Pregled posta

Janus globalizacije: Prijetnje i šanse u doba globalnog trijumfa kapitalizam

Teze za djelovanje zelene stranke i progresivnih društvenih pokreta


Deset godina nakon rušenja zablude zvane komunizam, došlo je vrijeme da trezveno pripremamo rušenje kapitalizma.

U posljednje dvije godine objavio sam na blogu nekoliko članaka koji govore o ekonomiji. Razmišljajući o globalizaciji i njenim proturječjima (čitao sam posljednjih tjedana knjge na tu temu Josepha Stiglitza i Ulricha Becka), odlučio sam nakon osam godina ponovo objaviti ovaj tekst. Prenosim ga neizmjenjenog. Mislim da je i danas zanimljiv - a također, koristim blog da ostane i meni na pameti! Slijedećih mjeseci artikulirat ću svoja novija promišljanja.

Napisano u studenome 2000. Objavljen je skraćen u fanzinu ‘Deadline’, jednom od izdanja zagrebačke Zelene akcije. Pripremljen je kao letak na jednom listu papira A4 formata i dijeljen u raznim prigodama. Također, bio je osnova za jedno predavanje koje sam održao u klubu ‘Palach’ u Rijeci. Zatim je objavljen u brošuri "Što se dogodilo u Genovi", srpnja 2001.

Postala je sveprisutna fraza: "živimo u doba globalizacije"; teško je međutim opisati u čemu je njeno točno značenje.

Ujedinjavanje svijeta započinje u 19. stoljeću kroz dramatični razvoj sredstava prometa (željeznica, parobrod) i telekomunikacija (telegraf, telefon). Taj je proces nastavljen i ubrzan u dvadesetom stoljeću, sve do pojave interneta. Globalizacija je dakle proces započet prije oko 150 godina, iako je sam termin nov.

(Da bismo napravili važnu terminološku distinkciju, za ovaj mnogoznačni proces možemo koristiti pojam planetarizacija. Tada pojam “globalizacija” može označavati filozofiju ekstremnog ekonomskog liberalizma primjenjenu na planet, kakvu zastupa World Trade Organisation. Ovu distinkciju dugujem dr.sc. Nevenu Šimcu.)

Pojam “globalizacija” dobiva negativan predznak jer sve ubrzaniji prijevoz roba i prenos informacija, korištenjem tehnološki sve naprednijih i skupljih sredstava, donosi drastičnu prednost najrazvijenijima, bogatima i moćnima. U kapitalističkom društvu, to konkretno znači prednost onih, koji raspolažu velikim kapitalom.

Danas, avioni i internet su podjednako moćno sredstvo bogatih, kao što su to prije stotinu godina bili željeznica i telegraf. Ne samo da ih jedino bogati mogu razviti te sustave, nego se i jedino oni mogu istinski služiti njihovim prednostima.


Paralelno s ovim vidom globalizacije, pojavljuje se i unifikacija, kroz nametanje ne samo proizvoda, nego i navika i širih kulturnih obrazaca najrazvijenijih. Vrlo je problematično da li je McDonald’s-ov hamburger ukusniji od našeg bureka ili ćevapa, ili Coca-Cola bolja od Kokte; ali agresivna reklama i cjelovita općinjenost Amerikom ipak potiskuju domaću konkurenciju. Hamburger i Coca-Cola postaju simbol, tzv. supstitutivno dobro: ne služe samo da utažiš glad ili utoliš žeđ, nego istovremeno sebe samog osjećaš djelićem blještavog svijeta reklama. Potrebe, odnosno očekivanja ljudi (potrošača) se unificiraju, a to donosi dodatnu prednost krupnom kapitalu, koji takve potrebe lakše zadovoljava koristeći “ekonomiju obima”.

Televizija je donijela blještavilo i trenutnu fascinaciju, a slično djeluju i zvukovi električne gitare i sintezajzera.

Internet, doduše, donosi mogućnost dvostrane komunikacije, svatko može svoje misli učiniti svima dostupnim. Međutim, bijedna razina diskusije u news-grupama i forumima pokazuje da je sposobnost da se pročita niz od nekoliko rečenica, o njemu razmisli i zatim na sličan način artikulira svoje misli, i dalje rijetko prisutna.

Globalizacija dakle donosi ekonomsku unifikaciju koja povećava moć krupnog kapitala, te kulturnu unifikaciju koja sve većem broju ljudi postaje odbojna, čak užasavajuća. Već šesdesetih godina, neobično rano, dolazi pobuna mladih protiv “lažnih vrijednosti” propagiranih u novonastalom “globalnom selu”. Ta je pobuna i sama težila biti globalna, i u sljedećim godinama izgubila je na intenziteru, ali se širila i dobila brojne oblike. Ekološki pokret, istinski globalan, danas je jedna od glavnih sastojnica.

Suprotni tip pobune predstavljaju ksenofobi i izolacionisti, od ajatolaha Homeinija do Maje Freundlich, koji na ovaj ili onaj način proklinju “Američkog sotonu” i njegove proizvode: televiziju, rock glazbu, internet itd.. Oni žele sagraditi “kineski zid” i spriječiti “sotonu” da uđe, vraćajući se u neko izmaštano zlatno doba kada tih uznemiravanja izvana nije bilo. To je naravno apsolutno nemoguće i vodi u katastrofu, kao u slučajevima Albanije pod Enverom Hodžom, Kampučije pod Pol Potom ili Sjeverne Koreje sve do danas.

