Marketing
BeatNocha
Flight Of The Conchords
Flight Of The Conchords
Sub Pop, 2008.
Čudni Al Janković, Frank Zappa, Victor Borge, Pythonovci (a posebno Eric Idle), Jack Black i Kyle Gass, Trey Parker i Matt Stone, Peter Schickele, Grinpiz, Richard Cheese (i njegov bend Lounge Against The Machine),
Vatrogasci (vatrogasac Mirko - faza)... samo su neki ljudi koji su se (ili to još uvijek rade) šalili kroz glazbu, generirajući što parodije što neke druge podžanrove komedije. I nije to samo svojstveno modernim vremenima – ljudi su ljudi i otkad je ona Kubrickova majmunčad dotakla Monolit postoji i zajebancija na sve što postoji, u glazbi, konkretno, od parodijskih misa iz 16. stoljeća pa sve do ovog novozelandskog blentavog dua, Flight Of The Conchords.
Pravi nastavljači tradicije humora u glazbi i kroz glazbu, Flight Of The Conchords su i humoristički radijski serijal BBC-ja, i humoristička televizijska serija HBO-a, i pravi bend koji ide okolo i nastupa, no prije svega, imaginarni bend tipične luzeri-ali-genijalci karakterne postavke.
Bret McKenzie i Jemaine Clement oformili su svoju duhovitu kombinaciju glazbe i glume još 1998. u Wellingtonu, Novi Zeland, gdje su studirali film i kazalište. Prvo su nastupali u emisiji «Newtown Salad» na lokalnoj wellingtonskoj televiziji «Channel 7», nakon toga u Edinburghu, 2002. i 2003. na popularnom Fringe Festivalu (za što su dobili i nekoliko nagrada), pa na američkom Comedy Arts Festivalu (pras! – nagrada za najbolju alternativnu komediju) pa onda malo na Comedy Festivalu u Melbourneu (opa! – nagrada za najbolje debitante), pa ih je onda pokupio BBC-jev Radio 2 za koji su snimili improvizirani serijal (opet! – nekoliko specijaliziranih nagrada, da, to je Engleska, naravno da imaju nagrade za radijsku komediju!), da bi im onda prišli i ljudi iz HBO-a.
Nakon Wellingtona i Londona, u tv seriji, svjetski najpopularnijem izdanju Flight Of The Conchords cirkusa, Bret i Jemaine (naime, likovi se zovu apsolutno isto kao i njih dvojica) pokušavaju uspijeti u New Yorku. Redovni kast uključuje izvrsnog komičara Rhysa Darbyja kao izrazito nesposobnog ali vrlo dragog menadžera koji se zove Murray. Murray inače radi u newyorškom novozelandskom konzulatu, ima problema sa ženom i održava redovite bendovske sastanke sa ovom dvojicom. Upravo ti band meetings, bendovski sastanci su jedan od najboljih dijelova cijele serije. Tu su još i Arj Baker kao živopisni frend Dave, legenda američkog alternativnog humora i vrlo osebujne stand-up prošlosti – Eugene Mirman kao frend Eugene i opsesivna, seksualno agresivna vrebačica benda, njihov jedan jedini fan koji se uvijek pojavljuje iz pomno planiranih zasjeda, Mel koju odlično utjelovljuje glumica Kirsten Schaal.
Cijela serija počiva na humoru kompletnih idiotarija i ljudskih neugodnjaka, humoru Rickyja Gervaisa iz serija «U uredu» i «Statisti», humora kojeg je usavršio Larry David, otac legendarne serije «Seinfeld», no u svom post-seinfeldovskom solo igralištu, odličnoj, nije-za-svakog kvazidokumentarističkoj humorističnoj seriji «Bez oduševljenja, molim», u originalu «Curb Your Enthusiasm».
FOTC humor ima puno dodirnih točaka i sa Tenacious D duom, bilo da pričamo o njihovoj seriji ili filmu «The Pick Of Destiny», no tamo gdje su Tenacious D vulgarni i igraju na rock i heavy metal zajebanciju, Bret i Jemaine su mnogo suptilniji i širi u glazbenoj strani.
Duhovita postavka cijele serije je ta da njihov bend nikad ne izvede niti jednu pjesmu nigdje jer im Murray vrlo rijetko uspije srediti gažu a kad im i sredi to su najnepoželjniji prostori za svirku kao što su barovi na aerodromu ili katastrofalno organizirani štand Novog Zelanda na turističkom sajmu. Kad im i organizira gig, Bret i Jemaine uvijek sviraju jednu te istu glupu pjesmu «Who Wants To Rock The Party?» izvedenu bez imalo žara uz ritam mašinu. No, snaga serije i ovog dua je u tome što po svakoj epizodi dolaze u prosjeku dva songa koji oni uvijek, ok, barem u velikoj večini slučajeva zamišljaju u svojoj glavi, igrajući se tako sa starom formom holivudskog mjuzikla i pokazujući svu raskoš njihovih glazbenogenijalnih umova i lakoću s kojom se kreativno zafrkavaju sa najrazličitijim glazbenim ikonama, pravcima, podpravcima i motivima, bilo iz pop rock povijesti, bilo suvremenim.
