Pregled posta

Sjećanje na Ljubicu Lukić

Prijateljstvo u zagrljaju Ljubavi

Dragi posjetitelji bloga i čitatelji ovoga posta, je li netko od vas poznavao Ljubicu Lukić? Najvjerojatnije bi mogao slijediti niječni odgovor, iako su mnogi čuli njezin glas koji se eterom širio s Radiopostaje „Mir“ Međugorje, gdje je radila od veljače 1998. godine, dakle od samih početaka osnivanja Gospina radija koji je s emitiranjem otpočeo u studenome 1997. godine. Od 1999. godine pa gotovo do odlaska u vječnost bila je glavna urednica.
Ljubica je rođena u Konjicu 11. studenoga. 1959. godine, a s molitvom na usnama, preminula u Zagrebu 19. prosinca 2001. godine. Njezini zemni ostaci počivaju u rodnom mjestu. U Konjicu je pohađala osnovnu školu i gimnaziju, a studij defektologije završila je u Zagrebu. U struci je radila u Zagrebu, Splitu i Mostaru, a kad je počeo rat, ukljičila se u HVO, gdje je u vojnoj policiji bila časnica za socijalnu skrb, a zatim i urednica vojnog časopisa „Sokol“. Jedno je vrijeme predavala u srednjoj školi, a pomagala je kao dragovoljna djelatnica osobama koje su bile ovisne o alkoholu.
Ljubicu sam osobno upoznao tek na izmaku 2000. godine, kad je čista međugorska bura otpuhivala posljednje listiće kalendara. Bilo je to u adventsko vrijeme, točnije rečeno nekoliko dana prije Božića, kad me je u jednu od emisija, kao gosta, pozvala glavna urednica. Bio je to susret koji se trebao dogoditi, koji će u meni ostaviti neizbrisivi trag svjetlosti, koji će kao plamena ruža gorjeti u stručku ljubavi, koji će se pridružiti svjetlu svih onih dragih osoba koje mi je Providnost poslala kao suputnike na životnom putu. To je bilo poznanstvo blagoslovljeno milostima Bezgrješnog srca Marijina, izniklo iz ružičnjaka čistoće, oslobođeno svih okova koje donosi navezanost na osobe ili stvari, slobodno od svih primisli kojima se predaju ranjeno tijelo i osjećaji. Bilo je to prijateljstvo ljubavi i ljubav prijateljstva.
Puna invencije i kreativne znatiželje, nemirnog duha koji su pokretale neiscrpna energija vjere i nade, ispunjenog bogoljubljem i čovjekoljubljem, Ljubica je sve svoje intelektualne i duhovne darove stavljala u službu boljitka, u pomažući bližnjima, malenima i zapuštenima, dajući se do kraja, sagorijevajući u neugasivoj vatri sebedarja. Tako joj je i posao koji je vršila na međugorskom Radiju, šireći radosnu vijest i Gospine poruke, slično kao i blaženiku Ivanu Merzu, postao zvanje. Draga mi je bila njezina upornost, njezina vjera u snagu Božje svemogućnosti, koja je ponekad graničila s tvrdoglavošću, koja je ustrajnošću razarala mlakost i površnost, koja se suprotstavljala sumnji i malodušnosti. A s druge strane bila je tako krhka i osjetljiva, sklona suzama koje su je uvijek preplavljivale kad bi čula iskrenu i nježnu riječ, kad god bi doživjela da netko u njezinoj blizini napravi djelo milosrđa.
Bili smo doslovce brat i sestra, povezani Isusovom ljubavlju, nadopunjujući se milostima koje su tekle iz naših srdaca, prepoznavajući se u odbljescima koji su dolazili s istog izvora. A neke zajedničke planove vezane za Međugorje, pokušao sam poslije njezina odlaska i realizirati, ali uspio sam ostvariti tek dio onoga što je bilo u okviru mojih mogućnosti i darova, no mnogo toga, bez njezine nazočnosti, bar ovdje i sada, iako mi molitvama nesebično pomaže, neće biti ostvareno.
Znam da su ovakva prijateljstva rijetkost, ali meni se ipak događaju i zato svjedočim iz vlastitog iskustva jer u tuđa ne želim ulaziti, a niti ih dovoljno poznajem. Kada je osoba duboko uronjena u vjeru, kada se zna radovati ljepoti, kada ne robuje koristoljubivosti i pohoti, kada joj bližnji nisu objekti koje treba iskoristiti i odbaciti, onda padaju sve preprjeke koje nas dijele od zajedništva, ispunjenog Božjom ljubavlju i dobrotom. Ako usto upoznamo srodnu dušu, nastalu iz iste kapljice svjetlosnog slapa života, onda nam ona svojim darovima može ispuniti nesavršenost vlastitih manjkavosti i privesti nas prisnosti Stvoriteljeva nauma, može nam itekako pomoći u otkrivanju Božje volje. A najveći prijatelj muškoj osobi, unatoč svim uvjeravanjima psihologa, ipak je žena, preobražena u svjetlosti Isusovoj, druga i drukčija Marija Magdalena, ona kojoj su se strast i posrtanje do kraja pretvorili u ljubav. Uostalom, tko će bolje razumjeti naše smušenosti i nejasnoće, nego iskrena prijateljica, a ženi nitko ne može pomoći kao što može odani prijatelj.


