>"Vječni Galilejac": Pastiri i mudraci (4)
Nedužni poput Ivana dođoše k njemu, jer se oni ne trebahu očistiti; grješnici poput Magdalene dođoše k Njemu, jer su ćutjeli potrebu da se očiste. Ali ona srednja skupina Farizeja, koji su korili njegove apostole jer nisu prali ruke prije jela; licemjeri slični obijeljenim grobovima, izvana čisti ali iznutra puni smrada; oni koji se smatrahu pravednima a bijahu napola pokvareni a napola netaknuti, koji nisu nikad ni vrući ljubavlju ni hladni mržnjom - ti nisu nikada kleknuli pred uzdignutom rukom Presvetog Srca. To su oni o kojima Sv. pismo veli da će ih Bog ispljunuti iz usta svojih (v. Otk 3,16).
Jaslice postadoše crkva što ju je naš blagoslovljeni Gospodin osnovao na Petru. Značajno je da iste one dvije klase ljudi, koji nađoše put jaslicama, nađoše i put Crkvi. Samo baštinici Pastir i potomci Mudrac unišli su kroz njezina sveta vrata. Zato drugim riječima možemo kazati da u Crkvi ima mjesta samo za dvije krajnosti: za one koji misle i za one koji ne misle; ali u njoj nema mjesta za one koji si uobražavaju da misle!
Crkvu su najprije našli jednostavni, ili oni koji ne misle - velika masa muškaraca i žena, koji su u svome neznanju prosvjetljeniji nego učeni ljudi u svojoj znanosti - jednostavni ljudi, koji kraj svoga dnevnog teškog rada nemaju, poput pastira na judejskim brežuljcima, vremena za učenu znanost ili koji, ako imaju vremena, više vole da ih poduče anđeli ili Božji glasnici, kako je to bilo i kod ovih pastira.
Za tu veliku vojsku onih koji ne misle postoji crkveni auktoritet, koji oni primaju istom ljubavlju i poslušnošću kojom dijete prima zapovijedi svojih roditelja. Oni ne žele znati zašto Crkva naziva vječno rađanja druge Osobe Presvetog Trojstva rađanjem, a proizlaženje treće Osobe aspiracijom; oni ne žele znati kako prilike kruha i vina mogu opstojati bez supstancije kruha i vina, kao što ni dijete ne želi znati pojedinosti gradske uprave pod kojom njegovi roditelji glasuju.
Žele samo znati što kaže Kristov namjesnik - i time su zadovoljni. Svijet ih naziva luđacima i kaže da je Crkva puna neznalica. Jest, Crkva je ispunjena milijunima duša, koje slušaju vlast samo zato jer je to vlast; ali to ne znači da su te duše lude. To samo znači da je Crkva poput Betlehemske spilje puna jednostavnih pastira.
No Crkva ne vodi brigu samo o onima koji ne misle, nego i o onima koji misle; a pod onima koji misle razumijeva duboke i prave tražitelje istine. Od vremena učenog Pavla pa do naših dana, Crkva se imala brinuti za učene, duboke i mudre ljude. Bilo ih je koji su željeli poznavati ne samo Crkvenu vlast, nego i razloge te vlasti; ne samo da je Crkva nepogrješiva, nego i zašto je nepogrješiva; ne samo da su u Presv. Trojstvu tri osobe, nego i zašto nisu četiri.
Crkva se mora za njih pobrinuti, kao što su se jasle pobrinule za Mudrace; mora se brinuti za one koji žele piti iz dubina Petrova izvora, koji hoće istražiti Beskonačno i teleskopom vjere pretražiti neistražena područja misli, a koje oko razuma ne može doseći. Njima Crkva otvara izvore filozofije i teologije, prema kojima su sva naša viša matematika i astralna fizika tek plitki livadni potočići i igračke ljudskog duha.
Svijet kaže da je crkveno naučavanje isprazno, da teologija nije duboka, dapače da je luda. Ali ona nije luda. To samo znači da je Crkva poput Betlehemske spilje puna mudraca, koji su bili tako ništavi da su slijedili zvijezdu, dok ih nije dovela do Boga.
(nastavlja se)
Post je objavljen 18.12.2008. u 00:39 sati.