Tako po pičci dobiju r'n'b balade («Most Beautiful Girl (In The Room)» koja sadrži stihove tipa ''...you're so beautiful/ like a tree or a high-class prostitute/ you could be a part-time model/ but you'd probably still have to keep your normal job...''), band aid žalopojke («Think About It» sa legitimnim stihovanim pitanjem «...why are we still paying so much for sneakers when you got little kid slaves making them?»), pop institucijama iz osamdesetih kao što su Prince (apsolutno briljantna «Business Time») ili Pet Shop Boys (ništa manje jaka «Inner City Pressure», u svojoj srži – lamentacija o pritiscima života u gradu kroz oči sint-pop dua: «...you don't measure up to the expectation/ when you're unemployed there's no vacation/ no one cares, no one sympathizes/ you just stay home and play synthesizers»).
Nastradaju i hip hop («Hiphopopotamus vs. Rhymenocerous» u kojoj Bret i Jemaine preuzimaju svoje hip hop alter ego persone i unakažuju rep pass the mic situacije koje ne urode uvijek plodom i «Mutha'uckas» u kojoj igra sa cenzurom prostota u rep spotovima ode u vrlo smiješan ekstrem), lounge glazba (ne pretjerano urnebesna «Foux de Fafa»), futuristički tj. robotski motivi (apsolutni FOTC klasik «Robots» sa nenadjebivom idejom «binarnog sola» – treba čuti da bi se doživjelo/povjerovalo), a čak i allmighty David Bowie dođe pod FOTC nož (briljantna «Bowie» sa stihovima tipa «...Bowie's in space/ whatcha doin' out there man?/ that's pretty freaky, Bowie/ what's a rock musician doing out in space man?» ili «...does the space cold do funny things to your nipples, making them all pointy, Bowie?/ do you use your pointy nipples as telescopic antennae transmitting data back to Earth?/ I bet you do, you freaky old bastard you!»).
Ima toga još hrpa. Ali sve to na papiru/ekranu biva smiješno samo onima koji su to već vidjeli. Vi ostali – pravac Mama Mreža (ne krivite nacionalnu televiziju, šta sad, oni su takvi, evo, «My Name Is Earle» su skužili tek/već kad se vani lagano ohladio) i priuštite si «bivši novozelandski četvrti najpopularniji gitarski digi-bongo acapella rap funk comedy duo», kako sami sebe zovu. Slijedeći mjesec (that would be siječanj ’09.) kreće druga sezona.
A kad je BeatNocha/K'Puding postala/o poligon za hvaljenje tv-serija? Nije baš, jer ove godine Bret i Jemaine su ušli u studio i snimili probranu selekciju od 15 pjesama iz serije. Rezultat toga je prvi pravi Flight Of The Conchords album koji je na proljeće izašao u izdanju legendarnog Sub Pop-a. Pjesme iz živih nastupa, radio-serije i tv-serije sad su dobile novi život. Album se, naravno, nije pretjerano daleko odmakao od onoga kako su pjesme zvučale u seriji, dodano je malo produkcijskih fora, neki aranžmani su malo dotjerani ili prošireni, nekoliko štoseva je otpalo, dogodilo se nekoliko novih, no ono što je najzanimljivije od svega je da te pjesme funkcioniraju i kad ih se makne iz koncepta tv-serije. U ovom glazbeno prozračnom, jednostavnom i superslatkom albumu punom humora. Ne glasnog, urnebesnog i vulgarnog humora (nije ovo "Tropic Thunder"!) već konstantno tinjajuće zajebancije za pametne popkulturalne glave.
Kakogod, još jedan način za uživanje u ovoj dvojici kvabuda. To je, ahem, skračenica od kvalitetne budale.
Broj riječi "zajebancija" u tekstu (ne računajući ovu tu): 3
Albumče: Foux Du Fafa, Inner City Pressure, Hip-Hopopotamus vs. The Rhymenoceros, Think About It, Ladies of the World, Mutha'uckas, Prince of Parties, Leggie Blonde (feat. Rhys Darby), Robots, Boom, A Kiss Is Not a Contract, The Most Beautiful Girl (In the Room), Business Time, Bowie, Au Revoir
Olfo ih ne bi volili vidit uživo: Bret, Jemaine i roboti
Samo za najzadrtije LOTR fanove: Bret McKenzie je glumio Figwita (koga!?!), dok je njegov stari, Peter McKenzie, pak bio Elendil. U prologu je, tražite sami.
Slijedeći tjedan: BeatNocha Best Of 2008, Part 01, 18.12.08., u točno 18.00 sati. Čujemo se.
Pozdrav,
ek.
Post je objavljen 17.12.2008. u 14:39 sati.