Ljubičine slike iz obiteljskog albuma: 1. U odori HVO-a, 2. Na Križevcu, 3. S nećakom Borisom.

Zaključio bih da se vatra Božje ljubavi ipak najjače rasplamsava u prijateljstvu jer su joj tuđe sve primjese izokrenutih nagovora, jer ne podliježe ljubomori i zavisti, jer je okrenuta darivanju. To je ljubav koja ne razara stare ljubavi, to je privrženost koja ne umanjuje snagu onoga što je već prije u našem životu izraslo iz sjemena ljubavi, već naprotiv, to je ljubav koja obnavlja sparušene plodove davnih ushićenja i oživljava snove, često zatrpane kolotečinom svakodnevlja. Prijateljstvom ljubimo druge u sebi i sebe u drugima, postajemo jedno, nerazdvojiva cjelina i zdravo zrno u riznici punine.
Moj zadnji ovozemaljski susret s Ljubicom dogodio se u Zagebu, na blagdan Bezgrješnog zaćeća, 8. prosinca 2001. godine, u stanu Ljubičine sestre Ive, koja ju je umornu i iscrpljenu, toga popodneva dovela iz bolnice. Ali Ljubičine oči bijahu pune nadzemaljskog sjaja, lebdjela je između neba i zemlje i već je jednim korakom zakoračila prema kraljevstvu svih radosti. Pomirena sa sobom i svijetom, umjesto bolesti donosila je dah vječnosti u toplinu sestrina doma. Izmijenili smo poklone. Predao sam joj buket raskošnih ruža, a ona meni novoizašlu knjigu pok. fra Slavka Barbarića „Poruka za sadašnji trenutak“, u kojoj su sabrana razmatranja koje je fra Slavko, preminuvši godinu ranije, pisao u mjesečniku „Glas mira“, a koja su se odnosila na Gospine međugorske poruke. Na prvoj stranici knjige uspjela je drhtavom i onemoćalom rukom ispisati posvetu koja glasi: „Dragom bratu J... Iz jednog (slučajnog!) poznanstva darovano mi je neslućeno prijateljstvo. S dubokim poštovanjem, Ljubica Lukić“. Tek sam poslije, često uzimajući knjigu u ruke, uvidio koliko je bogatstva misli, osjećaja i mudrosti koja izvire iz ljubavi, skrivao jedan uskličnik iza riječi „slučajnog“, gdje bi po ljudskoj logici trebao stajati upitnik. A upitnika nema jer ne postoji ni slučajnost. Nismo mi gospodari vremena pa onda biramo putove, pa se eksperimentalno vraćamo u prošlost, a zatim se odlučujemo za različite smjerove, a nakon svega odabiremo onaj koji nam se trenutačno čini najbolji i najuspješniji. Postoji samo jedan put i, svakako, stranputica koja vodi tik pokraj njega, da ne bismo put, ako to želimo, nikada izgubili iz vida. Eto, slučajnost, koja to nije, planirala je susret između nas i darovala nam nesvakidašnje iskustvo iz kojeg se rodilo, kako je Ljubica zapisala, neslućeno prijateljstvo.
