to je godišnje „zaduženje“ zaposlenika u nastavi 1752 sata. Osnovno „zaduženje“ u nastavi je već prema predmetima, koje predaje – od 700 do 770 nastavnih sati, odnosno sa pripremom – od 1 050 do 1 155 sati. Za druge poslove ostaje još od 597 do702 sata. U njih se raspoređuju gore nabrojani poslovi..., oni „koji se ne vide“....
Nema zastara
Ovdje valja naglasiti, da se svi POSLOVI moraju obaviti u određenim rokovima (raspored nastavnog gradiva, uređenje imenika učenika, knjige dnevnika – prije početka nastave, „ispravljanje“ pismenih radova - do idućega tjedna, zaključivanje ocjena – do početka sjednica, unošenje ocjena u knjižice i svjedodžbe – do odlaska učenika na praznike, unošenje ocjena u glavni imenik – do odlaska razrednika...). Pojam „zastare“ u školi ne postoji! Bilo bi dobro, da tako postupaju i naši bivši učenici u sudovima...
Nikomu od kritičara ne pada na pamet, da sazna, kako nastavnici često puta rade duboko u noć, ili praznikom i nedjeljom – da bi završili poslove na vrijeme... Dakle, rade preko 8 sati dnevno - i u „neradno vrijeme“-....
Pogodnosti i nepogodnosti
- Eto, moj Ivice, vrijeme utrošeno za obavljanje ovakovih poslova za javnost je „nevidljivo“. Dok ste vi učenici na ferijama, vaši nastavnici često obavljaju te „nevidljive „ poslove... U ukupnom iznosu njihovo je radno vrijeme kao i kod drugih zaposlenika.... S jedne strane su „na dobitku“, jer te poslove mogu obavljati kako i kada im je „zgodnije“: u vrijeme podnevnoga odmora, u „gluho doba noći“, u „jednom komadu“ ili u nastavcima... S druge strane su na gubitku: najčešće svoj stan pretvaraju u „kancelariju“, troše svoju rasvjetu, svoj ogrjev..., pa i svoj pisaći pribor. Mogli bi raditi i u zbornici, ali tamo nisu uvjeti za koncentraciju pažnje, a i ne može se ostajati do „duboko u noć...“
Nastavnici su u neku ruku i oštećeni činjenicom, da im godišnji odmor „pada“ u jeku turističke sezone, pa ne mogu čekati sniženje cijena turističkih usluga...u predsezoni ili u posezoni...
Prekovremeni rad
Često je nemoguće točno izbalansirati „količinu radnog vremena“, pa se događa, da netko mora raditi u nastavi prekovremeno (honorarno). Mnogo puta bi mene to bilo zapalo. U početku je to bila čista eksploatacija. Tako sam na već spomenutom otoku Ugljanu radio u pet razreda s preko 30 učenika – tri razreda prije podne, a dva razreda poslije podne – svih šest radnih dana u tjednu... To mi se računalo kao jedno odjeljenje i jednostavna plaća četrnaestog platnog razreda (početni razred). Da sam radio u nekoj gradskoj školi, radio bih u čistom odjeljenju (svi učenici idu u isti razred) i jednokratno (samo pola dana).
-To znači, da ste vi radili i u prvom razredu – s nevjericom primijeti Ivica.
-Jesam – ponosno kaže drago. – U svim razredima, od prvog razreda osnovne škole do mature...
Nepravde i njihovo ispravljanje
Rad cijeli dan i s većim brojem razreda samo za jednu redovnu plaću bila je čista eksploatacija, očita nepravda... (Iako je komunizam bio rezultat borbe protiv eksploatacije.). Nepravda, već zbog dvokratnog rada ( i prije i poslije podne). A onda i zbog rada u kombiniranom odjeljenju (Istovremeni rad s dva i više razreda u odjeljenju). Kad sam se požalio u prosvjetnom odjelu, savjetnik mi je rekao, kako je to po propisu – učenika nema za dva odjeljenja, a traži se rad u „dva“ odjeljenja zbog boljeg uspjeha i lakšega rada. Nije predviđen nikakav dodatak na plaću zbog toga..Onda sam ja rekao, „ako je to jedno odjeljenje – onda po pedagoškoj definiciji, ja ću raditi sa svim učenicima u isto vrijeme u istoj učionici“. I tako sam radio cijelo polugodište... Jasno, da je to bilo teže, već zbog priprema za satove, a o provođenju – da i ne govorim...
