Jadan li si hrvatski narode. Jadan il' proklet? Premišljam se koju ove dvije riječi odabrati ? Kako opisati svu tugu zbog svega što vidim oko sebe?
Ipak ću odabrati samo jadan, a ovo proklet pokušat ću zaboraviti jer nadu u meni je teško ubiti.
Moj posljednji post je bio o velečasnom Zlatku Sudcu, odnosno pojašnjenje da ne mogu pronaći riječi da opišem moje osjećaje nakon susreta sa tim čovjekom. Obećao sam da ću pokušati napisati nešto o tome kada osjetim da sam pronašao riječi i evo me pišem, no ne mogu reći da sam pronašao riječi al' jednostavno ne mogu se suzdržati da ne pustim krik koji u meni buja, kako nekada reče Cesarić.
Bojim se da ne ispričam puno toga nevažnog i nedovoljno jakog da pokaže i opiše sve ono za čim osjećam potrebu da kažem nešto, no neki komentari koje nalazim posvuda na netu me jednostavno tjeraju da se usudim probati. Ti isti komentari me tjeraju da kažem da smo jadni, jadni i mali- Izgubljeni.
Čudni su bili putovi moji no evo u Zagrebu sam već skoro godinu dana. Afrika je evo već godinama tisućama kilometara daleko od mene da se ne bi zbunili svi oni koji prvi put slučajno zalutaju na ovaj blog.
Prije dva dana sam sasvim slučajno, samo sat vremena prije početka saznao za promociju knjige „Zlatko Sudac razgovori“ koju je napisala Dunja Ujević. Umoran kao pas razbudio sam se hladnim tušem i požurio u Studenski Centar.
Tko je Dunja Ujević, zvučalo mi je poznato to ime no nisam imao pojma. Ovo je odlomak iz njenog predgovora knjizi.
Dugo je trajalo to da nisam htjela čuti za velečasnog Zlatka Sudca. Zapravo, od prvog trenutka kada se pročulo da je taj mladi svećenik dobio na čelu krvavi križ, ja sam ga prekrižila. A kako su mediji opsjedali tim događajem, i kako sam radila u novinarstvu, ponekad ga uopće nije bilo lako zaobići. Tako, osim što sam izbjegavala društva u kojima se o njemu „sve znalo“, s vremenom sam vrlo uspješno razvila i tehniku neprimjećivanja članaka u kojima se o njemu pisalo. Bilo je tu svega. Senzacionalizma, banalnosti, dobronamjernosti, gluposti, no u svim varijantama Sudac je bio čudo. Ja, istina, vjerujem u čuda, ali samo određenim količinama. Tako, recimo, kada je Hrvatska, nekoliko godina prije no što se pojavio Zlatko Sudac, uspjela preživjeti rat, u tome sam vidjela prst Božji. Doslovce. I što se mene tiče, kvota čuda je time bila ispunjena. I sasvim me zadovoljavala. Dosta. Gotovo. U nekim fanatičnijim sagledavanjima ovog događaja, Sudčev križ uvelike je prerastao razmjere jednog čovjeka. Premda to nitko baš nije izričito kazao, htjelo se reći da je križ velečasnog Sudca znak kojim je Bog obilježio sve Hrvate. Postali smo, zamalo, drugi izabrani narod. Božemioprosti. -----------------------------------------------------------------------
-----------------------------------------------------------------------.
Tako je nekada razmišljala Dunja, a sinoć je bila promocija njene knjige o Zlatku Sudcu.
Ne znam tko je Dunja, no nakon što sam pročitao predgovor njene knjige mogu reći da je cijenim. Ne zato što je napisala ovu knjigu, cijenim je zbog toga što je mladog svećenik koji je dobio na čelu krvavi križ, prekrižila, cijenim je zbog toga što je osim što je izbjegavala društva u kojima se o njemu „sve znalo“, s vremenom vrlo uspješno razvila i tehniku neprimjećivanja članaka u kojima se o njemu pisalo. Sve je to kako kaže uspješno radila no nije se odlučila osuđivati, komentirati, pljuvati i pričati gluposti kako to velika većina Hrvata danas radi. Zbog toga je cijenim. Zbog toga sam siguran da u njoj ima ljudskosti koja velikoj većini nedostaje no i ona je sada na onoj strani vage kojom mjerim nadu u bolje hrvatskom narodu. Na samoj promociji knjige, Dunja kaže da bi po ovoj knjizi htjela živjeti. Na netu nalazim komentare kako nekoga boli, kaže racku, po kom bi modelu on htjela živjeti to je njeno pravo al ne mora zato zamarati narod tim njenim promišljanjima a novinar koji je izvijestio o promociji neka radi za Glas koncila i oslobodi nas ovakvih promocija, kako je ovo strašno što netko želi ovako živjeti,- nepoznatog komentatora boli i zamara što mu netko kaže svoja promišljanja a nalazi snage i vremena da to glasno kaže, da se suprotstavi, da se pobuni. Zašto? Da nas oslobodi takvih ljudi, što li? Takvi ljudi pronađoše vremena i želje da popljuju, kriknu i iz sve snage zavape da ih se oslobodi ovih užasa. Pitam se kada se već pronalazi toliko volje i želje da nas se zaštiti od svega toga tako užasnog gdje su ti priručnici i knjige pune savjeta i ideja za kvalitetnijim načinom života koje izdaše ti isti komentatori?
Svejedno što se „s razlogom“ (da ne bi bilo previše ljudi koliko sam mogao razumjeti) tako kasno objavilo vrijeme i mjesto, procjenjujem da je u SC bilo više od tisuću ljudi.