Te večeri do kasnih sam sati ostao s njom u razgovoru. Umorna i bolesna, ali puna vječne svjetlosti, izdržala je sate bdijenja. Prije rastanka još smo jednom ponovili zavjet da ćemo se spominjati u molitvama. Ja sam svoje obećanje izvršio, moleći se svakodnevno pune tri godine za Ljubičinu dušu i plaćajući mjesečnu svetu misu. Molitva, doduše, ni danas nije prestala, ali nije toliko intenzivna jer moram misliti i na one koji su u ovom trenutku puno potrebitiji. A što se tiče Ljubičina obećanja, osjećam u srcu blagodat njezinih zagovora. Pomažu mi da jasnije razlučujem svjetlo od tame koja se podmuklo valja oko Međugorja.
Iz Ivina stana, kojoj danas zahvaljujem za fotografije, od Ljubice sam se oprostio zadnjim prijateljskim stiskom ruke, nježnim poljupcem i još blažim zagrljajem, ostavljajući je u miru, kojim se pripremala za odlazak u kuću Očevu. Poslije jedanaest dana, dok sam sjedio u radnoj sobi, osjetih radost Ljubičina prelaska u stvarnost nebesku. Njezinoj sestri s mobitela sam uputio poruku, a ona mi je uskoro javila da je Ljubica upravo u tom trenutku preminula.
Dok se ponovno ne sretnemo u kraljevstvu nebeskome, a vjerujem da će tako biti jer je veliko Božje milosrđe, sjetim se Ljubice uvijek dok klešem stihove, dok razmišljam o smislu i ljepoti života, dok razmatram o tajni ljubavi, dok pišem o Gospinim porukama, dok se pričešćujem na svetoj misi.
Dok pišem ovaj tekst, moje se srce otvara kraljevstvu ljepote, uranja u ono što je ispunjeno našim nedosanjanim čežnjama, gdje će se u zagrljaju ljubavi prožimati sve što je voljelo i svi koji su se voljeli, a pojmovi koji nam danas puno znače kao što su majka, sestra, brat, sin, kći, žena, muž, izgubit će na svojoj vjerodostojnosti jer ćemo svi biti braća i sestre, plodovi davanja i darivanja, ispunjeni radošću u oceanu ljubavi.
Evo me svijete na barikadama tvoje ograničenosti, na zidinama tvoje pohlepe i požude. Spreman sam poletjeti u prostranstvo svjetlosti, u slobodu beskrajne ljubavi, razumjeti i njegovati one koje mi Providnost pošalje u susret, želim biti rame dobrote na kojem će umorni nasloniti glavu. Umnoži Bože u meni nježnost što izvire iz tvoga vrutka, ispuni me svježinom žive vode, koja će se ozdravljujuće pretočiti u duše i srca onih koje volim i koje ću voljeti, onih koji te traže, ali još uvijek ne upoznaše ljubav tvoju.
Danas, kad navratim u prostorije međugorskog Radija, unatoč gostoprimstvu djelatnika, nedostaje ona prisnost, otvorenost i toplina koju je oko sebe širila Ljubica, ona predanost i izgaranje koje nikada više neće biti nadoknađeno nijednim novim uposlenikom jer smo svi originalni i drukčiji, svatko ostavlja svoj trag svjetlosti i svoju karizmu, svatko može darovati samo ono što je primio.
Hvala Ljubice na nadahnuću koji izvire iz tvojih molitava! Znam da se, na sedmu obljetnicu tvoga odlaska, danas u 17 sati slavi misa zadušnica u tvome Konjicu. Ja sam fizički daleko pa ću večeras otići u obližnju crkvu.


Post je objavljen 19.12.2008. u 06:00 sati.