Za slijedeće polugodište savjetnik me obavijestio, da ću uz plaću dobiti i neki dodatak, pa da mogu nastaviti raditi kao ranije.. Nije bilo mnogo, ali ipak neko priznanje...
Nakon završetka studija nastavio sam raditi u srednjoj školi. Slijedeće godine u rasporedu nastavničkih poslova dobio sam 26 sati tjedno u nastavi umjesto norme od 22 sata tjedno . Dakle 4 sata tjedno prekovremeno, što će mi se posebno honorirati – po dva sata u dva odjeljenja.. Meni je tada i taj mali novac trebao pri uređivanju stana.Slijedeći mjesec isplaćivani su honorarni sati, ali ja nisam dobio ništa. Razočaran, tražim objašnjenje. Ono glasi: prošli mjesec jedan dan nismo radili zbog praznika, pa si radio taman samo u okviru norme, i nemaš prekovremenih.- Da li je Zlatku od plaće oduzet iznos za neodržane sate? – pitam ja. – On nema predviđenih prekovremenih sati i nije odradio predviđene sate.
- Zašto bi mu onda oduzimali od plaće? – čudi se drug direktor.
- A zašto, onda meni oduzimate, jer mi neodrađene redovne sate naplaćujete od prekovremenih? – nisam se ja dao smesti. – To je diskriminacija! Onaj, tko nema predviđenih prekovremenih sati, ne mora ih odraditi – a tko ih ima, mora ih sve odraditi...!
- Pa, da – složiše se prisutni s direktorom. Tipično podilaženje direktoru!
Meni se „čaša strpljivosti“ prelila:
- Razočarali ste me!- pokušao sam se obuzdati – Ako ne razumijete što govorim, onda je vaš IQ prenizak za posao, koji radite. A ako me razumijete, a ne želite me razumjeti, onda je vaš MQ prenizak.
- Čuj, Drago, onaj IQ razumijem – to je „kvocijent inteligencije“, kaže Nada - ali što je onaj MQ?
- To je moja izmišljotina, a znači „etički ili moralni kvocijent“....- Žao mi je , što ne prihvaćam vaš postupak! – mirnije ću ja. – Za ubuduće, molim da se u rasporedu mojih sati označe oni, koji su mi prekovremeni. Pa, ako ih odradim, želim da mi ih platite, bez obzira na neodrađenost „redovnih“ sati. Ako ne može tako – ne želim prekovremene. Možete ih dati, napr., Marini iz gimnazije. Njoj ćete odrađeno platiti bez obzira na njeno stanje tamo...
Nakon savjetovanja sa inspektorom pokazali su da njihov IQ ipak odgovara njihovom radnom mjestu: zaključili su, da se honorarni sati ne „miješaju“ s redovnima. Direktor je sa mnom potpisao ugovor o tom, koji su mi sati honorarni i nije bilo problema s plaćanjem..A onaj moj MQ više nema potrebe spominjati...
Kad sam ranije znao razgovarati s Dragom o njegovim školskim iskustvima, razgovarali bi i o direktorima i njihovim postupcima prema kolegama „urazredu“ . Drago bi ih „grupirao“: Velika većina su kao zapaženi izvrsni nastavnici imenovani direktorima (danas su ravnatelji!). Njihovi odnosi prema kolegama „u razredu“ su korektni i puni razumijevanja, bez straha, da bi se zbog toga mogli „vratiti u razrede“. Jedan mali broj učinit će sve, da se više nikada „ne vrate u razred“. Drago ih zove „mamuzarima“. – Oni se prema kolegama u nastavi odnose kao jahači na konjima: – da bi ih „ubrzali“, bodu ih mamuzama ili ostrugama....Ako zbog ničeg drugog, onda da pokažu „tko je šef“. Imaju razvijen dodvornički genom.... Prema nadređenima su snishodljivi, a prema podređenima bahati i spremni na njihovo izrabljivanje...