Pokušati izvesti stvari na svoj vlastiti način je iskušenje kojem se malobrojni mogu oduprijeti, međutim, zakon najmanjeg naprezanja nam govori da svoj cilj možemo ostvariti i na drugi način osim kroz naprezanje i sukob. Učili su nas kako su borba i napor jedini put do uspjeha i kako više rada znači više rezultata. No, katkada je više, manje, osobito kad se to više odvija na pogrešan način. Katkada je puno važnije imati vjeru u sebe i svoje vlastite želje. Kad pretpostavljate da su drugi ljudi tu kako bi vam otežavali i spriječili vas da ostvarite ono što želite, ne preostaje vam ništa drugo nego da e branite. Svim silama.
Međutim, strašno je praktično znati da postoji moć koja je daleko snažnija od drugih ljudi. Najveće rezultate nećemo postići najvećom marljivošću, nego svojim duhom koji se isprogramirao za uspjeh i stvaralaštvo. Razmislite o najuspješnijim ljudima u povijesti. Svi oni dijelili su iste osobine duha; vjerovali su da zaslužuju biti sretni, uspješni i bogati, vjerovali su u svoje sposobnosti i prepuštali se svojoj intuiciji i kreativnosti, i posljednje, ali ne i najmanje važno, nisu se predavali. Kad bi dijete koje pokušava hodati, odustalo već nakon nekoliko padova, nikada ne bi naučilo hodati. Najuspješniji primjerci ljudske vrste zadrže tu vrstu entuzijazma, žilavosti i nepokolebljivosti tijekom cijelog života. Oni jednostano ne priznaju poraz i zato, kad ga i dožive, ustaju i nastavljaju onamo kamo su namjerili. Sretni su ljudi kojima je za ranog djetinjstva ucijepljen taj sindrom pobjednika, ili oni koji su takav stav tijekom života naučili uprogramirati u svoj um.
Na žalost, većina ljudi pati od sindroma straha, nesigurnosti, ugroženosti i kukavičluka. Oni, pak, za razliku od pobjednika, vjeruju da im se stvari događaju i da ih ne mogu kontrolirati. Budući da misle da je život nešto što im se događa, ne osjećaju se odgovornim za svoje životne promašaje. Tako upadaju u začarani krug iz kojega se teško izvući. Tada im još jedino preostaje da s divljenjem gledaju u pobjednike i da im zavide na njihovoj dobroj sreći.
Postoje dvije vrste vrijednosti koje možemo ostaviti svojoj djeci. Jedno su korijeni, a drugo su krila. (H.Carter)
Post je objavljen 17.12.2008. u 21:26 sati.