Globalizacijski kapitalistički proces, međutim, nosi u sebi i snažan element progresivnosti, kojem se otvoreno divio i Karl Marx, koji je neprevaziđeno duboko analizirao proturječja kapitalizma 19. stoljeća. Masovni proizvodi kapitalizma, od željeznice do interneta, postepeno postaju dostupni i širim masama; to je omogućeno radničkim borbama i procesom demokratizacije.

U najrazvijenijim kapitalitičkim zemljama, krupni kapital suočen sa bijesom radnika postepeno pristaje na kompromise sa radničkim vođama; javljaju se “revizionisti” ne samo u radničkom pokretu, nego i među kapitalistima. Kroz strahovite potrese i krize u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, izgrađene su države klasnog kompromisa, a zatim i države blagostanja.

Marx je fatalno promašio u prognozama, podcjenjujući sposobnost liberalnog kapitalizma da se demokratizira i prilagođava.

Nova kvaliteta, koju globalizacija poprima u posljednjim desetljećima, kad taj termin i nastaje, jest sposobnost kapitala da se trenutno prebacuje s jednog na drugi kraj svijeta, koristeći suvremena sredstva elektronske komunikacije.

Osnovna proturječnost i nevolja za obične ljude jest da radna snaga nije toliko mobilna kao kapital. To dovodi do toga da je berač jabuka u Francuskoj plaćen desetak puta više od berača banana u srednjoj Americi, iako nije produktivniji, ili da jedan poznati sportaš dobije za reklamiranje Nike tenisica više od ukupne godišnje zarade radnica u Istočnoj Aziji, koje tenisice proizvode!

Mnogi će naravno samo slegnuti ramenima i reći da je to naprosto njihova loša sreća ili posljedica tržišnih zakona. Međutim, na globalnom planu situacija je danas slična kao i na planu nacionalnih država prije stotinu godina: tada je još vladao “divlji” kapitalizam slobodnog tržišta, bez demokratskih institucija, ali sve više ljudi priznavalo je da taj sistem nije pravedan i nije održiv; u slijedećih pola stoljeća došlo je do opisane demokratske revolucije.

Hoćemo li sredinom 21. stoljeća moći reći da je isti posao valjano obavljen i na globalnom nivou? Možda. Zastupnici globalnog kapitalizma s pravom ukazuju na primjere zaostalih zemalja koje su u svega nekoliko desetljeća mudrog vođenja ušle u krug visokorazvijenih, zaključujući da i ostali postepeno mogu poći njihovim putem i izaći iz začaranog kruga ne-razvoja.

Međutim, danas smo suočeni s još jednom globalnom krizom, zbog koje jednaki model rješavanja problema više nije moguć: globalnom ekološkom krizom.

“Država blagostanja” bazirala se na stalno rastućoj produktivnosti i proizvodnji, uz vrtoglavi rast crpljenja prirodnih resursa i proizvodnje otpada. Materijalnih dobara bilo je sve više, pa se mogao sklopiti kompromis kapitalista i radnika o podjeli viška.

Danas, očito, razvoj u istom smjeru više nije moguć. Moramo razviti revolucionarne, nove načine da zadovoljimo svoje materijalne potrebe. S razvojem tehnologija i počecima korištenja obnovljivih izvora energije, izbjegavanja i smanjivanja otpada, te oporabe (recikliranja), danas smo tek na početku.

Po jednom optimističkom proračunu, ako nerazvijene zemlje uspiju obuzdati demografsku eksploziju, do 2050. godine mogli bismo stvoriti ekonomski, socijalno i ekološki održivo “društvo blagostanja” na svjetskom nivou, s ukupnom potrošnjom energije dvostruko većom od današnje; pritom bi međutim visokorazvijene zemlje trebale smanjiti svoju potrošnju prirodnih resursa na polovicu (a to je približno današnji nivo Hrvatske) da bi se stvorio prostor za neminovno potreban rast “trećeg svijeta”.

Da li je to moguće? Mnogi tvrde da je tehnološki moguće, ali da su potrebne radikalne društvene promjene. Možda nećemo uspjeti. Nema te kristalne kugle u kojoj možemo sagledati budućnost; pretenzije “futurologije” kao znanosti su prošlost.

Međutim, znamo kakva je situacija, i znamo što nam je činiti: voditi socijalne borbe na lokalnom i globalnom nivou, koristeći dostignuća globalizacije za svoje ciljeve; internet je blistav alat za globalne kampanje. Moramo povezivati borbu za ekološku održivost sa borbom za socijalnu pravdu.

Zaključak je analize ekološke krize nova “kritika političke ekonomije”: moramo, jer sada je to uvjet preživljavanja, zaustaviti “kurjačku glad kapitala za viškom vrijednosti”, koju je Marx žestoko osuđivao, a do danas nije zaustavljena.

Deset godina nakon rušenja zablude zvane komunizam, došlo je vrijeme da trezveno pripremamo rušenje kapitalizma.

Naši ciljevi su revolucionarni, ali metode su reformističke. Nasuprot globalnoj moći kapitala, danas moramo stvoriti globalnu protumoć vladavine zakona, demokracije i civilnog društva na svjetskom nivou.
Nakon što je globalno civilno društvo impresivnim demonstracijama u Seatleu prošle godine pokazalo svoju moć i privuklo pažnju medija, tučnjava s policijom po ulicama postala je kontraproduktivna. Moramo ući u institucije, osvajati ih i transformirati.

U Zagrebu, 12. studenoga 2000.

Post je objavljen 16.12.2008. u 23:59 sati.