Sala neugledna, stara no kome je to bitno,- Mjesta dovoljno, razglas zadovoljio, atmosfera lijepa iako je mnogo poznatih faca iz politike, glazbe, svakojakih javnih osoba,- obično takvi znaju samo pokvariti ugođaj, no ovaj put nisu.
Atmosfera ugodna, lijepa.
Čak je i Maja Blagdan po prvi put za moj ukus otpjevala par pjesama od početka do kraja ne proizvevši onaj jedan ton koji mi obično pokvari veliku većinu njenih pjesama.
Što nam reče velečasni Sudac?
Uredno obučen, podšišan bez puno pompe ušao je u salu i sjeo na mjesto koje je predviđeno za njega. Bi li nam bio draži da nije obukao bijelu haljinu, da je bio prljav i neuredan, da je smrdio?,- a ne kako je opet na nekim komentarima netko napisao koristio skupi parfem. Samo se pitam kako se to uspjelo omirisati? Bi li ga drugačijim očima gledali da je došao mašući rukama kao veliki diktatori ili bijedni političari kojima je neki slučajem uspjelo da dobiju mandat od par godina i sada ga je moguće prepoznati? Bi li smo i mi da smo u njegovoj ulozi tako prošetali kroz salu znajući da je tolika masa ljudi došla tu radi nas.? Kako bi smo to mi uradili i kako bi smo se ponašali? Da nam je samo da nas primijete bi li smo možda psovali, urlikali ili možda ispaljivali plutane čepove?.- popis je predugačak i evo samo nekoliko ovih bi li smo bili u stanju i da li bi smo tako?
Zašto i on ne radi tako, zašto se ne potroši milione na marketing i ne oblijepi čitav grad plakatima govoreći nam kako je on najbolji izbor, kako je on tu i tamo u određeno vrijeme? Kako to da on ne moli ljude dođite i slušajte me divite mi se kako sam samo pametan, ja sam vaš jedini pametan izbor, ja ću vas spasiti? Sudac ne razumije marketing ili mu jednostavno ne treba za ono sto radi.
Što je Sudac rekao:
Kritički slušajte, ali budna srca. Promišljajte život oko sebe, pa i Sudca. Ne dajte da postanete roba za manipulaciju. Budite iskreni prema sebi pa, pa će te moći biti i prema drugima. Prihvatite i zavolite sebe pa će te moći zavoljeti i prihvatiti i čovjeka pored sebe. Oprostimo sebi pa ćemo moći oprostiti i drugima. Borite se protiv neznanja.Volimo Hrvatsku. Prihod u prodaje knjige bit će iskorišten da se na Krku (odnosno na Lošinju nebitno), napravi pastoralni centar u kome će se na prvom mjestu pokušati pomoći braniteljima, o kojima se nitko sustavno ne brine, da pronađu smisla u životu nakon rata.
Da li Američki vojnik koji urinira po mezopotamskim spomenicima dolazi u ime Krista? Pljujem ja na takvu religiju života mi moga, vrišti Sudac.
Mislim da je ovo sve o čemu je govorio, podsjetite me ako sam što preskočio.
Strašno. Kako se samo usudio oduzeti nam vrijeme i pričati nam o takvim stvarima? Odakle mu pravo da nam soli mozak, kako ga samo nije stid da manipulira sa nama? Pronađimo sličnost u njegovim slikama sa Severinom pa se osjećajmo nelagodno.
Zašto ljudi imaju potrebe takvo što raditi? Je li me možda pokušavate spasiti od Sudca, možda pokušavate zaštitit od manipulacije? Spasiti moj novac koji cu potrošiti na manipulatora i prevaranta?
Pitam se još puno toga a i cijeli post je pun upitnika no jedno mi je samo jasno a to je da velečasni Zlatko Sudac na mene nije prenio na mene niti trunku negativnog. Niti jedna njegova riječ i poruka nisu me usmjerile ka nečem lošem. Cijela knjiga o kojoj je pričano
Znam da je velika većina nas Hrvata koji su strastveniji i glasniji u olajavanju, kritici prosipanji mržnje neg darivanju ljubavi i zbog toga ovaj post.
Ljudi prestanite mrziti nekoga tko vas se u stvari i ne tiče i ne predstavlja vam ništa u životu.
- Vjerujem da će te biti sretniji.
Ima još dosta toga što bih želio reći no nemam vremena moram se odmaknuti od računara.
Možda samo nešto za razmišljanje prije kraja.- Kako bi se osjećali da smo nekim slucajem u onim danima pod Golgotom (za one koji ne znaju što je to ne treba ni da se zamisle), što bi nam prolazilo kroz glavu u kojoj bi smo skupini stajali i što bi smo tada uradili? Da li bi smo bili u skupini onih koji bi vikali “Barabu nam pusti” ili bi smo bili samo ravnodušni na sve?
Ne uspoređujem Sudca i Isusa, nemojte da vam to padne na pamet, no pitanje je samo koliko smo svjesni svojih osjećaja prema drugima, svojih grijeha, svojih mana i vrlina.
Trebali bi smo svi pogledati u sebe i truditi se da budemo bolji ljudi i da ne učinimo ništa drugim ljudima što ne bi smo željeli da se uradi nama. Trebamo se upitati kakvi smo mi sami.
Ja se upitam ponekad i trudim se biti dobar čovijek ali nisam siguran da li mi to uvijek uspjeva no nastavit cu se truditi i ne vidim u tome ništa loše za bilo kog od nas. Pokusajmo.
Sretan Bozic i puno radosti u Novoj Godini svima.
Post je objavljen 18.12.2008. u 10:39 sati.